1. Na nedavnoj sjednici jednog od naših brojnih regionalnih parlamenata jedan opozicioni poslanik je povodom medijskih napisa o sumnjivoj dodjeli javnih sredstava uputio inicijativu za održavanje posebne sjednice koja bi bila posvećena ovoj temi. Predsjedavajući skupštine, na čiji utrošak sredstava se inicijativa prvenstveno odnosi, odgovorio mu je na sljedeći način: „Nema ništa nezakonito. Nadležne institucije provode nadzor nad tim procesom. Bit će mi zadovoljstvo da zastupnici i javnost budu upoznati sa pokretanjem hajke od višestruko presuđenog klevetnika koji je pokrenuo ovu hajku, a gdje su se uključile političke stranke…“[1] Ovo obraćanje može poslužiti kao primjer za stanje ne samo naše političke nego i komunikacijske kulture u cjelini. Umjesto razmatranja sadržaja i smirenog obrazlaganja, koji bi priličio odgovornoj funkciji u ime koje se govori i instituciji koju govornik predstavlja, pribjegava se strategiji pukog negiranja i poseže za uobičajenim retoričkim arsenalom u kojem se kritika smjesta proglašava „hajkom“, a izvori kritike etiketiraju kao „višestruko presuđeni klevetnici“. Nisu ovdje toliko bitne partijske pripadnosti jer se našoj političkoj sceni ovakvih i puno drastičnijih primjera gotovo svakodnevno može naći na različitim razinama. Ono što se ovdje čini ključnim jesu taj gest odbijanja da se uspostavi zajednički prostor komunikacije i sve izraženije nastojanje brojnih političara da kreiraju paralelnu stvarnost koju će jezičkim zidovima opasati oko sebe i u koju će pristup imati samo istomišljenici. Sve češći i agresivniji ispadi prema kritički raspoloženim novinarima (još od ranije izraženo kod Milorada Dodika, a u posljednje vrijeme i kod ministra vanjskih poslova Konakovića, koji se na socijalnim mrežama nimalo suvereno, posebno s obzirom na funkciju koju obnaša, raspravlja sa svojim kritičarima) također govore o jednoj problematičnoj tendenciji u kojoj je logika reducirane komunikacije, etiketiranja i vrijeđanja gotovo potpuno osvojila sferu takozvane visoke politike, a psovka i vika dobila status povlaštenog građanstva. Cilj je otupljivanje kritike, a efekt raspad zajedničkog semantičkog okvira, opasno produbljivanje podjela u komunikativnoj zajednici, unutar koje se oblikuju u sebe zatvoreni, sektaški paralelni svjetovi[2], koji postaju sve više imuni na bilo kakve intervencije iz one sfere koja se smatra „protivničkim taborom“. Takve pojave su već viđene, one spadaju u retorički registar i strateške ciljeve novog populizma, koji je na svjetskoj sceni najviše popularizirao Donald Trump, a na našim prostorima do najveće efikasnosti, u smislu tehnike održavanja na vlasti, doveo Aleksandar Vučić. Naša politička scena, a trenutno posebno medijsko-komentatorski milje u biotopu bliskom vlastima, sve više zapada u ovu trumpističko-vučićevsku matricu, kao što smo vidjeli na uvodnom primjeru, premda ni ostali kreatori našeg političkog svijeta ne zaostaju puno za njima. Ovaj fenomen prati i ekstremna redukcija kolektivnog pamćenja na kapacitet efemeroptera ili vodenih cvjetova, dakle one vrste insekata koja živi najduže nekoliko dana. Tako je moguće da jedan te isti političar danas tvrdi jedno (primjerice da se Milorad Dodik pretvorio u naprednog proevropskog političara), a sutra sasvim drugo (recimo, da je on glavna smetnja reformskom procesu Bosne i Hercegovine), i to bez ikakvih konzekvenci, unutar svog sektaškog mikrokosmosa, do kojeg mu je jedino i stalo. Takvom razgradnjom javnog prostora namjesto jednog totalitarnog svijeta iz klasičnih diktatura dobijamo u formalno zajedničkom, a suštinski nepostojećem okviru, cijeli niz totalitarnih mikrosvjetova koje nikakvi mostovi više ne povezuju. Upravo ta nepovezivost i jeste ključna opasnost kulture alternativnih činjenica, koja sve više kolonizira našu kolektivnu svijest. Posljedice instaliranja takve toksične komunikativne paradigme mogu biti dalekosežne, puno dublje od banalne činjenice da li će jedna ili druga struktura preuzeti određene poluge vlasti.
