Foto: Ivo Cagalj/Pixsell
“Vrijeme prije izbora potiče još zaoštreniji govor, ali pogoršanju razine komunikacije u javnom prostoru svjedočimo već neko vrijeme”, otkrila je pučka pravobraniteljica Tena Simonović-Einwaalter toplu vodu u panel-raspravi “Izbori i govor mržnje”, što ju je Kuća ljudskih prava nekidan organizirala u sklopu projekta “Jačanje sustava zaštite i osnaživanja zajednica za prepoznavanje i suzbijanje govora mržnje u Hrvatskoj”. Govor mržnje – ne samo politmeđustranačke nego i međunacionalne, vjerske, rodne, sportske etc. – ima već dugačku bradu, nepodšišanu, kamoli pristojno obrijanu još od prevratničkih 1990-ih godina. Govor mržnje, podmetanja, podvala i objeda bez pokrića pratio je i dolazak Franje Tuđmana na vlast u HDZ-u (konspirativno, u baraci NK Jarun u strogo selektiranoj skupini istomišljenika Branimira Glavaša umjesto na stranačkoj skupštini najavljenoj u zagrebačkom hotelu Panorami, sic transit). Tuđmanu je time otvoren put za doživotni mandat tzv. prvoga hrvatskog predsjednika. Tada začete podjele nikad nisu prestale. Povijest je sve što se kasnije događalo i u najbrojnijoj, denver plavoj ZNA SE političkoj opciji i u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Na govor mržnje nije bio imun ni sâm Tuđman, arogant i ignorant, je li, višeg ega od Burj Khalifa, nikako nije mogao podnijeti da HDZ pod njegovim vodstvom nije mogao pokoriti Zagreb, Rijeku, Istru, Feral Tribune, Radio 101… Da su “crveni, žuti i zeleni vragovi” (oporbene političke stranke) bili izveli na Trg bana Josipa Jelačića 100.000 ljudi nezadovoljnih njegovom vlašću. Da mu ogorčeni BBB-ovci izravno u VIP ložu na makimirskom stadionu zborno viču: “Vrati nam ime Dinamo!” i pjevaju rugalicu: “Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman!”
Deficit zdrave pameti Povijest govora mržnje širila se nakon olovnih u svakom smislu 1990-ih godina na sve nove i nove, je li, sve prostačkije i primitivnije slučajeve mrzilačkih obračuna s neistomišljenicima. Ne samo uoči svakih izbora i prije početka službene kampanje nego i u parlamentarnim raspravama (Ante Kovačević Vesni Pusić: “Žena nije stvorena za mudraca, nego za madraca”), u izjavama medijima, u dnevnoj komunikaciji politikanata baš svake vrsti i boja… Ta nekultura i prostakluk, nedostatak elementarnog kućnog odgoja i deficit zdrave pameti već godinama – osobito dramatično u posljednje vrijeme – kulminiraju u otvorenom obračunu, netrpeljivosti CRO predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici, nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze imali biti primjerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje. Tim više jer je riječ o akademski obrazovanim osobama s respektabilnim diplomatskim iskustvom. Ne o primatima što su banuli u javni prostor iz pećine na Hušnjakovom brdu. Govor mržnje u političkom je prostoru osobito intenzivan u predizbornom nadmetanju za biračkom potporom, pa nikakve panel-rasprave, alarmi komunikologa i medijski svjesnije javnosti, stručni skupovi i analize već desetljećima nemaju učinka u suzbijanju te pošasti. Dapače, dobrom je dijelu javnosti zanimljiv taj cirkus međusobnog vrijeđanja, vađenja crijeva i prljavog rublja, ponižavanja ad hominem negovora ad rem i sl. Nije nevažna činjenica da takva šaketanja dvojice lidera RH u mrzilačkom oktogonu itekako imaju negativne utjecaje na političku i širu društvenu javnost u zemlji kritično deficitarnoj kulturnim/civiliziranim manirima u međusobnom ophođenju. “Govor mržnje je posebno velik problem u izborno vrijeme”, složili su se sudionici panel-rasprave Kuće ljudskih prava, “pa je prijeko potrebno da javne osobe, prije svega političari trenutno na dužnosti, budu dodatno odgovorni i zadrže bar minimum civilizirane rasprave u (pred)izbornoj kampanji. Jer, ono što govore, dopire na drukčiji način do većeg broja ljudi. Vidljivo je da će i ovo (pred)izborno vrijeme u Hrvatskoj, kao i do sada u nekim državama sjevernije i zapadnije od naše, obilježiti govor mržnje prema migrantima. Stoga je osobito važno poslati poruku o tomu da političari budu svjesni svega što govore i pišu. Posljedično, nije dobro skupljati izborne poene na antimigrantskom diskursu.”
