Postalo je gotovo uobičajeno, uglavnom među viđenijim članovima Muslimanskog političkog subjekta, da se za sve probleme bosanskohercegovačkog političkog Rasomona okrivljuju Amerikanci.
Dobro, povremeno Britanci jer po Zlatku Hažidediću MI6 (Military Inteligence), tajna služba Ujedinjenog Kraljevstva, najcrnji je vrag. Pa se potom na skali moći i uticaja redaju Mosad, pa CIA, pa KGB te Francuzi i Iranska tajna služba – tim redom – zatim gotovo sve zapadnoevropske države, a u redu za čekanje i iz prikrajka stoje ostali sve sa namjerom da unište (BiH) muslimane.
Moram priznati da mi je nejasno: kako je Z. Hadžidedić, koliko je god dobro obaviješten čovjek, dobio informacije o ovako preciznom rangiranju tajnih službi koje rade na uništenju BiH? Ili je to njegova slobodna procjena? Interesantno je da gotovo identično misle (o Britancima) ultranacionalisti s onu stranu Drine, gosp. Šešelj prvi među jednakim koji MI6 direktno okrivljuje za bjesomučan podzemni rat protiv Srba! Pa se čovjek pita kako to da dvije teorije ili političke opcije koje se isključuju mogu imati zajednički imenitelj?
Jedini bi logičan zaključak bio da jedna strana sigurno nije u pravu, zar ne? Ili da obje nisu u pravu, što može biti vjerovatno? Ili što je gotovo nevjerovatno, jer su teze međusobno isključive, da su obje strane u pravu?
Onda nam Profesor, s nadmoćnim podsmijehom ubacuje kao neodbranjiv dokaz o zavjeri protiv islama i posebno Bosne (?) esej S. Huntingtona o sukobu civilizacija, akademski papir koji je digao golemu prašinu ponajviše stavovima o političkom islamu i nekontrolisanoj imigraciji (Meksiko – USA) kao faktorima snažnog uticaja na promjenu kulturne potke društva te uzrocima tenzija i/ili sukoba. Godina izdanja eseja, 1993., kad je rat u Bosni bio na vrhuncu.
Profesorov je glavni argument o zavjeri?! Huntington je vidio prije svega religiozne (kulturološke) razlike, a manje ekstremni nacionalizam kao uzrok sukoba u svijetu. Šta god, nedostojno je, ako ne i gore, stavljati čovjeka u red antiislamskih zavjerenika i konsekventno neprijatelja BiH zbog natuknica o “političkom islamu” kao nekompatibilnom bilo kakvoj modernoj demokratiji kakvu znamo, što je, očigledno, dotaklo nerv i iniciralo instant antagonizam kod našeg profesora. Znate onu: kuku po istinu ako se ne slaže sa mnom.
Naravno da problem elementarne (ne)funkcionalnosti i na kraju pitanje opstojnosti BiH u širem kontekstu ne zavisi samo od Muslimanskog subjekta o kojem je ovdje riječ. Niti se želi umanjiti destruktivan, gotovo iracionalan poriv istočnih i zapadnih susjeda na predanom, upornom radu usmjerenom ka disoluciji Bosne kao države. Ali muslimani kao najbrojniji narod u BiH stoje kao i najodgovorniji za njenu sudbinu. A kuća se čisti ispred svojih vrata.
Bilo je gotovo nemoguće sačuvati BiH ili je inkubirati kao zajednicu s neutralnom nacionalnom politikom kakva je bila, u okruženju nacionalističke histerije na kakvoj se upravo i u krvi urušila druga Jugoslavija. Ali kako vrijeme protiče, pokazuje se da su principi ZAVNOBiH-a, očišćeni od ideoloških natuknica, bili i ostali jedino moguće svjetlo i politička platforma koju je trebalo slijediti ako se željela sačuvati cjelovita Republika. Ako se zaista željela sačuvati?
Što vam je dobar ovaj nacionalizam
Islamski pseudonacionalizam kao ideološki temelj Stranke demokratske akcije, zamotan u oblandu “muslimanske emancipacije”, pokazao se jednako nepremostivom i razornom preprekom na putu očuvanja BiH, gotovo poput hrvatskog i srpskog. I kakva je to politika nacionalnog osvještenja naroda koja ništa manje u odnosu na druge nacionalizme ne isporučuje svoj ravnomjeran doprinos raspadu države u kojoj živi?
