Ne tako davno, nema tome ni puno desetljeće, u Bosni i Hercegovini i na Balkanu još smo sanjali san o Evropi, još je donekle bilo živo vjerovanje u to da će nas se dobri i bogati tetak sa Zapada jednom sjetiti, da će navratiti na kafu, obaviti „nedovršeni posao“ u ovom dijelu svijeta i povesti nas u svijetlu budućnost. Bosanski politički subjekt, nazovimo ga pojednostavljeno tako, mada on obuhvata jezičku sferu, imaginacijski okvir i horizont očekivanja ne samo političara već i takozvane akademske i kulturne elite, taj bosanski subjekt zamišljao je scenarij u kojem će Zapad kao deus ex machina posložiti stvari kako Bog zapovijeda, dakle u skladu sa haškim presudama i historijskom istinom, i dakako u skladu sa onim što smo podrazumijevali pod „civilizacijskim normama i vrijednostima“ slobode, jednakosti i ravnopravnosti.
Prošle su duge godine odnjegovane agonije u našem prizivanju te božanske intervencije, u podgrijavanju nade da će se „svijet“ nekako pobrinuti za svoje izgubljeno čeljade, a u toj nadi i očekivanju našao se i izvrstan izgovor za nerad, nemar, inertnost i nesposobnost za korištenje kakvog-takvog slobodnog prostora u izgradnji države i društva po ljudskoj mjeri. Istovremeno, i takozvana međunarodna zajednica je dala nemali doprinos u podgrijavanju lažnih nada, tako što je govorila o onim gore spomenutim civilizacijskim standardima i vrijednostima, dok su na terenu, kad bi nešto i pokušali uraditi, u konkretnim postupcima, izlazili u susret onome ko je više galamio i zatezao (Dodik i Čović); zaboravljane su tad i presude međunarodnih sudova za ljudska prava, a demokratske norme, smetnute i gurnute u stranu kao i same preporuke istih onih međunarodnih aktera koji bi ih sami pogazili prvom prilikom trošeći sve više njihov simbolički kapital. Spirala cinizma je rasla, a bosanski subjekt se i dalje ponašao kao nezrelo dijete, odbijajući da prepozna realnost, ili da makar pomisli da uzme stvari u svoje ruke.
Dakle, prizivali smo tako dugo da se neko moćan i pravedan umiješa i raščisti stvari, svakako u našu korist, i napokon: ti vapaji bijahu naposljetku uslišeni. Ali avaj, intervencija je došla, ne u pojavnom obliku nekog anđela čuvara, nego u ne odveć prijatnom liku Christiana Schmidta, onog bavarskog političara, koji će na izbornu nedjelju u oktobru intervenirati u izborni zakon i u ustav, a zatim ga nekoliko mjeseci kasnije i suspendirati na jedan dan, i sve to da bi udovoljio interesima hrvatske politike i HDZu, To je ista ona stranka čiji je bivši predsjednik i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, kako smo ovih dana saznali iz jednog video-snimka, trijumfalistički rekao da ne žali ni za čim što je radio u ratu, te da bi opet sve isto ponovio, valjda uključujući i masakr u Ahmićima, za koji je presuđen. Tog istog zločinca Kordića, kao svog predšasnika, iznimno štuje i očito smatra herojem cjelokupni vrh HNSa, među njima i sam Kordićev nasljednik Dragan Čović i sadašnja predsjednica Federacije BiH, sudeći po njihovim razdraganim licima sa dočeka koji su mu priredili nakon njegovog puštanja iz zatvora. Da, važno je imati na umu: nikada se stranka uglađenog Europejca Čovića nije distancirala od svog bivšeg predsjednika Kordića – nema tu diskontinuiteta; kao što Dodik nastavlja Karadžićevu politiku i slijedi iste ciljeve, čak i ne krijući tu svoju misiju, tako i današnji HNS, dominantni faktor u vladajućoj koaliciji u FBiH, sebe vidi na istom onom zadatku koji su svojevremeno preuzeli Boban i Kordić. Eto, naizgled iza takve politike je stao Zapad, predstavljen u sadašnjem OHRu i američkim emisarima na Balkanu. Tako to barem izgleda dobrom dijelu javnosti, koja se nalazi u stanju šoka koji je proizveo taj, u njenim očima, čudni obrat zapadne politike.
Ali, reći će neki, baš to je realnost, s kojom se treba suočiti, jer eto, Dodik i Čović su nezaobilazan faktor, a uostalom i ovi prije su koalirali s njima. I bit će u pravu, nema sumnje da je međusobni koruptivni aranžman etnopolitika držao i drži ovu zemlju u okovima već desetljećima, pri čemu, međutim, pored sve opravdane kritike na račun probosanske politike, predstavlja okretanje istine naopačke tvrditi da je krivica za stanje u zemlji podjednaka, i da i jedni i drugi i treći razbijaju državu, kao što su pojedini medijski i politički faktori tvrdili i u ratu. I valja istaknuti: nema to veze s nekom posebnom i suštinskom moralnom superiornošću bošnjačkog i probosanskog subjekta, već ima veze s tim da su oni jedini realno zainteresirani za ovu državu i jedini se identificiraju s njom, pa, sukladno tome, ni bosanski političari, uza sve njihove brojne mane, takav kolektivni sentiment ne mogu ignorirati.
