Ako stanovnik ovog planeta iz stravične japanske katastrofe može izvući ikakvu pouku, to je ona da svi skupa surfamo na tektonskim pločama – i mi u Hrvatskoj i oni u Japanu. A što mi radimo? Demonstriramo autizam.
Nakon dvadeset godina autizma, nakon dvadeset godina života u paralelnom svemiru u kojem postoje Hrvati i Srbi, lijevi i desni, ni najmanje ne čudi da su, nakon katastrofe u Japanu, dva ključna pitanja kojima se zabavlja većina naših medija – hoće li radijacija doći do nas i što će se dogoditi ako potres pogodi Zagreb?
Zadnjih dvadeset godina ovaj je narod proveo u oduševljenju činjenicom da postoji kao takav. Čak smo i na polju genetike, koja je dušu dala da se utvrdi ona patetična činjenica da su “svi ljudi braća”, zabrijali na traženje upravo onih detalja koji nas razlikuju od ostatka svijeta, onih gena (kamenih) koji nas čine Hrvatima, ne bismo li si odgovorili na sasvim suvišno pitanje – jesmo li došli iz Irana ili smo ipak slavenska gamad?
To oduševljenje činjenicom da smo stanovnici komadića planeta koji se naziva Hrvatska, ta opsjednutost nama samima, bila je tolika da se na trenutke činilo da na ovom planetu živimo samo mi i Srbi. Jer bi to postojanje Hrvatske valjda izgubilo svaki smisao da nije Srba, pa se “pravi Hrvat” najprije definira u odnosu prema Srbinu, a tek onda u kontekstu ostatka planeta. Dobro, OK, percipirali smo i Europsku uniju. Ali i tema Europske unije svela se na nas i Srbe, pa je sve skupa percipirano na način – EU nama lovu ako mi njima generale koji su ratovali sa Srbima.
Potraga za Hrvatima
Za ostatak svijeta dugo nas je bolio lijevi testis. On nam je bio zanimljiv samo ako se u njemu obreo neki Hrvat. Na svakodnevnoj razini to je bilo najuočljivije u nogometu i putopisima Gorana Milića.
Što je medijski najzanimljivija roba kad je u pitanju najjača nogometna liga, ona engleska? Luka Modrić i Niko Kranjčar. Da njih dvojica odu igrati u Španjolsku, Premiership bi u glavama Hrvata prestao postojati.
Što su pak po planetu radili Goran Milić i ostali naši putopisci? Tražili Hrvate. Gledaš prilog o londonskoj ulici u kojoj se rodio punk, a autor nađe dva tipa iz Slavonskog Broda koji su tu turistički i prilog se svede na dvojicu Hrvata u Londonu koji se, eto, čude svim tim šarenim ljudima u toj ulici. Ili ode u Južnu Ameriku pa napravi prilog o našem Jozi koji tamo ima restoran.
Glavinjanje protiv svega
Čovjek bi očekivao da će se planeta Zemlja, na kojoj je i ova naša država, početi percipirati nakon recesije, kad je postalo jasno kao dan da se ona njujorška ulica s burzama tiče i Hrvatske, ali nije ni tu došlo do ozbiljnijeg “uvida u globalna zbivanja”. Sanader i Šuker su nas dugo uvjeravali da se to nas ne tiče, da smo mi planet za sebe. Pa se politički život nastavio iz standardnih rovova lijevih i desnih.
Odatle i ovo glavinjanje naših prosvjednika po Zagrebu. Jasno im je da se događa nešto veliko, nešto izvan Hrvatske, da s tim ni SDP ni HDZ ne mogu izići na kraj, pa se prosvjeduje protiv svega. Oni glasovi koji cijeloj stvari pokušavaju dati globalnu dimenziju otpora kapitalizmu i objasniti puku da će se svi ti naši problemi teško i nikako riješiti u Zagrebu, bojim se da su u manjini.
A onda se dogodila katastrofa u Japanu. Ako stanovnik ovog planeta iz te katastrofe može izvući ikakvu pouku, to je ona da svi skupa surfamo na tektonskim pločama – i mi u Hrvatskoj i oni u Japanu. A što mi radimo? Opet demonstriramo autizam.
Što bi bilo kad bi se zatresao Zagreb?
Kako izgledaju naši dnevnici i radijske emisije ovih dana? Okupe se stručnjaci, pusti ih se par minuta da nas upute u situaciju, a onda zabrinuti voditelj krene na – bitno: “Hoće li radijacija doći do Hrvatske?” te ono još bitnije: “Ima li šanse da nas zadesi slična sudbina? Što bi se dogodilo kad bi Zagreb pogodio potres?” Zadnjih dana sam pročitao više tekstova koji se tiču Zagreba i elektrane Krško nego samog Japana.
A upravo u odgovoru na pitanje što bi se dogodilo sa Zagrebom, krije se sva besmisao ove opsjednutosti nama samima, ta važnost koju si pridajemo. Ako su ovi prosvjedi pokazali išta, to je da se sve relevantne institucije ove države mogu obići u jednoj večernjoj šetnji gradom. Zgrade Vlade i Sabora udaljene su jedna od druge sto metara, do Ureda predsjednika se od njih dođe za petnaest minuta hoda, Vrhovni sud je od njih udaljen par ulica, pa dalje možemo prošetati do sjedišta svih relevantnih medija, banaka, gospodarskih subjekata. Ova država je toliko velika, bitna i važna da joj se sav relevantni kulturni, društveni i politički život odvija u dva kvadratna kilometra.
Što bi bilo kad bi se zatresao Zagreb? Sudbina ove države, te naše voljene i pregenijalne Hrvatske, jedine nam na planetu, našla bi se u rukama Pavla Kalinića.
