U nedavnom intervjuu s jednim njemačkim novinarom predsjednica AFD-a i kandidatkinja za njemačku kancelarku Alice Weidel svoju je stranku više puta nazvala „konzervativno-libertarnom“. Ova odrednica dosad nije bila uobičajena ni u vanjskoj karakterizaciji ove stranke koju njemačka obavještajna služba zvanično vodi kao „djelimično ekstremno desničarsku“ niti se spominjala u opisu koji su pripadnici AFD-a koristili za sebe. Složenicu „konzervativno-libertarno“ Weidel je upotrijebila i u razgovoru koji je s njom vodio Elon Musk, vlasnik platforme X, najbogatiji čovjek na svijetu, trenutno najistaknutiji Trumpov savjetnik i egzekutor drastične redukcije javnog sektora u SAD-u, koji javno podržava različite desničarske pokrete širom svijeta, među njima svakako i Alternativu za Njemačku.
Vratit ćemo se na kraju teksta na ovu zanimljivu redefiniciju njemačkih desničara, ali prethodno ćemo osmotriti jedan drugi signifikantan moment: u dijelu razgovora s Muskom koji se ticao odnosa prema tegobnoj njemačkoj prošlosti, Alice Weidel je ustvrdila da ni ona niti njena stranka nemaju ništa s nacionalsocijalizmom, jer je, između ostalog, NSDAP po njenom avanturističkom tumačenju bio zapravo ljevičarska stranka, a ljevičar je, sukladno tome, bio i sam Hitler, kojeg je još nazvala „komunistom“. Weidel tvrdnju bazira na dva bizarna argumenta: da je ekonomska politika NSDAP-a bila ljevičarska (uostalom, eto, i u nazivu stranke im je odrednica „socijalistička“), te da je antisemitizam političko nasljeđe ljevice, što se, po mišljenju Weidel, svakako potvrđuje i danas s obzirom na to da propalestinske proteste podržavaju uglavnom ljevičarske organizacije, dok je njena stranka pak strogo proizraelski orijentirana, pa je kao takva unaprijed abolirana od antisemitizma.
1.Da krenemo od posljednje tvrdnje: antisemitizam u Njemačkoj (a i u dobrom dijelu ostatka Evrope) ima kompleksnu genezu, mnogostruke korijene, od kojih je jedan od najdubljih svakako stari kršćanski inspiriran antisemitizam, koji seže još u početke naše ere, i koji je Jevreje u kolektivnim mehanizmima identifikacije uglavnom izopćavao kao apsolutnu Drugost, koja se nikad ne može integrirati. Osim sistemske diskriminacije, koja je u nekim naprednim zemljama postojala sve do kraja 19. stoljeća, među najnasilnije izljeve tog tipa antisemitizma spadaju pogromi koji su se redovno događali u srednjovjekovnoj Evropi, praćeni tvrdnjama da su Jevreji otrovali bunare, izazvali kugu, ili da žrtvuju kršćansku djecu u svojim ritualima. Sistematičan progon Jevreja (zajedno s maurskim muslimanima) iz Španije ili, u blažoj varijanti, njihovo pokrštavanje u jeku rekonkviste jest opet najizraženiji oblik antisemitskog državnog terora uime kršćanstva. No, već se u Španiji (sjetimo se samo koncepta čistote krvi, limpieza de sangre, koji se prvi put javlja upravo tada) miješaju i neki drugi motivi koji će krajem 19. i početkom 20. stoljeća igrati ključnu ulogu: a to je motiv rasnog, ili pseudobiološki zasnovanog antisemitizma, rasne antropologije, koja Jevreje i druge grupe (naprimjer afričke narode, Slavene, Germane) nastoji fundamentalno odrediti na temelju genetskog porijekla. Kolektivni identitet postaje sad nepromjenjiv, on se ne može preinačiti ni činom konverzije ni bilo kakvom kulturnom „integracijom“: apsolutno tuđinstvo je vječito jer se generira samim rođenjem i nasljeđuje krvlju; „etničko čišćenje“, genocid postaju iz te vizure legitimne akcije u globalnom „rasnom ratu“ koji (uvijek) predstoji. Taj tip antisemitizma zapravo je samo dio šire epistemološke paradigme i ideološkog okvira, u kojem se kao ideal grupnog identiteta pojavljuje etnička ili rasna homogenost i čistota. Taj mentalni koncept donio je najveću destrukciju u svjetskoj historiji: on je, kako, među ostalim, pokazuje Per Leo u svojoj dalekosežnoj studiji Volja za suštinu (Berlin, 2020) bio ključna ideološka odrednica NSDAP-a.
