Foto: Wikipedia
Kada je decembra 2023. godine predstavljena knjiga „Galaksija Gojer“, autorica Svetlana Broz kazala je: “Nekad nije bilo lako otvoriti, a nekad zatvoriti Gojera“. Pero Zubac je istakao da je ovaj pozorišni i književni bard ovom knjigom Svetlane Broz “osvjetljen“ i sebe svrstao u one koji uvažavaju djelo glavnog lika knjige. Sam Gojer, i ovom prilikom, nije otrpio a da ne istakne: ”Niko u ovoj sredini nije mogao da uspije i da, iako po rođenju Mostarac, najviše je režirao u Tuzli, Sarajevu i Zenici“.
Nisam pričao o Gradimiru Gojeru nego ga samo pitao.
Od Mostarskog teatra mladih do Kamernog teatra i Narodnog pozorišta
“Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i studija teatarske režije u klasi Josipa Lešića razmišljao sam kako Mostaru, pored Pozorišta lutaka i Narodnog pozorišta, treba jedan teatar koji će se baviti teatarskom edukacijom i ‘pokrivati’ repertoar za tinejdžersku populaciju. Tahir Nikšić, Stole Lasić i Sejo Đulić bili su moji sagovornici na putu osnivanja Mostarskog teatra mladih. Preživjeo je taj naš MTM rat, mnoge ‘bočne udare’, nekorektnosti i nerazumijevanja od strane vlasti. Nisu ga voljeli ni nacionalisti a ni ‘crveni’.
Nakon studija angažirao me tadašnji direktor sarajevske Drame da naslijedim na mjestu dramaturga središnje teatarske kuće u BiH akademika Tvrtka Kulenovića, koji mi je inače bio profesor na studiju komparativne književnosti… Na toj funkciji nisam se zadržao dugo jer je uslijedio kadrovski rok u JNA. Nakon toga jedan mandat sam bio direktor i umjetnički rukovodilac Pozorišta mladih u Sarajevu.
Potom slijedi izbor na poziciju direktora Zajednice profesionalnih pozorišta BiH. Tu me zatekao početak agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Jedne noći, tijekom stravičnog granatiranja Sarajeva u sklonište u kojem sam se nalazio došla su dva pripadnika Teritorijalne odbrane sa zadatkom da me odvedu u tadašnju Skupštinu grada. Tamo me dočekao gradonačelnik Kreševljaković i saopćio mi: ‘Od sutra preuzmi rukovođenje Kamernim teatrom 55’. Tako sam jedne rane noći postao direktor kultnog sarajevskog teatra. Na toj funkciji proveo sam nešto malo više od dva mandata.
Potom bivam biran za direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu i postajem čelnik Opere, Drame i Baleta, te ostalih službi Kuće na Obali. I tu provodim puna dva mandata. Što je vrlo značajno cijelo to vrijeme nisam prekidao iznimno aktivan kontakt sa MTM…”
Najznačajnija ostvarenja
“Na festivalu Mitelfest u italijanskom gradu Čividale del Fjuri nagrađen sam za redateljsko ostvarenje ‘Alifakovac’, prema poeziji Džemaludina Latića. Tu predstavu u Kamernom teatru 55 posvetio sam u ratu preminuloj supruzi Zlati…
Predstave Narodnog pozorišta Sarajevo ‘Kraljevo’ Miroslava Krleže, ‘Rodoljupci’ Jovana Sterije Popovića, te ‘Gospođica Julija’ Strindberga i ‘Ponoćna igra’ Dubravka Jelačića Bužimskog, kao i ‘Voland u Sarajevu’ Nedžada Ibrišimovića u Kamernom teatru 55 donijele su mi niz festivalskih priznanja. Svojevrsni usklik moje redateljske karijere je ‘Zlatni lovorov vjenac’ za umjetnost teatra koji mi je dodijelila Direkcija Internacionalnog teatarskog festivala MESS…”
Otpori i pozorišno izgnanstvo
„Ne osjećam se niti isluženim niti starim. Dapače, mislim da sad mogu dati najviše. Međutim, za sve što sam dao bh. teatru i umjetnosti niti jedno profesionalno pozorište u BiH nije našlo za shodno da mi poslije pola stoljeća rada u teatru da da režiram oproštajnu predstavu i oprostim se od teatarske publike. Režirao sam u Splitu i Beogradu, ali ne daju mi diletanti da radim u Tuzli, Zenici i Sarajevu. Mostar svjesno prešućujem, jer me stid da kažem da gradonačelnik Mostara nije u stanju organizirati prijem za čovjeka sa ovakvim životopisom, teatrografijom i bibliografijom kakva je ona Gradimira Gojera…”
Foto: Zemaljski muzej
Pozorište danas i njegova budućnost, nema velikih, a puno diletanata
„U bosanskohercegovačkom teatru vlada epidemija najklasičnijeg diletantizma. Režije dobivaju samo politički podobni i ljudi određene seksualne orijentacije (LGBTQ). Takva logika koja je prevlađujuća pomiješana sa principom ‘ja tebi, a ti meni’ ne vodi u progres bh. teatra. Sa ovakvim čelnicima teatar nema nikakvu budućnost! Ja sam ljevičar, ali ne dam nikome da je veći katolik i Hrvat od mene, ali kao takav nemam ‘prolaza’ u ovakvom Mostaru…”
Mostar njegovih pet ili ko zna koliko pozorišta, a gdje nema mjesta za G.G. kao što za najuglednije Mostarce i nikad nije bilo mjesta u Mostaru, pa su se morali iskazivati u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Prijedoru ili Podgorici.
„To vaše pitanje delegirajte gradonačelniku Mostara koji izdvaja novac za sve mostarske teatre“, mnogo kraći odgovor Gradimira Gojera bio je od mog pitanja.