Zaslijepljeni i uklješteni u retrogradnu, mladomuslimansku ideologiju, besmislen relikt prošlih vremena, muslimanski se politički subjekt u želji da postane “državotvorna nacija” gotovo stopio sa sistemom spojenih posuda u kolotečinu nacionalističkog ludila koje je već treslo komšije: ako je hrvatski državotvorni projekt uspio prisvojiti i “nacionalizirati” katolike u BiH, a Srbija bosanske pravoslavce tako da od Bosanaca i Hercegovaca (p)ostanu samo Hrvati ili Srbi utirući put hegemoniji, zašto bi im Muslimani držali svijeću ili ostali dužni kad i sami mogu uraditi isto: “nacionalizirati” muslimane i tako i napraviti svoju (bošnjačku) naciju?
Za takvo što trebalo je otići 150 godina unazad i razraditi program nacionalne mitomanije pune karikaturalnog historijskog krivotvorstva kako bi se potvrdila etnička osobenost kao preduslov za stvaranje Nacije. Nacionalni je zanos pothranilo, bolje reći utvrdilo uvjerenje da su muslimani kao najveće žrtve iz rata izašli na “pravednoj strani” i moralno superiorni. Možda i jesu, ali s ideologijom koju slijede gotovo sigurno bez Bosne i Hercegovine kakvu znamo. Jer su, dobrom većinom, postali isti kao oni koji je cijepaju.
Kad govorimo o zadnjem ratu, valjda ne bi trebalo biti dileme oko činjenice da su ga Sjedinjene Države zaustavile jer to niko drugi nije mogao niti znao uraditi; podržali “dobre momke” i slabiju stranu u sukobu; primili i dali državljanstva stotinama hiljada izbjeglih Bosnaca i Hercegovaca; upumpali milijarde dolara ekonomske pomoći; te u najboljoj namjeri sponzorirali međunarodni sporazum koji je ne samo dao šansu miru nego podastro političku platformu za sporazum tri plemena na osnovama kakve su tražile lokalne plemenske poglavice s Balkana.
Zauzvrat su Amerikanci postali dežurni krivci jer plemena koja su pokušali ucivilizirati, nisu sposobna naći politički modus operandi evo već više od trideset godina. Sramotnih tridest godina gdje je jedini artikuliran politički kurs za bilo kakav dogovor bio i ostao varanje onih drugih. I upiranja prstom u drugog kao dnevna politička praksa.
Naime, postalo je uvriježeno u Bosni da se američka odgovornost za bosanski slobodni pad podrazumijeva: međunarodni sporazum potpisan je u Dejtonu, OH, USA, te je, jasno, američka odgovornost implicitna. Tako su Amerikanci postali žrtve asocijacijativne greške i rijetkog primjera altruizma u međunarodnim odnosima koji se okrenuo naopačke. Miješali su se tamo gdje im nije mjesto.
Kao u onom vicu gdje čovjek stane na crtu siledžiji kako bi pomogao ženi koju ovaj nemilosrdno tuče na ulici pa doživi da se ovo dvoje, i siledžija i žrtva, zajedno i zdušno okrenu protiv njega i počnu ga psovati i tući. Dobronamjernika. Da, šta se on ima miješati u tuđe stvari! Iliti: “No good deed goes unpunished”, što bi se reklo na izvornom bosanskom.
Zato treba ponoviti: da nije bilo Amerikanaca, ne bi bilo BiH. Ni tada ni sada. Amerika je još uvijek jedina slamka koja je održava u životu. Bez američke podrške i uticaja na ostale članove međunarodne zajednice Bosna i Hercegovina nestala bi za nekoliko mjeseci. Ostao bi bračni feud Sarajevo s nekoliko satelita rastrkanih uz rijeku Bosnu.
