Dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu prof.dr.sc. Sead Turčalo, profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije prof.dr.sc. Edina Bećirević, profesor asistent na Fakultetu Političkih nauka Univerziteta u Beču dr.sc. Vedran Džihić i viša znanstvena suradnica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu dr.sc. Senada Šelo Šabić pišu autorski tekst za Tacno.net o zadnjim odlukama Skupštine Republike Srpske koje javnost ocjenjuje kao državni udar.
Pišu: Sead Turčalo, Edina Bećirević, Vedran Džihić, Senada Šelo Šabić
Politička scena Bosne i Hercegovine trenutno je uzdrmana pitanjem očuvanja suvereniteta i ustavnog poretka države. U toku je puzajući državni udar proizveden odlukom Skupštine entiteta Republika Srpska da usvoji prijedlog zakona kojim se otvoreno prkosi odlukama Ustavnog suda BiH na teritoriji Republike Srpske.
Zakon je podijeljen na tri glavna dijela. Prvi odjeljak nalaže da se odluke Ustavnog suda BiH neće priznavati ni provoditi na teritoriji Republike Srpske. Drugi insistira na tome da će ove odluke ostati neprimijenjene dok Parlamentarna skupština BiH ne donese Zakon o Ustavnom sudu BiH. Treći odjeljak, koji je “na snazi dok se spomenuti zakon ne usvoji”, suspendira svako pravilo koje nalaže objavljivanje zakona u Službenom glasniku Republike Srpske, posebno onih koji se odnose na propise ili akte koje je izdao Ustavni sud BiH.
Kreator puzajućeg državnog udara, Milorad Dodik, svojim smišljeno drskim potezom prijeti stabilnosti, sigurnosti i bilo kakvoj demokratskoj i mirnoj perspektivi BiH.
Cinično je pretvarati se da ne postoji očigledan i neumoljiv napredak Milorada Dodika i njegovih saveznika na putu ka secesiji. Još je ciničnije ignorirati postojanje čvrstog kontinuiteta antiustavnog djelovanja i ideološkog okvira Milorada Dodika i politike Radovana Karadžića koja je prethodila ratu i agresiji: delegitimiranje centralnih institucija, Skupštine, Vlade i Ustavnog suda te zabrane djelovanja policije na “srpskim teritorijima”. I na personalnom nivou prepoznaje se kontinuitet ključnih figura unutar trenutne krize: pored Milorada Dodika, najistrajiniji je Nenad Stevandić. Personalni aspekt kontinuiteta postavlja pitanja o geopolitičkoj dinamici i strukturama moći koje ove pojedince drže na površini kako u Beogradu, tako i u Moskvi.
Dodikova dugogodišnja vješta orkestracija političkih i sigurnosnih kriza u ovom momentu zahtijeva hitnu intervenciju. Njegova uporna implementacija secesionističke strategije ima za cilj upravo ono što i sam već godinama najavljuje, a to je secesija Republike Srpske i u konačnici, uz podršku Beograda i Moskve, zaokruživanje «srpskog sveta». Provođenje tog plana usput mu pomaže da skrene pažnju javnosti od finansijske krize, duboko ukorijenjene političke korupcije i nesposobnosti da svojim biračima osigura ekonomski i socijalni napredak. Ali važno je ne gubiti iz vida da secesionistički plan nije samo „retorička dimna zavjesa“ za finansijsku krizu. Njegova opsjednutost secesijom ostaje nepokolebljiva i nepromijenjena neovisno od političkog i ekonomskog konteksta.
Neodgovorno kockanje sigurnošću i budućnošću svih građana Bosne i Hercegovine mora se zaustaviti. Dodikovi posljednji potezi reflektuju njegovu odlučnost, ali i zajednički neuspjeh njegovih partnera na vlasti i međunarodnih aktera, poglavito EU, SAD, UK i OHR-a, u efikasnom suprotstavljanju njegovoj lukavoj i dobro smišljenoj strategiji.
Dodikov pristup se već godinama oslanja na iskorištavanje slabosti svojih protivnika, sklapajući poslije ucjene prljave dogovore koji dodatno potkopavaju državu te time mijenjajući političke okolnosti u njegovu korist. Svaki kompromis koji se postigne nakon Dodikovih ucjena i secesionističkih mjera (usvajanje najave referenduma i provođenje onog u 2016.godini, usvajanje Zakona o agenciji za lijekove, usvajanje zaključaka o setu zakona kojima se preuzimaju državne ingerencije uključujući i monopol sile, to jeste oružane snage) preokrenut je u političko sredstvo koje je služilo Dodiku i njegovim saveznicima. Umjesto poticanja dijaloga i reforme u skladu s EU standardima, cilj je oslabiti državu podrivanjem ovlasti na državnom nivou.
Alarmantno je što su i domaći akteri i međunarodna zajednica do sada konzistentno popuštali pred Dodikovim uvjetima pregovaranja, postepeno nagrizajući strukturu Bosne i Hercegovine. Imajući sve ovo u vidu, ključno je da domaći akteri i međunarodna zajednica zauzmu odlučniji stav protiv Dodikovih destruktivnih strategija. Dok je održavanje stabilnosti važno, ono se ne smije postizati po cijenu daljnjeg poticanja Dodikovih taktika ili slabljenja državnih institucija.
