Ali šta vrijedi taj suverenitet kad je lokalnim zajednicama oduzeto pravo da kažu „ne“? Kad građani ne znaju ko istražuje, šta se krije ispod zemlje, ko pregovara, po kojoj cijeni, i sa kakvim ekološkim posljedicama? Prošle godine, SNSD i njihovi koalicioni partneri donijeli su zakon koji je ukinuo to pravo – saglasnost za eksploataciju rudnih bogatstava sada je isključivo u rukama Vlade Republike Srpske i Ministarstva energetike i rudarstva. Čitaj: Dodika i njegovih ljudi.
Ova zakonska odluka SNSD-a nije ništa drugo do hladnokrvna pljačka svih građana RS, gdje se javno bogatstvo pretvara u privatni plijen jedne uske elite, a građani bivaju izgurani iz igre bez ikakvog prava glasa.
U Srbiji, građani Jadra su to naučili na teži način. Iza praznih fraza o razvoju, zelenoj tranziciji i rudnom bogatstvu, krili su se planovi Rio Tinta koji su mogli da unište cijeli kraj. Samo upornošću i bespoštednim pritiskom javnosti, taj projekat je, za sada, zaustavljen. Ovde, u RS, Dodik se hvali kako talasa protiv rudarenja neće ni biti – „imamo društvenu stabilnost“, kaže. Ako je „stabilnost“ ćutanje, potiskivanje i gušenje svakog otpora, onda je to znak duboke krize.
Najveći problem nije ni litijum, ni bor, ni geopolitika. Najveći problem je to što se odluke koje oblikuju budućnost cijelog društva – ekološki, zdravstveno, ekonomski – donose kao da se radi o privatnom dobru, bez javne rasprave, bez studija uticaja, bez zakona koji štite lokalne zajednice.
Možda zaista „ležimo na rudnom bogatstvu“. Ali to nije razlog za slavlje. To je poziv na oprez, odgovornost i, prije svega, pravo na odlučivanje. Jer kada se otvore rudnici, zatvoriće se mnoga druga vrata. Ako ih sami ne zatvorimo – zatvoriće ih za nas neko drugi. Zauvijek.
Buka