Zaiskali ste eto vam ga
Ne iznenađuju u osudi Amerikanaca i ostalih nevjernika “prvoborci” Muslimanskog političkog subjekta, redom mladomuslimani transformirani u Stranku demokratske akcije, koja je pod idejom nacionalne emancipacije muslimana u zadnjih 30 godina uspjela napraviti upravo suprotno: cementirati političku, društvenu i kulturnu degradaciju bh. muslimana. Iznenađuju “muslimani” novije generacije, poput Hadžidedića, koji ne vide šumu od drveća odnosno sistemsku grešku utkanu u politički program “pravovjernih” što će sve koji žive u BiH, vjerovatno, koštati države.
“Pravovjernici” ne mogu sakriti pravu narav svog sumanutog političkog ubjeđenja da muslimani u okviru Bosne (?!) trebaju imati političku dominaciju i većinsko vlasništvo. Bošnjaštvo je samo identitetski kod pod kojim se islam, kao sveobuhvatna, transcendentna kategorija, impregnira u krvotok društvenog života koji postaje puka funkcija vjere.
U tom svijetu bilo kakav musliman iz Indonezije ili s Filipina bliži svjetonazoru B. Izetbegovića nego je to njegov zemljak, Bosanac drugačije vjeroispovijesti (osim ako nije saveznik u lopovluku) ili, ne daj bože, Bosanac ili Hercegovac nevjernik. Savršen kontrapunkt i gotovo u takt hrvatskoj i/ili srbijanskoj hegemoniji.
Koliko god primitivan, retrogradan i politički poguban za BiH u široj slici nacionalšovinizam SDA pokušava se sakriti iza retorike o patriotizmu. Politički status “kvo” u koji se država uklještila od rata naovamo Stranci je prirodan habitat u kojem pliva kao riba u vodi i kao takav im ne bi smetao ni sljedećih 50 godina da nisu počeli gubiti dominaciju i vlast pa počeli zazivati “referendumski”, građanski koncept BiH” i govoriti o Bosancima i Hercegovcima?! Što je ništa do prašina u oči i podvala kojom se poslije 30 godina politike “vraćanja svojoj vjeri” SDA hoće prodati za ono što nije.
Politika SDA od prvog je dana do danas, ma šta oni govorili, čista negacija Bosne i Hercegovine kao države i recept za njen raspad, jer Bosanci i Hercegovci kao državljani i građani u tom svijetu više ne postoje. Sistematski su odstranjeni. I ne samo da ne postoje po imenu u državi koja se tako zove (sic), nego ako se ne daju svesti pod proklamirani nacionalni (čitaj vjerski) identitet – Bošnjak, Srbin ili Hrvat – doslovno su ostavljeni bez ikakvih političkih prava koja bi trebali imati kao građani BiH. Odbačeni, poniženi i adekvatno nazvani “Ostali”.
Čini se da ovi “moderniji” koji su vidjeli nešto svijeta, poput Hadžidedića, samo utvrđuju pazar onih “pravovjernih” tako što pakuju u celofan gotovo iste ideje o sveopštoj antimuslimanskoj zavjeri i prodaju je u novom svjetlu kao savremenu inačicu. Zahiragić u farmerkama.
Ili kako je to formulisao jedan pronicljiv posmatrač: “Sve je to izašlo ispod repa Alije Izetbegovića. Skoro bez izuzetka. I tu ne može biti pomaka”. Zato vrijedi spomenuti ovdje Dedijerovu proročansku opasku kojom je, davno i na vrijeme, negdje iza Drugog rata, upozoravao politički obezglavljene mladomuslimane: “Ako i uspijete dobiti to što zagovarate – nekakvu muslimansku autonomiju u BiH – izgubićete Bosnu i Hercegovinu.”
Drugim riječima, rekao im je da sijeku granu na kojoj sjede.
Ali sječenje grane na kojoj se sjedi, bosanski je nacionalni sport. Kao kriket kod Engleza. Kako bi otkrili pravi razlog političkog mazohizma muslimanskog političkog subjekta i pomanjkanje bilo kakve, ali doslovno bilo kakve kolektivne autorefleksije, da za trenutak odemo nazad ka Dejtonskom sporazumu i ambivalentnom odnosu u Bosni prema istom. U najmanju ruku nepošteno je od dobrog dijela tzv. progresivnog dijela Muslimanskog političkog subjekta, koji kao ima otklon od SDA da se ponaša kao uvrijeđena seoska mlada, iskorištena pa ostavljena.