Djelovanje Dragana Čovića i HDZ-a BiH usljed eskalirajuće krize pokazuje da trenutne okolnosti žele strategijski iskoristiti za vlastitu dobit. Način na koji Čović manipulira okolnostima sugerira sinergijsko djelovanje sa Dodikom. S jedne strane Čović se pojavljuje kao neko ko je posrednik između “Trojke” i Dodika a s druge strane prihvata Dodikovo antiustavno djelovanje interpretirajući ga kao jedan od 14 ključnih prioriteta koje Bosna i Hercegovina treba ispuniti za članstvo u EU. Koristeći nastali politički haos, Čović kao potencijalno rješenje krize nameće izbor Marina Vukoja u Ustavni sud BiH. Ovaj strateški potez, već odranije ima podršku njegovih političkih saveznika u Federaciji BiH koji, čini se, ostaju u mraku, nesvjesni koliko su ovi složenih politički manevri opasni po pravnu sigurnost ali i opstanak Bosne i Hercegovine. Naime, kompromisi koje nudi Dragan Čović direktno jačaju Milorada Dodika, a navodno rješenje za krizu postaje zapravo samo manipulativni politički instrument da HDZ zajedno sa SNSD-om preuzme kontrolu nad Ustavnim sudom. U Konjicu, nakon sastanka stranaka koje čine državnu vlast, Čovićeva izjava da sa stranim sudijama ne možemo ući u Evropsku uniju zapravo sugerira da bi ishod kompromisa mogao biti identičan ishodu Strukturnog dijaloga o pravosuđu koji je završio odlaskom stranih tužitelja. Tako bi destruktivni politički utjecaj ovladao i Ustavnim sudom kao posljednjom branom suvereniteta Bosne i Hercegovine. Jasno je da sa stranim sudijama ne možemo u Evropsku uniju, ali da bi strane sudije otišle iz BiH potrebno je imati snažno i politički neovisno pravosuđe i institucije otporne na političke i autokratske udare. Rješavanje prvo pitanja Ustavnog suda ispunjavanjem Dodikovog ultimatuma i Čovićevih manipulativnih taktika, garancija je da ostali priporiteti nikada neće biti ispunjeni, jer podrazumijevaju jačanje države Bosne i Hercegovine i demokraciju po evropskim standardima.
Domaći i međunarodni akteri moraju ultimativno zahtijevati od Dodikovog saveznika, Dragana Čovića i njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice, da 14 prioriteta EU zaista tumače u skladu sa evropskim standardima. Od suštinske je važnosti da se izjasne o tome koje saveze podržavaju i da li se opiru Dodikovoj secesionističkoj strategiji. Tražeći jasan stav, šire bosanske političke snage i medjunarodna zajednica mogu sinergijski djelovati protiv katastrofalnih efekata Dodikove politike.
Strah Zapadne međunarodne zajednice od političke borbe protiv Dodikovih proračunatih strategija nema opravdanje. Korištenje policijskih snaga, snaga misije EUFOR Althea, ili upotreba tzv. over-the-horizon NATO snaga, morali bi se hitno razmotriti, prije svega slanjem interventih trupa na geostrateški najbitniju lokaciju Brčko Distrikt. Unatoč rizicima i potencijalu za nestabilnost, ove su mjere nužne i hitne i treba da pokažu da je Zapad spreman da odbrani ustavni poredak u BiH. Dodik je više puta pokazao da razumije i odgovara samo na jezik sile.
Osim ujedinjenog domaćeg fronta, međunarodni pritisak je kritičan. Mjere kao što su sveobuhvatne sankcije, diplomatska izolacija i nedvosmislena osuda Dodikovih akcija od strane međunarodne zajednice, posebno Evropske unije i Sjedinjenih Država, su ključne. Evropska unija je do sada prezala od uvođenja sankcija Miloradu Dodiku strahujući od mogućeg i vjerovatnog veta njegovog političkog saveznika, Viktora Orbana. Ostale članice EU bi trebale biti odvažnije, staviti ovo pitanje na dnevni red i u slučaju veta Mađarske organizovati širu koaliciju zemalja koje bi zajednički uvele bilateralne sankcije.
Historijski presedani opominju protiv popuštanja, dok drugi primjeri ilustruju da diplomatski pritisak i ciljane sankcije mogu značajno otežati onima koji pokušavaju potkopati demokratske procese. Tokom 1930-ih, politika popuštanja koju su usvojile Britanija i Francuska prema nacističkoj Njemačkoj omogućila je njenu agresivnu ekspanziju, što je na kraju dovelo do Drugog svjetskog rata. Slično tome, davanje Dodiku ustupaka ili postizanje dogovora s njim će ga ohrabriti i rezultirati daljnjim izazovima očuvanju suvereniteta BiH.
Odbrana institucija, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH nije izbor, već dužnost. Ako je potrebno da se uspostavi red i stabilnost, angažovanje organa za sprovođenje zakona, snaga misije EUFOR Althea ili NATO snaga treba izvršiti bez oklijevanja.
Secesionizam Milorada Dodika i političkih saveznika u RS-u ne može se ublažiti pasivnim mjerama ili ustupcima. Historijski dokazi savjetuju da je čvrst stav i konfrontacija najbolji kurs akcije. U ovom trenutku, razgovori i kompromisi sa Miloradom Dodikom su pogrešni. Njegovi partneri u državnoj vlasti susretima s njim daju legitimitet njegovim zahtjevima. Jedini ispravan izbor jeste natjerati međunarodnu zajednicu da izabere ko su joj legitimni sagovornici, tražiti potpunu međunarodnu izolaciju Dodika i paraliziranje novčanih tokova RS-u. Rukovodstvo entiteta Republika Srpska i ne krije da ključne političke korake provodi u dogovoru sa Rusijom i Vladimirom Putinom. Krajnje je vrijeme da to EU, SAD,UK i OHR shvate ozbiljno. Dodik neće stati dok ne bude zaustavljen. A treba biti zaustavljen u ime mira i budućnosti svih građana BiH i u ime demokratskih vrijednosti u koje se kune politički Zapad.
