Dok svijet sve više tone u nered, temelji globalne saradnje se urušavaju. Poredak zasnovan na pravilima – nekada utemeljen na snažnim multilateralnim institucijama i američkom vodstvu – danas je pod napadom rastućeg autoritarizma, sve intenzivnijeg geopolitičkog rivalstva i obnovljene vojne agresije. Uz povlačenje SAD-a i eskalaciju sukoba, budućnost međunarodnog poretka zavisi od toga hoće li ga drugi akteri uspjeti očuvati.
Ova nestabilnost istovremeno podriva napredak na Agendi 2030 za održivi razvoj – od iskorjenjivanja siromaštva do izgradnje mira. U takvom kontekstu, EU mora preuzeti lidersku ulogu, ulagati i sarađivati sa svim partnerima – bili oni istomišljenici ili ne – kako bi očuvala multilateralizam i ojačala globalnu stabilnost.
Sigurnost Evrope ne zavisi isključivo od odbrane, već i od održivosti širom svijeta – kao temelja trajnog mira. UN-ov Pakt za budućnost potvrđuje neraskidivu povezanost održivog razvoja, mira i ljudskih prava – što je ponovio i generalni sekretar António Guterres u Vijeću sigurnosti riječima: „Održivi mir zahtijeva održivi razvoj.“
Tri međusobno povezana izazova
Kako Kina, Rusija, pa čak i Sjedinjene Američke Države osporavaju međunarodni poredak zasnovan na pravilima – uprkos tome što su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a – EU mora odgovoriti jačanjem otpornijih i inkluzivnijih partnerstava. Ključ toga je saradnja s Globalnim Jugom – raznolikom grupom država koje povezuje više zajedničkih izazova nego geografska pripadnost. Mnoge od tih zemalja doživljavaju međunarodni poredak kao pristrasan prema zapadnim interesima – stav koji se oblikovao kroz stalni jaz između ambicioznih globalnih obećanja (posebno Ciljeva održivog razvoja – SDG) i sporog napretka u njihovoj realizaciji, uključujući reformu Vijeća sigurnosti UN-a. Imajući u vidu rastući utjecaj Globalnog Juga, on je neizostavan za svaki pokušaj obnove i očuvanja međunarodne stabilnosti.
U tom kontekstu, EU i njeni partneri moraju se suočiti s tri povezana izazova:
Prvo, prioritet mora biti ponovno pokretanje napretka u postizanju Ciljeva održivog razvoja (SDG). Ulog je kredibilitet UN-a. Iako su EU i UN više puta potvrđivali značaj SDG-a, s obzirom na to da se približava 2030. godina, samo 17% ciljeva je na dobrom putu da bude ostvareno.
EU bi trebala pokrenuti interne konsultacije i predložiti plan puta za održivi razvoj nakon 2030. godine.
Godina 2030. nije kraj, već ključna tačka na dužem putu. Pakt za budućnost nalaže da Visoki politički forum UN-a o održivom razvoju u septembru 2027. godine ocijeni kako dalje unaprijediti održivi razvoj. To zahtijeva dvostruki fokus: ubrzati ostvarenje postojećih ciljeva i postaviti temelje za globalnu agendu nakon 2030.
EU i njene članice – koje osiguravaju 42% svjetske zvanične razvojne pomoći (ODA) – trebaju rano artikulisati svoj stav i oblikovati ovaj proces. No, u pismu misije predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen komesaru Jozefu Síkelu nema ni riječi o održivom razvoju nakon 2030. godine – uprkos činjenici da je to u okviru mandata Komisije 2024–2029. Stoga je ključno započeti pripreme već sada, oslanjajući se i na raniju evaluaciju doprinosa vanjske politike EU ciljevima održivog razvoja (2016–2021).
Pored toga, neophodno je pretočiti Pakt za budućnost u konkretne mjerljive rezultate. EU i partneri moraju osigurati efikasnu provedbu njegovih odredbi.