Oni drže da su Amerikanci u Dejtonu navukli luđačku košulju Bosni i Hercegovini. Baš kao da su Amerikanci smislili ideju da Bosnu treba dijeliti, započeli bratoubilački rat za teritorije, opljačkali sve što im je došlo pod ruku, a potom organizovali mirovni sporazum koji će se pokazati kao antimuslimanska zavjera. Sumanuto.
Ideja muslimanske autonomije u okviru Bosne de facto je proizvod domaće nacionalšovinističke pameti nastao davno prije američkog ili bilo čijeg uplitanja. Zadnji rat jeste započeo agresijom JNA na BiH, ali je u široj slici bio logična, gotovo nužna posljedica želje nacionalnih elita sva tri naroda da se podijele etnički i vjerski. Tako da se spor među sukobljenim stranama svodi, u suštini, ne na podjelu kao takvu i po sebi, što je suština cijele priče, nego na svađu o tome ko je rat prvi počeo i/ili ko je počinio više zločina. Sve je ostalo išlo, manje-više, kako je planirano, gotovo glatko.
Srce tame, post festum, izmješta se iz vlastitog izvorišta, iz Bosne, i podmeće drugom koji je došao naknadno kako bi pomogao. Da nam Amerikanci (čitaj antiislamisti) nisu uzorali vrt koji smo imali, hiljade bi raznolikih cvjetova cvjetalo u sreći, miru i prosperitetu.
Dok onim prvim, hard core nacionalšovinističkim protuhama svih vrsta, kojima je srce i duša u Teheranu ili Istambulu, Dejtonski sporazum izvlači se, poput turskih zastava (?) po Baščaršiji kada pobijedi Turska fudbalska reprezentacija, kao adut iz rukava, ili dokaz sporazumne podjele i njenog međunarodnog legitimiteta. Jer su Sporazumom dobili što su trazili: podjelu države po vjerskoj liniji.
Da podsjetim, prvi demokratski izbori u BiH “ukrali” su prikriveni i/ili neprikriveni nacionalšovinisti. Reformisti Ante Markovića i “urbana gerila”, koji su zaista htjeli jedinstvenu BiH, dobili su kaznenih 8.98% na izborima. The public has spoken.
A profesor potpuno ozbiljan i bez ikakve dileme tvrdi kako “naši narodi” nikad nisu imali priliku da biraju. Prvo sam pomislio da se Profesor šali. Ili da mu se možda nije svidjelo kako su narodi glasali – kao ni meni uostalom – pa je potonuo u besvjesno poricanje. Više je nego jasno da jesu birali i još jasnije šta su izabrali. Pa tako još pet-šest puta zaredom. Da potvrde da ono prvo nije bilo slučajno. I da pokažu da naš narod nije blećak.
Od Ustikoline do naših dana
Prvi su se izbori u BiH dogodili nekoliko godina prije Dejtonskog sporazuma. Sve tri legalno izabrane nacionalisticke stranke su već imale veoma slične planove: da se plemena podijele nacionalno/vjerski i razgraniče teritorijalno. Neki su to zagovarali otvoreno, a neki radili na tome skriveno, što je dovelo do krvavog rata. Rata za teritorije i pljačkaške orgije bez presedana.
Kada su se Amerikanci uključili, rat je već ključao bez naznake kraja.
Politički koncepti sve tri sukobljene strane već su bili zaokruženi. Boca je razbijena i proliveno mlijeko nije moglo natrag. Fait acompli. Shodno tome, kada su Amerikanci, u namjeri da zaustave nacionalističko ludilo i krvoproliće koje je uslijedilo, postrojili Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića (ljude koji su već bili do koljena u krvi) u Dejtonu našli su tri solidno usklađene strane koji nisu imali nikakav ozbiljniji politički nesporazum oko ideje o podjeli zemlje osim natezanja oko procenata teritorijalnih pretenzija i vlasništva.
Usput, deal u kojem je A. Izetbegović prošao najtanje s 23% dodijeljene teritorije.
