Foto: Ron Haviv
Svima je već kristalno jasno da demobilizirani borci i logoraši od kraja rata do danas nikada nisu imali zaslužen status koji bi bio dostojan njihove borbe i patnje. Međutim, namjera pretvaranja jednog mjesta stradanja i mučenja u muzej vojske koja je provodila ova nedjela svakako je uvreda koja se kosi s granicama morbidnosti. Da stvar bude gora, pobrinula se i vlada Republike Hrvatske, koja ne vidi nikakav problem u izgradnji ovog muzeja, pa je ovaj projekt i pomogla finansijskim sredstvima iz budžeta Republike Hrvatske.
Iako ova tema u posljednje vrijeme nije prisutna u bosanskohercegovačkim medijima, izgradnja ovog muzeja se prema nezvaničnim informacijama i dalje odvija na planiranom mjestu. Trenutno se, osim određenih nevladinih organizacija, samo Udruženje logoraša Mostar i Savez udruženja logoraša HNK-a aktivno bave ovom problematikom. Bivši logoraši su strogo protiv izgradnje ovog muzeja na naznačenom mjestu, te su predložili dva nova zahtjeva koja je neophodno uzeti u razmatranje.
„Nedavno smo imali sastanak u Ministarstvu odbrane BiH gdje smo tražili pronalaženje alternativne lokacije za izgradnju ovog objekta. Iz ministarstva su naveli da su ovakve odluke donesene prije njihovog mandata, pa im je teško obustaviti ove radove, ali mi insistiramo na obustavljanju radova na muzeju jer je to osnovno pravo žrtava“, ističe predsjednik Udruženja logoraša Mostar Emir Hajdarević.
U daljnjem razgovoru Hajdarević nam objašnjava da ukoliko nije moguće promijeniti lokaciju izgradnje ovog objekta onda je potrebno napraviti i muzej žrtava HVO-a pored samog muzeja HVO-a:
„Opcija postoji. Ako su toliko revnosni u provođenju zakona, mi kao žrtve tražimo da možemo i ovu drugu stranu istine o toj vojsci ispričati kroz eksponate u istoj zgradi – da prilikom posjete tom muzeju svaki posjetilac, pored hvalospjeva, vidi i drugu stranu te vojske koja je presuđena u Haškom tribunalu.“
Kako nam je naveo bivši logoraš Edin Batlak, sama izgradnja muzeja HVO-a nije ono što predstavlja problem, već mjesto na kojem je planirana njegova izgradnja. Kao druga opcija predložena je lokacija u Livnu:
„Mi smo istraživali kasarnu u Livnu i koliko znamo u njoj nije počinjen ratni zločin i nema ga nigdje evidentiranog ni u jednoj presudi. Naš prijedlog je bio da se izvrši translokacija ovog muzeja u Livno, a ne na Heliodromu, gdje su počinjeni veliki zločini.“
Osnovni motiv logoraša je borba protiv neistine i historijskog revizionizma, dok se to ne može reći za trenutnu postavu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine na čelu sa Zukanom Helezom. Iako je cijela priča o izgradnji ovog muzeja počela za vrijeme Sifeta Podžića, koji je skupa sa Marinom Pendeš odobrio ovaj projekt, nemoguće je ne osuditi nezainteresiranost trenutne administracije Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine.
Izgradnja muzeja HVO-a na logoru Heliodrom očito nije problem čak ni strankama koje navodno vole ovu zemlju, dok su na vlasti.
Bivši logoraši i ove godine planiraju posjetiti logor Heliodrom te pozivaju novinare da prisustvuju odavanju počasti svim ubijenim. Iako je Rektorat Sveučilišta u Mostaru putem e-maila saopćio da „nije u mogućnosti omogućiti traženi obilazak zbog odvijanja nastave i nastavnih procesa te građevinskih radova koji su u tijeku“, posjeta logoru je ipak planirana za 19. mart u 12:05.
Foto: Screenshot e-maila
Uzimajući sve rečeno (kao i e-mailom napisano) u obzir, postavlja se pitanje na koji način je moguće uspostaviti kulturu sjećanja baziranu na činjenicama, koja je prihvatljiva svima, kada se upravo radi na suprotnom u slučaju logora Heliodrom!?
Među zagovornicima odluke da se napravi muzej vojsci na mjestu njihovog zločina sigurno ima i direktnih aktera nasilja iz devedesetih, pa se odgovor na pitanje o kulturi sjećanja čini sve daljim. Ali ne treba odustajati.
Tekst je urađen u suradnji sa Pro Peace BiH