Ipak ću dijelom citirati Gojera iz njegove briljantne kolumne – Demokratizacija Alekse Šantića – u kojoj osvjetljava stanje opšteg društvenog i kulturnog duha Mostara danas:
”Nekada su Šantićeve večeri poezije bile ugledna manifestacija u jugoslovenskim razmjerama, na kojoj je pjesnicima bilo iznimno prestižno nastupati… Dugo je trajalo i još uvijek traje pokušaj potpunog oporavka grada od svih ratnih rana, urbicida i kulturocida. Nažalost, na planu oporavka Mostara od kulturocida do danas je najmanje urađeno. Stradali su u Mostaru ljudi, ali i institucije. U općem nasrtaju na sve što je zajedničko i što nas je spajalo, Šantićeve večeri poezije grad Mostar je prepustio srpskom kulturnom i prosvjetnom društvu “Prosvjeta” i Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Šantićeve večeri poezije izgubile su time neophodnu Šantićevu kozmopolitsku dimenziju… Duhoviti Mostarci, kakvi su inače od davnina, sve češće pominju anegdotu: “Naš bi Aleksa da ustane iz groba brže bolje tražio da ga vrate u vječno prebivalište…”
Logika “krda”: Mi se nećemo vama miješati, a vi se nemojte nama miješati u nacionacionalistički tor, demontira jednu od nekada najprestižnijih pjesničkih manifestacija u Jugoslaviji. To što je Mostar “digao ruke” od Šantićevih večeri poezije, što ne ide „na dušu“ samo aktuelnoj gradskoj administraciji, prvorazredni je kulturni skandal”.
– Mnogo sam režirao na scenama Sarajeva, Tuzle, Zenice, ali ne i Mostara. U svih pet mostarskih teatara nisam mogao doći na red da izrežiram predstavu. Režirali su tamo i Kunto i Panto, samo za Gojera u Mostaru nije bilo mjesta u niti jednoj mostarskoj teatarskoj kući… Bolje da ostatak prešutim…
Književni opus s potpisom na 60 knjiga, dva puta predsjednik Društva pisaca BiH.
– Moje knjige i književni radovi prevedeni su na engleski, poljski, rumunjski i makedonski jezik.
Za dva mandata na mjestu predsjednika Društva pisaca nije bilo ovakvih sramotnih piljarskih svađa među članovima, držali smo do svoga i do dostojanstva naših predšasnika. Kad danas gledam i slušam jezik ulice u “prepucavanju“ članova Društva pisaca stid me golemi obljeva. I još nešto vrlo važno: za vrijeme moja dva mandata nisam dozvoljavao da se antibosanskohercegovačka politika uvuče u Društvo. Nisam dozvolio da se političkom odlukom društvo preimenuje u Društvo pisaca u BiH. Branili smo državu Bosnu i Hercegovinu braneći naziv Društvo pisaca BiH.
Nagrade i priznanja
– Svakako najveće i najznačajnije priznanje struke je Zlatni vijenac MESS-a.
Mostarski teatar mladih dodijelio mi je nagradu „Svjetlost Mostara“, a tuzlansko Narodno pozorište povelju „Radoslav Zoranović“. Dobitnik sam i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za režijsko ostvarenje predstave “Bašeskija, san o Sarajevu“ i „doprinos umjetnosti teatra“.
Nositelj sam i priznanja “Najmenadžer u teatru“, zatim povelja Narodnog pozorišta Sarajevo i Kamernog teatra 55, dobitnik sam i nagrada za režijska ostvarenja na Pozorišnim igrama BiH u Jajcu, Susretima profesionalnih pozorišta BiH u Brčkom.
Dobitnik sam i niza nagrada za književno stvaralaštvo Fondacije Petar Kočić Banjaluka-Beograd, nagrade Okruglog stola kritike Internacionalnog teatarskog festivala kamarnog teatra “Risto Šiškov“ u Strumici za knjigu teatarskih eseja, kao i nagrade Internacionalnog teatarskog festivala za esej napisan o predstavi “Posljednja Krapova traka“ Samjuela Beketa.
Brojna su društvena priznanja, među njima meni najdraža Povelja antifašista Kantona Sarajevo i Četrnaestofebruarska nagrada antifašista Mostara.
Dobitnik sam i Večernjakovog pečata za ostvarenja u oblasti kulture.
Tu su svakako i jednoglasni izbori za redovnog člana Akademije Balkanike Europeane Bukurešt- Skoplje i Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban” u Sarajevu, kao i počasnog člana poetske akademije „Braća Miladinovci“ iz Struge, te redovitog člana u Hrvatskom društvu za znanost i umjetnost u Sarajevu i počasnog člana Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici.
Ocjena političke situacije, one u BiH i na Balkanu, iz ugla bivšeg političara
– Posljednjih trideset godina pisao sam i o politici. U desetini mojih knjiga možete naći sve o tome. Politika me više uopće ne interesuje.
Možda će, a ne vjerujem, ovo Gojerovo kazivanje otrijezniti neke usijane glave poput gradonačelnika Mostara kojem Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, poručuje: “Moram Vas podsetiti da je Mostar postojao i pre nego što ste Vi stali na njegovo čelo, a ovako kako stojite za grad bilo bi bolje da nikad niste ni dobili šansu da ga vodite”.
Kad mnogo isčitam o Gradimiru Gojeru, kad pomislim da dosta toga znam i imam, tek shvatim koliko je to malo, pa onda i ovi inserti iz njegovog stvaralačkog života samo su podsjetnik na dio onog što nam je u pedesetogodišnjem i dužem radu darivo Gradimir Gojer.
Opisujući našu društvenu zbilju, pozorište i književnost, Gojer ne štedi ni sebe, ni one oko sebe.