Pučka pravobraniteljica Šimonović-Einwalter primjećuje da “imamo cijele naraštaje građana, birača, ali i onih koji kao fizičke osobe šire mržnju na društvenim mrežama, te javne osobe, političare koji govore i pišu o temama što izazivaju polarizirajuće društvene rasprave. Naravno da je to dio demokracije, ali postoje granice koje ne bi trebalo prelaziti, jer te granice zahtijevaju pravno reagiranje i pravne posljedice”. Demokracija jest sloboda kritičkog mišljenja i govora, ali demokracija nije anarhija i ne znači da svatko smije svojim govorom i pisanjem kontaminirati slobodu širenjem notorne mržnje, podjela i netrpeljivosti u društvenoj zajednici. Postoje granice, međutim, to što se u (pred)izbornim kampanjama – pa i izvan njih – događa u hrvatskomu političko-komunikacijskom prostoru, nije dobro za demokraciju, građane i budućnost zemlje. Urušavanje demokracije “Hrvatsku u ovoj kampanji obilježava nedopustivo vrijeđalački diskurs od strane političara”, tvrdi direktorica nevladine udruge Građani organizirano nadgledaju glasanje (GONG) Oriana Ivković-Novokmet. “Da državni vrh razgovara baš na takav način, da predsjednik Hrvatskog sabora (Gordan Jandroković nadimkom Njonjo i Pudlica, HDZ, op. a.) kaže zastupnicima da su smeće, a predsjednik države ih naziva opušcima, to je jedan oblik političke komunikacije koji urušava demokraciju. Ne donosi građanima ništa dobro te sužava prostor za političku raspravu.”
Osim GONG-a, sva politička oporba u zemlji već neko vrijeme zaziva hitno raspuštanje tzv. Visokog doma i izvanredne parlamentarne izbore. Međutim, to je labuđi pjev budući da premijer Plenković na čelu HDZ-ove vlade “suvereno” odlučuje i o “stupnju demokracije”, je li, o tomu što će, kada i kako izglasati njegova saborska tzv. stabilna većina, ali i o datumu raspuštanja Hrvatskog sabora da bi predsjednik RH, poštujući zakonske rokove, nakon toga odredio datum redovnih izbora, koji, pak, ove godine zapadaju u razdoblju do rujna. Nevladine su se organizacije priklonile oporbenim zahtjevima te su smatrale spornim to da “još nemamo datum parlamentarnih izbora u 2024. godini”, najvažnijih za stanje i budućnost tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u sljedećem vrlo izazovnom razdoblju. “Vladino poigravanje datumom izbora stvara neizvjesnost i jedan je od oblika političke manipulacije”, smatra šefica GONG-a. Premijer Plenković u međuvremenu je objavio nadnevak raspuštanja tzv. Visokog doma u drugoj polovici ožujka (“nakon što ovaj saziv izglasa još neke važne zakone”), pa je sada na predsjedniku RH Milanoviću odrediti tu nedjelju (u svibnju?) kada će birači pohrliti na birališta. Prethodno je, na krijesti oporbene kritike Plenkoviću, predsjednik RH salvom uvreda i prijetnji također optužio premijera da skriva datum izbora jer “kalkulira s karijerom u vrhu EU-a, a domaće izbore smatra privatnom prćijom”.
