foto: lupiga
Internet zna biti prava stranputica. Ako u najveći pretraživač na zemaljskoj kugli ukucate ”vlah bez voznog reda”, Google će vas uredno prebaciti na film Veljka Bulajića ”Vlak bez voznog reda”. A ne zna hudi Google za kolumnu Marka Vešovića koju je objavljivao u Danima i da ”vlah” nije ”vlak”. Jaka je postava, možda i najjača na ovim prostorima, objavljivala kolumne u to doba u spomenutom magazinu, od Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona, Semezdina Mehmedinovića, Ivana Lovrenovića, pa do Vešovića. ”Vlah bez voznog reda” je prolazio Danima svake druge sedmice, a postojala je čitava procedura kako smo u redakciji dolazili do tih Markovih tekstova. On je odbijao da ima mobilni telefon, u većini stanova još nije bilo interneta, nije bilo još ni USB-ova, nije bilo Vibera, niti WhatsAppa, Telegrama i inih komunikacijskih mreža… Ako Marko lično ne donese tekst u redakciju, najčešće bi naš DTP – grafički dizajner Mensur Muzurović, ili neko od nas mlađih novinara, otišao do njega da to preuzme, pa da se ubaci u novinu. Svi tekstovi i knjige i sve što Marko piše, bili bi u jednom fajlu, a kad mu je Mensur predložio kako da to sredi i sortira, Marko mu je odgovorio: ”Menso, imam previše podataka u glavi. Ako ubacim neki novi, bojim se da će mi šta važno iz glave ispasti…”
foto: Milomir Kovačević Strašni
Odem jedne prilike sa flopi diskom do Marka. Ustvari, ponio sam bio dva, čini mi se, ako jedan zaštopa, što se znalo često desiti, da imamo rezervni. Stanovao je u ulici Danijela Ozme. Kad sam sa flopijem ušao u stan, atmosfera me podsjetila na kultnu crnobijelu fotografiju Milomira Kovačevića Strašnog iz ratnog vremena: Za radnim stolom, okrenut fotografu, Marko sjedi, u pokućnim papučama, u ruci drži knjigu i ogrnut je nekakvom dekom. U stanu se nisam dugo zadržao, kopirao sam tekst na oba flopija i otišao u redakciju. Prošlo je otada 20 godina. Ne sjećam se kako se zvala ta kolumna, ne znam ni koje je godišnje doba bilo, ali pamtim taj flopi i pamtim sliku Marka Vešovića koji me u pokućnim papučama ispraća iz stana. Posebno mi je ta slika bila jasnija i svježija nakon teksta Semezdina Mehmedinovića, od prije nekoliko godina kada je počelo sa koronom i socijalnom distancom. Tada je Sem opisivao intervju iz januara 1993. kojeg su sa Affanom Ramićem radili on i Marko Vešović. Pridružio im se u razgovoru i režiser Mirza Idrizović. Iz te priče sam zapamtio riječ – tankovijast. Mehmedinović je zapisao: ”A Affan je tada bio u žalosti zbog pogibije sina, vojnika. Imao je dvadeset i šest godina. Sjećam se da je otac u razgovoru tada upotrijebio jednu riječ koju ću zauvijek povezivati s njegovim sinom, kao da je u pitanje ime, a ne opis fizičkog izgleda. Rekao je: ‘Poštovao sam njegov izbor da uzme pušku, a nadao sam se da mu se ništa neće desiti, jer je bio tankovijast, pa sam mislio metak će ga zaobići.’ Tankovijast.” Skupljene oko stola fotografirao je, opet, Milomir Kovačević Strašni. Te dvije slike, ona sa dekom i ova sa Semom, Affanom i Mirzom, slike su pjesnika ranjenog i promrzlog grada, od zla napadnutog.
A Marko Vešović nije bio samo veliki pjesnik. Na vijest o Markovom odlasku, Abdulah Sidran je na Facebooku zapisao: ”NIJE BILO BOLJEGA ČOVJEKA, PISCA, PJESNIKA I TUMAČA POEZIJE!” Ako ćemo o čojstvu, tu je Marko u ratu sve pokazao, ako ćemo o njemu kao pjesniku i piscu dovoljno je samo spomenuti njegovu ”Poljsku konjicu” i ”Smrt je majstor iz Srbije” (ovaj naslov je osvanuo i naslovnici Dana kada je ubijen srbijanski premijer Zoran Đinđić) i sve će vam se kazati, a ako ćemo o njemu kao tumaču poezije, Marko je napisao i neke od najboljih eseja o poeziji Maka Dizdara, a zajedno sa Omerom Hadžiselimovićem je sjajno prepjevao čuvenu pjesmu legendarnog Josifa Brodskog ”Bosnia Tune”. Brodski je tu pjesmu objavio u New York Timesu 1992. godine, a ona na engleskom u originalu glasi: ”As you pour yourself a scotch/ crush a roach or check your watch/ as your hand adjusts your tie/ people die.”, a u prepjevu na bosanski, prva strofa ”Bosanke pjesme”, kaže: ”Dok žohara gnječite, pijuckate/ viski, prepone svoje češkate/ dok ruka oko mašne se trudi/ ginu ljudi.” Pjesnike najbolje mogu razumijeti pjesnici, kao što je Brodskog razumio Vešović! Poezija Marka Vešovića i poezija Josifa Brodskog je ona koja od zla želi da spasi ljude. A u tom Sarajevu kojem je dao mnogo, Marko je bio i progonjen, neshvaćen i tjeran da mu se misao ne čuje. Vešović je bio čovjek ozbiljne poezije, a bio i onaj koji je život pretvarao u šegu, jer se jedino tako moglo ostati normalnim i slobodnim u opsjednutom Sarajevu. Hvala ti, Marko Darinkin, za čojstvo, za pjesme i šegu. I za tekstove koje sam na flopiju nosio do redakcije Dana u Skenderpašinoj 4.
Tekst je prvobitno objavljen 18.8.2023.