2. Kultura postoji otkako postoji razgovor – da parafraziramo središnji motiv iz jedne čuvene Hölderlinove pjesme. Razgovor, kao što i kompozicija same riječi govori, podrazumijeva proširenje prostora govora, prekoračenje ograničene subjektivne zone, u kojoj gospodari Ja, u sferu koja obuhvaća Drugoga koji tu sferu sam čini. Etimološki gledano, prefiks raz/ras/raš označuje i ispunjenje neke radnje ili zbivanja, kao kad se žar rasplamsa ili razbukta u pravu vatru. Tako se i puni potencijal govora i jezika ostvaruje samo u razgovoru, kao što se i Ja tek ostvaruje u Drugome. Taj uvid su mnogo učenijim riječima razradili klasici kulturoloških znanosti, Georg Simmel ili Ernst Cassirer, koji su potencirali dramatski karakter naše kulture, u kojoj napetost i konflikt, bez kojih istinskog razgovora nema, imaju ključno mjesto u dinamici i razvoju neke komunikativne zajednice. Nema razgovora bez razlikovanja, ali nema ga ni tamo kad su te tačke razlikovanja toliko daleko jedna od druge da više ne mogu obrazovati zajednički prostor. Veliki sovjetski teoretičar Jurij Lotman je u svojim opreznim i suptilnim kritikama totalitarnih sistema naglašavao: kultura, a i zajednica s njom, umiru tamo gdje vlada totalno razumijevanje, gdje se dakle sve unaprijed podrazumijeva, i umiru ondje gdje je nerazumljivost tolika da je između polariziranih sfera nemoguće posredovanje ili prevođenje. I u jednom i u drugom slučaju razgovor postaje besmislen.
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje ekstremne opcije: prva je totalitarno podrazumijevanje, u kojem su unutar sektaških svjetova značenja unaprijed determinirana, a odgovori fiksirani prije pitanja, i ona druga u kojoj je jaz između potencijalnih sugovornika toliki da ne postoji ni najmanja mogućnost međusobnog sporazumijevanja. Stanoviti fenomeni u zaraćenim tviteraškim zajednicama, između kojih se komunikacija svela samo na psovku, samo su izoštreni refleksi rastućih društvenih i političkih podjela.
Mi zaista živimo u stanju u kojem su iz komunikacijskog procesa potpuno isključene činjenice i u kojem je potpuno zavladala mašinerija stigmatizacije, koja se odvija prema etničkim ili nekim drugim ideološkim vododijelnicama (što se na globalnom nivou moglo vidjeti u recepciji recentnog palestinsko-izraelskog rata). Pritom je potpuno nevažno šta se govori; čim smo identificirali ko govori, već je sve rečeno, a ako se još u rečenome upotrijebe neke signalne riječi koje potiču tu mašineriju, „razumijevanje“ je već zaokruženo. Odnosno: razumijevanje se pretvorilo u kratkofitiljno trigerovanje[3], u kojem je dovoljno potencijalnog sugovornika uokviriti i u isti mah izopćiti kao „SDFA“, „izdajnika“ „nacionalistu“, „antisemitu“ ili „cionističkog agenta“. Peter Sloterdijk će nekad krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, referirajući na jedan svoj raniji skandal, ustvrditi kako je tu posrijedi „predsintaksička komunikacija“, koja funkcionira samo preko „nadražajne“ dimenzije riječi, iz koje su isključeni ne samo gramatički poredak ili kontekst, nego i svi dublji slojevi leksike. On će to drastično nazvati „primatskim razumijevanjem“. Tako je očito kod nas gotovo bezmalo svaki javni govor pretvoren u tobožnje identitetsko izjašnjavanje koje ne dopušta bilo kakav diferencirani diskurs, nego, kao u nekom pseudoreligijskom obredu, iziskuje puko ponavljanje mantri. Tako se suspendira samo čitanje i dublje razumijevanje, koje se uglavnom svodi na površno registriranje naslova; ono se čini izlišnim, jer je svakako sve unaprijed jasno. A uostalom, prema toj sektaškoj hermeneutici, svakako je poželjno da svi komuniciramo samo sa svojima – sa onima s kojima smo se zbog etničke, vjerske, partijske ili ideološke pripadnosti već odavno razumjeli ili barem osjećamo da smo se razumjeli. I da bude jasno: nije ova pojava samo naš problem, nego predstavlja globalnu tendenciju, koje nisu pošteđena ni ona „zapadna“ društva koja sebe smatraju naprednim, što se vidjelo i na antipalestinskoj histeriji posljednjih sedmica. No, za razliku od tih društava, naši temelji su već odranije bili labilni, a faktori otpora takvoj destrukciji slabašni. Ako se ne dozovemo, nećemo se samo probuditi u svijetu u kojem će vladati laž, nego ćemo usnuti vječiti košmar u kojem uopće više neće postojati mogućnost da se laž odvoji od istine.
[1] Steffen Mau et al.: Triggerpunkte. Konsens und Konflikt in der Gegenwartsgesellschaft. Belin 2023.