U međuvremenu je postalo jasno kako su, je li, samohvalnom, “primjerno pozicioniranom i nadasve važnom političaru” u EU-ovoj i europučanskoj vrhuški Andreju Plenkoviću izmaknule na izborima u lipnju kandidature za sva utjecajna, basnoslovno plaćena i globalno vidljiva mjesta u Europi: od Europske komisije, Europskog vijeća, Europarlamenta i visokog predstavnika (“ministra”) EU-a za vanjsku politiku i sigurnost do NATO-a. Pa je egzaltirano i glumatačkoga garda nekidan na kongresu Europske pučke stranke (EPP) u Bukureštu – vičući “hop” prije no što je skočio, sic transit – zajamčio europučanima “treći mandat moje vlade na parlamentarni izborima u Hrvatskoj”. Ne dobije li sad treći mandat kod kuće, Plenkovićeva je politička karijera zaključana. Ili, kaže SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk u povodu ljute jezikove juhe europske javne tužiteljice u RsH Laure Codruțe Kövesi CRO premijeru zbog miješanja u njezine poslove, “Plenković je upravo dobio šamarčinu od Kövesi, a drugu šamarčinu će mu zalijepiti birači na izborima, jer im je navrh glave i njega i koruptivnog HDZ-a”. Poigravanje datumom raspuštanja ovog saziva Hrvatskog sabora, a time i držanja u neizvjesnosti i CRO predsjednika i cjelokupne javnosti, Milanović je dao na sva zvona u trenutku kada je politička oporba počela skupljati potpise za raspuštanje Sabora: “To što se još ne zna datum parlamentarnih izbora jedan je od oblika sadističkog manipuliranja ljudima i divljački nasrtaj na dostojanstvo građana. Pa reci kada su izbori! ‘Ne, neću vam reći, to je moja privatna stvar, to mi je ćaćino. Ja ću odlučiti kada će biti izbori, kada meni bude odgovaralo, kada se poklope neke moje prljave, mutne zvijezde, kada se bude odlučivalo o sastavu Europske komisije.’ Dakle, totalni privatluk!” I onda, je li, dvoboj govorom mržnje. GONG uzalud poziva “političke aktere da zadrže minimum civilizirane rasprave u (pred)izbornoj kampanji”, ali i medije da ne budu “cijevi koje prenose prostački i govor mržnje”. U grčevitoj borbi za izborni prestiž ne biraju se sredstva ni rječnik.
Paradoksalno je svake četiri godine da se isti ljudi – pretvarajući se novima i najboljim izborom u političkoj ponudi među protukandidatima, sic transit – guraju u prvi red uz državne jasle, spremni koalirati i s crnim vragom, prodati i vlastitu majku za kikiriki, ako to jamči prolazno mjesto na kandidacijskoj listi i masnu apanažu ni za kakvu odgovornost. Deficitarni civilizacijskim bontonom i elementarnim kućnim odgojem, posežu za politmoralnim promiskuitetom nafutranim prostačenjem i otvorenom netrpeljivošću. Bez pardona. Znak prepoznavanja A sav se taj cirkus svodi na onu svenarodnu posprdnicu: sjaši Kurta da uzjaši Murta. Govor mržnje i prostakluk pećinskog tipa osnovni su znak prepoznavanja u (pred)izbornom oktogonu i što su te negative izraženije, čini se da su veći izgledi za proboj prema najunosnijim političkim i javnim apanažama. Profesionalni “domoljubi” pod populističkim barjacima i oni “bez kojih se ne može, jer bi država propala istog trenutka” – kolo vode. Prolazna mjesta na stranačkim i koalicijskim listama već su popunjena baš tima “bez kojih Hrvatska ne može”, iako iza njih ne stoje baš nikakva ozbiljna djela. Neki su bili i ministri, stranački vođe, državni tajnici, ljudi od posebnog utjecaja i povjerenja u upravljačkim pogonima, ravnatelji… I sada se opet nude kao izborno “rješenje”, a iza njih nema korisna traga. Sada opet znaju i sposobniji su više od protukandidara?!