Zašto je ta ideja etničke homogenosti i na njoj zasnovanog antisemitizma direktno suprotstavljena bilo kojoj varijanti ljevičarske ideologije? Ljevica je, naime, od velikih političkih ideala ponajviše potencirala „jednakost“ (vrlo često naspram drugog velikog političkog ideala: slobode) i ono što je ona zamišljala kao „socijalnu pravdu“; put k tom cilju artikulirao se u registru „klasne borbe“, koja je mogla biti sistemska ili antisistemska, odnosno revolucionarna. Ali da sad ne dužimo: nacionalsocijalistički antisemitizam je radikalna varijanta gore spomenutog metaideološkog koncepta krvi i tla, koji je zahvatio evropsku političku scenu nakon Prvog svjetskog rata. I on, izvorno, nema nikakve veze s lijevim idejama, šta god da im imamo inače prigovoriti. Čak ni u svojim najgorim oblicima, staljinizmu ili teroru Pola Pota, nominalno ljevičarska politika nije polazila od rase, dakle biološke, naturalne i nepromjenjive odrednice, nego od klase, stečenog društvenog svojstva. Istina, kako pokazuje njemački historičar Götz Aly u svojoj knjizi Evropa protiv Jevreja (Frankfurt, 2017) postoji u društvenoj atmosferi pred uspon nacizma i jak sloj tzv. malograđanskog antisemitizma „iz zavisti“ prema boljestojećem jevrejskom građanstvu. Njegov odbljesak može se katkad primijetiti i u kritikama kapitalističke oligarhije i lihvarstva koje su dolazile iz ljevičarskog spektra, no takve kritike nisu činile okosnicu nacionalsocijalističkog rasizma.
Antisemitizam NSDAP-a nema po svojim ideološkim korijenima dakle nikakve veze s ljevičarskom ideologijom. Kako je to sažeo historičar Ernst Piper, koji je istraživao početke NSDAP-a: naziv socijalistički (prvobitno „radnički“) preuzet je jer je nakon Oktobarske revolucije bio popularan među radnicima i u dijelovima građanskih slojeva, ali srž programa je bilo ukidanje demokratije, instaliranje „nacionalističke diktature na etničko-rasističkoj osnovi i sa socijalističkom fasadom“ (Piper: Nacionalsocijalizam od 1919 do današnjih dana, Hamburg, 2007, str. 17).
Dakle, taj tip antisemitizma i političkog rasizma nema veze sa ljevicom, ali zato ima sa sadašnjom politikom segregacijskog i rasističkog etnohomogenizma, koju upravo zagovara stranka Alice Weidel, a zatim i ostali izdanci desničarske internacionale, austrijski FPÖ, Viktor Orban, Nacionalno okupljanje Le Penove, tvrdo jezgro Trumpovih radikalnih pristalica, a na našim prostorima varijante tih politika otjelovljuju Milorad Dodik ili Dragan Čović. Njihova ideologija je upravo etnohomogenizam i kultur-rasizam, uz jednu „fasadnu“ razliku: klasični antisemitizam je na prvi pogled zamijenjen islamofobijom, ali ispunjava potpuno identičnu funkciju konstrukcije Drugog kao nepomirljivog Tuđina i neprijatelja. Upravo radikalno proizraelski stavovi ovih ideoloških nasljednika nacionalsocijalizma slijede dvostruki cilj: prvo, da zamagle vlastitu pripadnost zločinačkoj idejnoj tradiciji i unaprijed se odbrane od optužbe za antisemitizam, i drugo, da politiku izraelskih desničara prema Palestincima predstave kao model rješavanja „muslimanskog pitanja“ u zapadnim društvima. Iz istog razloga, oduvijek je postojala simpatija tih krugova za etnohomogenističku i genocidnu politiku podjele Bosne i Hercegovine i uništavanja muslimanske populacije kao stranog tijela u srcu kršćanske Evrope. Otuda i danas podrška nekih krugova u Evropi politici SNSD-a i naročito HDZ-a.