Isti se vratio u Sarajevo ne sa zebnjom da je upravo dao nesebičan doprinos rasturanju države na koju se pozivao i kojom je stolovao, nego sa strahom od prigovora da nije istrgovao više procenata za svoju agendu. Zato je A. Izetbegović svoju mladomuslimansku islamsku utopiju pokušavao sakriti iza patriotske retorike i borbe za odbranu, ali samo onog dijela BiH na kojem je vidio svoj interes. Koliko mu je cijelovita BiH bila bitna, najbolje je kazao sam, ne trepnuvši: “Pa nije ta Bosna kumir kojem se treba klanjati”.
Jedini kumir kojem se treba klanjati jeste islam, kao početak, sredina i kraj svega.
Znači Bosna je kao (cjelovita) država sporedna, osim ako ne služi islamu. Ništa do okvir ili usputno sredstvo za ostvarenje višeg cilja. Dijelovi Bosne u kojoj muslimani nisu bili većina ili oblasti BiH koje nisu bile na njegovoj političkoj mapi, iako integralan dio države, Izetbegoviću su bili neinteresantni. Tako da su ideje o podjeli Bosne poslije manjih natezanja i Holbrookovog zavrtanja ruku oko teritorijalnih zakidanja brzo usaglašene: “Šta će ti bre, Harise, ta Ustikolina? Ta je vukojebina u Republici Srpskoj”, kaže Milošević. “Mi tu imamo najstariju džamiju u Bosni i Hercegovini, to je naše”, odgovara Silajdžić. Eto kako govore pravi, autentični autori Dejtonskog sporazuma.
Njegov organski sadržaj nisu kreirali Amerikanci, nego su ideju podjele zemlje u Dejton donijele Balkanske plemenske vođe kao autentične izraze “historijskih želja” muslimanskog, srpskog i hrvatskog nacionalističkog korpusa za vlastitim državama u okviru već postojeće države.
Ali kriviti drugog za političku kratkovidnost i (auto)destrukciju, već je drugi padež i autentičan Bosanski specijalitet. Izraz kolektivne psihopatologije koja je dobro opisana u “Kritici bosanskog uma” T. Haverića. (Usput, obavezno štivo.)
Drugim riječima, profesoru su se u frustraciji izazvanoj obiljem antiislamizma, koji otkriva i tamo gdje ga ima i tamo gdje ga nema, ozbiljno pomiješale geopolitičke silnice pa mu se desilo da odlijepi u pravcu teorije zavjere uvjeren da su za sve naše nedaće i gluposti uvijek krivi neki drugi.
Odgovori su na Hadžidedićeve političke dileme o islamu u Bosni tu, oko njega i u njegovoj sredini, a ne van BiH. Prije nego ponovo počne govoriti o državnoj suverenosti, predlažem mu, tek kako bismo bili načisto o kakvom stanju svijesti i mentalitetu sredine govorimo, da pročita bilo koje od bezbrojnih “otvorenih pisama dužnosnicima međunarodne zajednice”, koja se redovno odašilju iz Sarajeva.
Gadljive Rezolucije, šta li, u kojima domaći političari izabrani narodnom voljom – redovni je dopisnik i aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH, između ostalih – zahtijevaju interventne mjere od stranaca, znači direktno uplitanje u unutarnje državne poslove. Valjda da ih podsjete na njihovu odgovornost i preuzetu obavezu da rade posao bh. političara, jer se ovi, plaćeni da to rade, očigledno sami ne mogu izvući iz septičke jame u koju su se zaglavili vlastitom nesposobnošću i neodgovornošću.
Lijepa metafora državnog suvereniteta ne bi bila kompletna ako ne navedemo obraćanje visokog dužnosnika SDA, generala Armije BiH i po vlastitom priznanju poltrona porodice, koji u svom apelu stranim ambasadama u Sarajevu sažima političku filozofiju Stranke pa traži da “novac koji ste namjenili pomoći za obnovu BiH, trebate preusmjeriti direktno nama jer mi znamo bolje gdje i kako ga uložiti”.
Lopovski instinkt za naplatu patriotizma. Hoće lisica u kokošinjac.
Više je od 30 godina sramotne, minder politike i vladavine domaćih nacionalističkih hulja koje su u ime vjere i “nacionalne emancipacije” pokrale i sistematski uništile državu i društvo kako bi sebi napravili sistem srednjovjekovnih feuda u kojima osim ličnih interesa ne postoji ništa drugo niti išta važnije. Za sve ostalo što je van dometa lične pohlepe, odgovorna je “Međunarodna zajednica”.