Što reći, je li, o impozantnom saborskom mandatu jednog Furija Radina od 1992. godine do danas? Lik je “nezamjenjiv”, baš kao i supruga mu u državnoj službi. Talijanska narodna manjina nije imala nikoga drugog, kao ni romska alter ega Veljka Kajtazija, srpska Milorada Pupovca…? Dizači ruku na daljinski upravljač u HDZ-ovoj saborskoj tzv. stabilnoj većini. Ta družba opet ide zajedno pobijediti na novim parlamentarnim izborima, pa… Ista meta, isto rastojanje. Najmanje trećina sada najvidljivijih/najglasnijih političara – koji se ne libe ni govora mržnje, nerijetko zapakiranog u loš demokratski celofan – već se ubacila u predizborni maraton i prije službenog pucnja za start. Garant će ih se opet gledati i slušati, nerijeko u drugim politideološkim kaputima, kako pametuju o “krucijalnim državnim pitanjima” i smišljaju oponentima nove/stare doskočice ad hominem, jer za one ad rem nisu odgojeni. Bit će zanimljivo vidjeti u kojim će se (pred)izbornim nišama naći jedan Hrvoje Zekanović, Marijana Petir, Dalija Orešković, Krešo Beljak, Karolina Vidović-Krišto, ekipa s platforme Možemo! i takvi… Uključivo buljuk viđenijih radikalno-konzervativnih tzv. desničara, koji mamuzaju (pred)izbornu protusrpsku i protumigrantsku kljusad.
Govor mržnje poprilična je nepoznanica pravosudnom sustavu, iako niz zakonskih normi čak obavezuje policiju i sudove da bez milosti progone i hejtere i medije koji im daju slobodan prostor za nečasnu rabotu. Tko je, recimo, pozvan i dobro plaćen javnim novcem suzbijati govor mržnje na društvenim mrežama? Čini se nitko, jer ta vrst reagiranja pravne države uopće ne dolazi do izražaja. Tportal.hr je nekidan propitivao taj problem među viđenijim političarima, koji su nerijetko i sami ciljane mete uvreda i govora mržnje. Takve napade ne mogu izbjeći, kao ni ijedna druga javna osoba, pa su ostavljeni snalaziti se kako najbolje znaju i umiju. HDZ-ov Nikola Mažar tvrdi da se “vrlo lako ustanovi kada je riječ o lažnom profilu i onda na komentare ne odgovaram, a brišem one koji idu u smjeru govora mržnje”. SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk tvrdi da je vrlo strog prema tim komentarima i također ih briše. Većinu ih dobiva u dijelu koji već Facebook prepoznaje kao neželjene. “Naši administratori brišu govor mržnje i jako uvredljive komentare čim ih uoče”, napominje Sandra Benčić, kandidatkinja platforme Možemo! za premijerku RH. Mostov, pak, saborski zastupnik Nino Raspudić tvrdi da “sami brišemo neprimjeren sadržaj, ali sam protiv ograničenja i sužavanja slobode govora na taj način, jer je to onda proces bez konca i kraja”. Pod zaštitom anonimnosti Boris Milošević (SDSS) kaže kako su saborski zastupnici njegova kluba “česte mete govora mržnje kao predstavnici srpske narodne manjine.
Neki zastupnici ne mare za to što su društvene mreže preplavljene govorom mržnje i prepune poziva na fizički i oružani obračun sa Srbima i domaćim izdajnicima, već koriste tu retoriku da to podgriju”. Političari drže da bi trebali biti “pravno odgovorni samo za poruke koje sami pišu, jer je nemoguće i pregledati, kamoli odgovarati za tisuće hejterskih komentara i uvreda kojekakvih trolova s lažnih profila”. “Društvene mreže često pod zaštitom anonimnosti omogućuju mnogima i članovima stranaka sipati mržnju prema političkim protivnicima”, smatra Benčić. “Mi smo to itekako iskusili na zagrebačkim izborima, ali to nas nije spriječilo da nadvladamo mržnju i pobijedimo.” Ministarstva kulture i medija te znanosti i obrazovanja već, koristeću europski novac, izrađuju projekt za školsku edukaciju kojim se kani poučiti mlade o tomu kako komunicirati i razlikovati istinito od neistinitog i što je govor mržnje. Taj bi program, očekuje se, morao ući u škole još ove godine. Kuća ljudskih prava nije za kažnjavanje za nedjela što ih počine treće osobe. “Kao potencijalno rješenje”, predlažu prethodno obavijestiti vlasnika računa i dati mu razuman rok za brisanje nezakonitih komentara. Ako to ne učini, podliježe kaznenoj odgovornosti. “Ostaje vidjeti”, zaključuju u Kući ljudskih prva, “kakav će stvarni učinak takva presuda imati na korisnike društvenih mreža i političke aktere u online prostoru”.