Ono što je ipak novo u ovom trenutnom procesu, koji snažno podupire međunarodna zajednica, jeste što sad jedan, koliko toliko relevantan, politički činilac iz samog Sarajeva, a to su u ovom slučaju stranke okupljene oko Trojke, sve više prihvata, pa čak i preuzima okvirnu naraciju separatističkih snaga, po kojoj je bošnjačka etnopolitika (otjelovljena u SDA), ali čak još više i građanska politika, koja je s prvom posljednjih godina djelovala u određenoj vrsti savezništva, nije više čak ni ravnopravan nego je zapravo ključni krivac za „endemsku korupciju“, krize, zastoje, neefikasnost institucija ili nedostatak reforma na tzv. „evropskom putu“. U proširenoj varijanti ove škole mišljenja sve se više u medijima glavne struje u probosanskom dijelu javnosti dovodi u pitanje i krivica za rat devedesetih godina, odnosno za višestruki napad na Bosnu i Hercegovinu. Tako u samo središte diskursa sve više prodiru i u njemu sve veći odjek dobijaju glasovi, koji će ne samo koristiti figuru „uravnilovke o tri nacionalizma“, nego će ići i korak dalje, pa odgovornost za „izbijanje rata“ (kao da je rat prirodni događaj, a ne planiran i brižno pripremljen poduhvat!), posredno ili neposredno, pripisivati „muslimanskom radikalizmu“. Teško je dakle ne primijetiti stanovitu korelaciju: dijagnoze pojedinih glavnostrujaških političkih analitičara koji govore o nekoj recentnoj „bošnjačkoj radikalizaciji“, koja se po njima odvija na „vjerskim fundamentima“ (Ž. Papić), a u čiji kontekst treba staviti i frejmovanje reisa Kavazovića kao radikala u izvještaju OHRa, u neposrednoj su vezi sa snažnim valom revizionizma koji nas ovih dana zapljuskuje, a koji nastoji oslabiti ako ne i preinačiti interpretaciju prošlosti. Pokazuje se opet na djelu validnost jednog starog uvida: Bitka za tumačenje sadašnjosti uzročno-posljedično je vezana za tumačenje prošlosti.
Tako smo od narativa relaksacije, koji je s kojim god namjerama kreirala Trojka, a čije je posljedice popisnik ovih redova na ovom istom mjestu već opisao u jednom eseju iz januaru ove godine, preko rehabilitacije ratnih zločinaca došli do otvorenog i trijumfalističkog revizionizma, snažno forsiranog izvana, ali također odsudno potpomognutom onim kolaboracionističkim elitama u politici, medijima i na intelektualnoj sceni koje su postavile okvire za ovakav trend, i koje, napomenimo, trenutno uživaju veliku podršku relevantnog i djelatnog dijela međunarodne zajednice kristaliziranom u djelovanju OHRa.
Zašto to međunarodna zajednica radi i zašto ovako brutalno sprovodi nešto što sve više liči na neku neokolonijalnu agendu, pitaju se mnogi. Umjesto odgovora na to pitanje možda je bitniji sam efekt razočarenja i iznevjerenih očekivanja izazvan novim zapadnim intervencionizmom i sadržanim u samom pitanju. Možda je to početak otreženjenja u kojem ćemo se konačno osloboditi imaginarnog tutora u našim glavama, koji, kao u onoj Kantovoj raspravi o prosvjetiteljstvu, misli umjesto nas, odlučuje umjesto nas, kojem se obraćaju sva naša nadanja. Nade su dobre i potrebne kad polaze od stvarnosti, i kad su usklađene s njom, ali lažne nade, a to su one koje nas sprječavaju da tu stvarnost sagledamo, i njih obično nazivamo iluzijama, uvijek su pogubne. Književnost i život su puni takvih primjera. Uostalom, te nade su nam pojele sve ove godine, jer nismo bili u stanju vidjeti ni prave probleme i opasnosti, ali ni one dobre strane kojih u našoj društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj realnosti nesumnjivo ima. Možda bi nas ovaj šok mogao natjerati da konačno progledamo.
Jer ako ovu opasnost koja nam prijeti ne budemo shvatili katastrofično, već kao priliku da se oslobodimo iluzija i izađemo iz tog vječitog stanja „samoskrivljene malodobnosti“, onda bismo konačno mogli izaći na put na kojem bismo se možda mogli konstitutirati kao subjekt. Bio bi to put ka kolektivnom odrastanju. Gdje je opasnost, tu raste i ono spasonosno, kaže pjesnik Hölderlin.