Kroz teorije međunarodne zavjere protiv bh. muslimana doslovno se aboliraju, oslobađaju od ikakve odgovornosti i krivice upravo takve domaće nacionalističke protuhe i “nacionalno osviješteni” kriminalci kao, de facto, direktni uzročnici opšteg rasula u državi i njenog sigurnog puta u propast. Na kurjaka vika, a lisica živad kolje.
Kako su tajne službe sjebale Želju
I pošto profesor Hadžidedić voli govoriti o suverenosti, predlažem da na kraju uradimo mali ogled. Da pokušamo uhvatiti simetriju između fudbalskog kluba Željezničar (navijač) iz 2023. godine i onog iz 1972., pa da u proporciju ubacimo Bosnu i Hercegovinu iz 2023. i onu iz 1972.
Iz perspektive “suverenosti” mislim da Željo iz 2023. veoma liči na Bosnu 2023., a Željo iz 1972., dakle godina mraka, vrlo sličan Bosni iz 1972., zemlji poleta i prosperiteta i s elementima državne suverenosti nezamislive danas. A MI6, kao i MI5 ili bilo ko drugi, eto, neka ih tamo.
Koliko MI6 ima prste u sramnoj poziciji Želje, danas ih toliko ima i u još sramnijoj poziciji Bosne kao države danas. Znači – ništa. Kao što nije imao nikakvog uticaja na političku situaciju u Bosni (Jugoslaviji) 1972. ili na Željin uspjeh iz iste godine. Dno koje je dotakla BiH i Željo kao kolateralna šteta, zakonomjerna je i tragična posljedica neshvatanja suštine šta Bosna i Hercegovina jeste (odgovor vidi pod ZAVNOBiH) i kolosalnih zabluda nacionalističkih elita o tome kakva bi po njima trebala biti. Problem BiH jeste unutrašnji, sui generis, a priča o antiislamskoj zavjeri “vladara iz senke”, koji nemaju pametnijeg posla nego da rasturaju Bosnu, samoobmanjujuća.
Ishod ne može biti nekakvim magičnim štapom nametnuti suverenitet (Odakle i od koga?) ukoliko ne postoji kritična masa unutar države onih koji imaju zajednički interes i žele živjeti zajedno u istoj državi i političke volje i znanja da ga izgrade. Očigledno je da takve političke volje i znanja kao pretpostavke elementarne političke suverenosti u Bosni nema, što priču o suverenitetu čini besmislenom.
I za kraj, priznaću da sam dodatno patosiran činjenicom da je Z. Hadžidedić bio fan “The Grateful Deada”, banda koji je u Sarajevu slušalo 50-ak ljudi – da ne pretjeramo – a sa Koševa nisam znao niti jednog. Iako daleki past tense, pomislio sam da možda ima zrno nade – ako to u profesorovom slučaju nije bila kratkotrajna i puka adolescentna fascinacija?
Zato ne bih da spominjanje Zlatka Hadžidedića poprimi negativnu konotaciju u ovom osvrtu, posebno nikakav “ad hominem” pridjev, jer mislim da govorim o poštenom i obrazovanom čovjeku. Koliko znam deklariranom kao “Ostali” (Uhhhh. “Ostali” koji vidi vraga, otkriva sveopštu antimuslimansku zavjeru protiv islama i Bosne?! Mislio sam da “Ostali” drugačije politički razmišljaju.), što bi trebalo značiti pravom Bosancu i Hercegovcu? Kojem se jeste malo pomiješalo ili, kako kažu u Bosni, “malo je preučio pa zastranio”. Držim da, u retrospekciji, možda i nije bila tako loša ideja da gradi karijeru kao pjevač u Rock&Roll bandu?
Jerry Garcia umro je u snu i tijelo je posmrtno kremirano, a pepeo, po sopstvenoj želji, razasut u okean preko cijelog San Francisco Baya. Fini omen ugašenom snu koji nije znao za države ili granice. Duh koji se kroz praške pepela vraća prirodi i kosmosu. Konačan spoj s beskonačnošću iz koje smo svi čudesno nastali. Eho i vibracija univerzuma u spaljenim očima sreće i tuge.