Drugi izazov odnosi se na finansiranje razvoja. Dok se Španija priprema za Četvrtu međunarodnu konferenciju o finansiranju razvoja (30. juni – 3. juli 2025), realnost je jasna: novi ODA paketi nisu na vidiku. SAD su smanjile razvojnu pomoć, a kao i drugi donatori – uključujući EU – fokus se prebacuje na efikasnije korištenje postojećih instrumenata, uključujući privlačenje privatnog kapitala.
Svijet troši više na rat nego na mir.
Prema podacima OECD-a, godišnji manjak sredstava potrebnih za ostvarenje SDG-a iznosi 4 biliona dolara, a mogao bi porasti na 6,4 biliona do 2030. Istovremeno, vojna potrošnja globalno je prošle godine dosegla rekordnih 2,7 biliona dolara i i dalje raste. Ta suprotnost razotkriva gorku istinu: svijet više ulaže u rat nego u mir. EU stoga mora pojačati napore za izgradnju preduslova mira – uključujući održivi razvoj i otpornost zajednica.
Iako EU neće najaviti nove ODA obaveze u Sevilji, pojavljuju se alternativni pristupi: od fokusiranja na efektivnost potrošnje, preko preraspodjele specijalnih prava vučenja MMF-a, do unapređenja globalne poreske saradnje, ukidanja štetnih subvencija i širenja modela kombinovanog finansiranja. Neki od tih modela već imaju podršku EU.
Pojedinačno možda nisu dovoljni – ali kolektivno svjedoče o rastućoj političkoj volji. Zanemariti ih značilo bi prihvatiti status quo.
Treći izazov je redefinisanje svrhe razvojne politike. Kako razvojna saradnja sve više odražava političke prioritete, EU mora jasno definirati šta želi postići svojom politikom razvoja – i kako je prilagoditi novim globalnim okolnostima. Primjer je Global Gateway inicijativa, koja se nudi kao ekonomska, socijalna i ekološka alternativa kineskom Pojasu i putu.
Ali ključna pitanja ostaju:
Može li borba protiv siromaštva opstati uz konkurentske prioritete poput klimatskih akcija i podrške Ukrajini?
Kako ih integrisati u koherentnu strategiju?
Koja su inovativna rješenja za prevazilaženje jaza?
Jesu li postojeći instrumenti adekvatni?
I kako razvojna politika može opstati u uslovima sve većih geopolitičkih napetosti i ograničenih budžeta?
Bez jasnih odgovora, EU rizikuje dodatni gubitak kredibiliteta u Globalnom Jugu.
Jačanje otpornog i uključivog partnerstva
Prilagođavanje razvojne politike EU uticaju Globalnog Juga strateški je imperativ. EU se sve više udaljava od tradicionalnog modela donator–primalac i kreće ka ravnopravnim, interesno zasnovanim partnerstvima. Primjer je Samoanski sporazum, potpisan u novembru 2023. s 79 zemalja Afrike, Kariba i Pacifika, koji promoviše zajedničko djelovanje po pitanjima od zajedničkog interesa, uključujući održivi razvoj.
Iako su ova pitanja hitna za Globalni Jug, ona odražavaju i šire evropske ambicije za jačom globalnom saradnjom. EU mora produbiti partnerstva širom svijeta kako bi unaprijedila zajedničke ciljeve: reformu multilateralnih institucija, poštivanje međunarodnog prava, borbu protiv klimatskih promjena, zaštitu okeana i iskorjenjivanje siromaštva.
Napredak na ova tri fronta – ubrzanje SDG-a, zatvaranje finansijskog jaza i redefinicija razvojne politike – presudan je za globalnu stabilnost, ali i za očuvanje i modernizaciju multilateralizma u promjenjivom svijetu. Potrebna je reforma kako bi se obnovili legitimitet i efikasnost. Ovo je trenutak koji zahtijeva više od usklađivanja – zahtijeva liderstvo, naročito dok se drugi povlače. EU i njeni partneri moraju djelovati jasno i odlučno, rame uz rame s Globalnim Jugom, kako bi izgradili pravedniji i otporniji međunarodni poredak.
Zadatak je ogroman – ali pasivnost nije opcija. Ako se drugi povuku, EU mora voditi – ne iz nužde, već iz uvjerenja.