2.Dakle, tvrdnja Alice Weidel je ne samo apsurdna nego se može smatrati i varijantom jedne temeljne mentalne figure postčinjenične epohe: inverzije odnosno okretanja (prihvaćene) stvarnosti naopačke (vidi knjigu Sylvije Sasse Okretanje u suprotnost, Berlin, 2023). Logiku inverzije opisao je Mihail Bahtin, veliki teoretičar kulture i književnosti, u svom impozantnom djelu Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse (Beograd, 1978). Inverzija je sastavni dio narodne smjehovne kulture i karnevala, na kojem se narod ismijava postojećim normama i standardima. Na neki način, karnevalska inverzija bila je vid otpora običnog čovjeka društvenoj hijerarhiji, zvaničnoj kulturi i nametnutoj eliti, pa se može smatrati neophodnim segmentom u kulturnoj dinamici. Bahtinovi kritičari upozoravali su na to da ritualna pobuna u karnevalu koju opisuje Bahtin, s obzirom na to da je vremenski ograničena i modalno strogo odvojena od ozbiljnog i stvarnog svijeta, zapravo nema funkciju radikalne društvene ili političke promjene jer obredno „ismijavanje i sramoćenje božanstva“ (Bahtin, str. 12) više služi kontroliranom pražnjenju subverzivne energije s krajnjim ciljem održavanja i stabiliziranja sistema nego što potiče rušenje postojećeg poretka. Bilo kako bilo, sad je važnija jedna druga činjenica: politički karneval globalne populističke desnice nije autentičan izraz narodne kulture; on samo pozajmljuje njene forme. On nije subverzija koja dolazi odozdo, iz obespravljenog ili potlačenog naroda, nego inverzija koja se poduzima odozgo, iz redova same elite, prebogate oligarhije, zapravo, najbogatijih ljudi na svijetu, koja se predstavlja kao nepatvoren glas običnog naroda. On sad nije vremenski ograničen na dane ludovanja, niti izmješten u fikcionalni ili neozbiljni modus, nego je sastavni dio političke svakodnevnice, s tendencijom da postane dominantan. Kalkulirana povreda tabu-zona, provokativni povijesni revizionizam, udar na konvencije javnog govora (psovke ili uvrede), govor mržnje, postavljenja antivaksera za ministra zdravstva ili proruske propagandistice za šeficu američkih obavještajnih službi, ili, da spomenemo neke domaće primjere inverzije, proglašavanje Dragana Čovića za šampiona evropskih integracija, Milorada Dodika za proevropskog političara, a Trojke kao probosanske reformske snage – sve ove inverzije spadaju u registar političkog karnevala. I budući da se događaju u samom centru zapadnog svijeta, one već imaju modelski karakter. Vjerovatno da se najveća inverzija, a time i najveća obmana, sastoji u tome da se kao glas naroda i egalitarci insceniraju predvodnici high-tech elite i čuvene PayPal-bande, danas okupljene oko Donalda Trumpa (pored Muska, tu su još npr. Peter Thiel i David Sacks), koji su svi odreda deklarirani poklonici ideologije libertarizma, mentalnog okvira koji je do te mjere antiegalitaran i elitistički te u službi najbogatijih slojeva da pokazuje idejnu bliskost s konceptom staleške države Othmara Spanna iz dvadesetih godina i fašističkim korporativizmom. U svojoj duboko uznemirujućoj knjizi Crack-Up Capitalism: Market Radicals and the Dream of a World Without Democracy (2023) kanadski historičar Quinn Slobodian opisao je prodor libertarnih koncepata u svijet ekonomije i politike, paralelno u Kini i zapadnoj hemisferi, još od osamdesetih godina 20. stoljeća. Temeljna postavka libertarizma nije, kako misle neki koji u libertarcima vide samo radikalne liberale, u širenju slobode tržišta, nego upravo suprotno: u njegovom dokidanju u korist velikih odabranih korporacija, koje ulaze u savez s autoritarnom državom. Kapitalizam bez slobodnog tržišta i bez demokratije – ovo je paradoksalni ideal kojem u konačnici streme libertarci. O njima i unutrašnjim proturječjima njihovog pogleda na svijet, govorit ćemo uskoro detaljnije u odvojenom tekstu, a ovdje ćemo za kraj naglasiti sljedeće: ovo što imamo na djelu tek je ovlaš kamuflirano u onoj novoj definiciji AFD-a koju smo citirali na početku teksta, a koju je dala Alice Weidel u svom napola intimnom i međusobnim simpatijama ispunjenom razgovoru s Elonom Muskom: određenje „konzervativno-libertarno“ nije ništa drugo nego odveć prozirna šifra za antiliberalni, antidemokratski, antitržišni savez autokratskog i etnohomogenističkog populizma i elitističke tehno-oligarhije, koji sebe u radikalnoj inverziji predstavlja kao izvornu volju naroda. Ovakva koncentracija moći odredit će i silinu potresa kojem je svijet sad izložen. Vjerovatno je na djelu najveći epohalni obrat od 1989. godine. Izlišno je i pitati koliko li su naše društvene, kulturne i političke elite spremne za njega.
