Foto: picture alliance /abaca/Yaghobzadeh Alfred
Razmjere razaranja u Buči: Koliko dugo će još trajati patnja u Ukrajini?
Drugačije nego za vrijeme svoga prvog mandata u Bijeloj kući izgleda da je budući predsjednik SAD-a Donald Trump ovoga puta odlučan da mnoga svoja izborna obećenja ispuni. Njegova imenovanja u kabinetu – od prema Kremlju prijateljske Tulsi Gabbarde za koordinatoricu Nacionalne obavještajne službe do pristalice teorija zavjere i skeptika prema vakcinisanju Roberta F. Kennedy Jr. za ministra zdravstva – potvrđuju Trumpovu odlučnost da vodi kampanju spaljene zemlje protiv institucija zemlje i navodnih “unutrašnjih neprijatelja”. U njegov pobjednički govor ukazuje na to da on sa “završetkom ratova” misli ozbiljno – počevši s onim u Ukrajini.
Trump već odavno tvrdi da će rat u Ukrajini zaustaviti 24 sata nakon svoga nastupa. Puno se špekuliralo o rješenju koje Trump ima na umu, a svi ti scenariji imaju jedno zajedničko: rasparčavanje Ukrajine. Ako je ovo cijena mira, isplati se razmisliti o mračnoj historiji teritorijalnih podjela.
Ima samo malo događaja koji su izazvali tako dugotrajno neprijateljstvo i još manje onih koji su prouzrokovali tako razarajuće nasilje. Tri poljska dijeljenja kasnog 18. stoljeća predstavljaju možda najjaču paralelu s Trumpovom vizijom za Ukrajinu. Počevši 1772. Habsburška Monarhija, prusko kraljevstvo i Rusko Carstvo zauzeli su i anektirali poljsku oblast, podijelili je među sobom i izbrisali sa zemljopisne karte dotad površinski najveću državu Evrope.
Suočen s takvim pokoravanjem, nasilan otpor gotovo je neizbježan. Poljaci su tokom cijele okupacije provodili redovito akcije slične gerilskim s većim ustancima 1831. i 1863. godine. Otpor se nastavio do u 20. stoljeće prije svega terorističkim aktima začinjenom kampanjom za neovisnost Josefa Pilsudskisa prije Prvog svjetskog rata. Posebno se neprijateljstvo prema Rusiji drži do danas, pri čemu je Kremlj odgovoran prema poljskom narodu za nasilje iz Staljinove ere.
Trump već odavno tvrdi da će rat u Ukrajini zaustaviti 24 sata nakon svoga nastupa
Francuska je decenijama gajila mržnju prema Njemačkoj jer je car Wilhelm I. nakon njemačko-francuskog rata 1870–1871. uključio Elsass – Lothringen u novo Njemačko Carstvo. Izmirenje između dvije zemlje počelo je tek u 1950-im godinama s osnivanjem Evropske zajednice za ugalj i čelik (prethodnica današnje EU) i NATO.
Na sličan način odluka Velike Britanije da podijeli Irsku i veliki dio sjeverene provincije Ulster zadrži u Ujedinjenom Kraljevstvu izazvala je građanski rat između onih koji su htjeli ustupiti Sjevernu Irsku (predvođeni Michaelom Collinsom) i onih koji su odbijali ugovor koji Irskoj ne obezbjeđuje potpunu neovisnost. Ovaj okrutni rat trajao je samo dvije godine, ali je ipak ostavio – kako na katoličkoj, tako i na protestantskoj strani – naslijeđe terora, koji je tek 1998. bio okončan Dogovorom od velikog petka, koji su posredovale SAD.
Međutim možda najbrutalnije podjele odigrale su se u Aziji u 20. stoljeću. Godine 1932. izdvojilo je japansko carstvo Manđuriju iz Republike Kine i osnovalo marionetsku državu Manđuko. Bezobzirna 13-godišnja vladavinaa japanske Kwantung armije – koja je obuhvatala porobljavanje miliona ljudi, perverzne medicinske eksperimente i masovne pokolje manjina – postala je uzor za naciste u istočnoj Evropi. Ogorčenost kineskog naroda zbog okrutne okupacije od carskog Japana toliko je duboka da se kinesko vođstvo do danas poziva na to kako bi potaklo otpor protiv politike modernog demokratskog Japana.
Što se tiče broja neposredno izgubljenih ljudi kroz podjele, ništa se ne može porediti s razdvajanjem indijskog potkontinenta 1947. godine nakon povlačenja Britanaca na većinom od hindusa naseljenu Indiju i većinom od muslimana naseljeni Pakistan. Ovo je izazvalo najveće migraciono kretanje u historiji, koje je obuhvatilo oko 18 miliona ljudi, pri čemu su se muslimani kretali u Pakistan (uključujići i današnji Bangladeš), a hindusi i sike u Indiju. Sektaško nasilje – sa silovanjima, spaljivanjem i masovnim ubistvima – dovelo je do smrti 3.4 miliona ljudi.
U 77 godina nakon podjele britanskog Raja (potkontinenta) Indija i Pakistan vodili su četiri rata, pri čemu se posljednji – takozvani Kargil rat iz 1999 – odigrao kad su obje zemlje već raspolagale atomskim oružjem. Historijsko približavanje kao između Francuske i Njemačke zasad nije na vidiku.
Podjela Vijetnama 1954. godine na sjevernu zonu, kojom je upravljao komunistički Viet Minh, i južnu zonu, gdje je vladala Republika Vijetnam, pokazao se slično krvav. Ona je izazvala dvodecenijski rat u kome je stradalo skoro tri miliona Vijetnamaca. (Zanimljivo, čini se da Vijetnamci ne gaje nikakvu ogorčenost prema SAD-u, koje su same do povlačenja iz Vijetnama 1975. godine izgubile 58.000 vojnika.)
Izgleda da Trump mrzi postojeće sigurnosne obaveze SAD-a
I onda je tu još podjela Palestine 1947/48. u jednu neovisnu jevrejsku državu i jednu neovisnu arapsku državu. Ovaj zaključak UN-a izazvao je decenijska neprijateljstva, potlačivanje, terorizam i ratove, koji traju do današnjeg dana. Treba samo baciti pogled na ruine Gaze da bi se vidjelo strašno naslijeđe tamošnjeg razdvajanja.
Šta, dakle, može izazvati podjela Ukrajine? Ukrajinci, koji se od februara 2022. bore za svoj teritorijalni integritet, pokazali su pritom hrabrost i dinamiku. To su kvaliteti koji se kod obnove njihove zemlje mogu sigurno korisno upotrijebiti. Ali s obzirom na razmjere ljudskih i gospodarskih gubitaka koje su pretrpjeli, biće im teško šutke prihvatiti ideju podjele – posebno jer ruski predsjednik Vladimir Putin nije krio svoj stav da Ukrajina nije samo “susjedna zemlja” nego da je “modernu Ukrajinu u potpunosti stvorila Rusija” i da zato treba da egzistira samo pod okriljem Rusije.
Što se tiče budućih mirovnih pregovora, Ukrajinci znaju da su najbolje šanse da se spriječe dalji ruski napadi čvrste međunarodne sigurnosne garancije – ako ne čak i trenutni pristup NATO-u. Izgleda da Trump mrzi postojeće sigurnosne obaveze SAD-a, međutim ako SAD ne ponude nikakve garancije te vrste, moglo bi se to pokazati lošim i za Rusiju.
Putin je došao na vlast nakon razornog rata i dugotrajne pobune u ruskoj republici Čečeniji, koja je uključivala terorističke napade čečenskih separatista u Moskvi i drugim ruskim gradovima. Već 2022. Ukrajinci su najavili gerilski rat protiv Rusije. U nedostatku drugih opcija rizik za to samo će se povećati. Trump bi trebao pokušati ubijediti Kremlj u neophodnost fer pregovora, inače bi Rusija nakon podjele mogla biti izložena terorizmu i to moguće u većoj mjeri nego što je to bilo s Čečenima.
Nina Hruščova profesorica je za međunarodnu politiku na New School u Njujorku i Senior Fellow na World Policy Institute.
Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović
