foto: Akta.ba
Jer, „nužda uči misliti“, kako to reče veliki njemački filozof, marksista – Ernst Bloch.
I ta nužda, i to mišljenje, u svijetu rudara, porodili su ne samo velike radnike, poput Alije Sirotanovića, nego i rudarske genijalce, poput lucidnog Fuada Babovića, jednog od neponovljivih i nedostižnih inovatora i racionalizatora SFRJ, dobitnika Prvomajske nagrade, najvećeg radničkog priznanja u ex-Jugoslaviji.
Po zanimanju bravar, snagom čistog uma, bez pomoći knjiga, Fuad Babović – Cinde, nadograđivao je poboljšavao i inovirao tada svjetski prestižnu rudarsku opremu i tehnologiju: sisteme kombajna, transporta, hidraulike EICKHOF, BEKORIT, itd., njemačke proizvodnje.
Sve to donijelo mu je, davne 1983. prestižno i najveće radničko priznanje.
U obrazloženju, koje je Fuada Babovića kandidovalo za nagradu, rečeno je da se njegov inovativni doprinos Rudniku zbog specifičnosti zahvata i proizvodnje, ne da novčano izraziti.
I da je, doslovno – neizračunljiv.
Pa, ipak! Propozicije su bile stroge i nepopustljive. Tražile su matematički vrijednosni novčani izraz. I nekako je nađen. Gruba, aproksimativna, približna vrijednost njegovih inovacija, logikom struke i stručnjaka, govorila je o vrtoglavih 232. 219. 000 dinara (i slovima: dvjestotridesetdva miliona), plus 10, 000. 000 (deset milona), tadašnjih njemačkih maraka (DEM).
To je, do dana današnjeg, bio i ostao, najsnažniji izraz brezanske, rudarske i tehničke inteligencije.
Ali, ni to nije sve. Njemački konstruktori, inženjeri, pratioci ugradnje i rada te opreme, suočeni i zblanuti Babovićevim poboljšanjima i inovacijama, ponudili su mu na potpis bjanko ugovor: da sam upiše cifru i dođe raditi kod njih u Njemačku.
Odbio je bez razmišljanja. Ostao je u Brezi, u svom rudniku. Da radi i izgrađuje svoj grad i svoju zemlju.
Takav je bio neponovljivi inovator Fuad Babović – Cinde!
Koliko mi, danas, znamo o njemu? I zašto u ovom rudarskom gradiću, toliko godina nakon Fuadove smrti, nema nikakvog znaka njegova postojanja? Čak ni natruha o tome šta je i ko je bio Fuad Babović – Cinde? Zašto nema svoju bistu? Svoju ulicu ili trg? Zašto je, i čijom voljom ili nemarom, prepušten anonimnosti i tami povijesnog zaborava?
Ja to ne znam. I da znam, rekao bih da – ne znam! Ali, znam nešto drugo. Znam da bi u Francuskoj, u Njemačkoj, Poljskoj; Urugvaju ili Paragvaju; na Kubi, u Americi ili Rusiji, dakle, bilo gdje na svijetu, taj isti Fuad Babović, genijalni rudarski inovator i racionalizator, bio bi slavljen i hvaljen kao nacionalni junak i zaslužan građanin.
I znam još nešto. Znam jedan sumoran dijalog iz jedne od naših ex-YU književnosti, koji govori o vječitoj nevolji, jadu i bijedi, rudarskog življenja. Dijalog koji u gluho doba hladne zimske noći, budni od studeni, vode neko promrzlo rudarsko dijete i majka: Majko, zašto je hladno u našoj sobi? – Jer nema ugljena, sine. A zašto nema ugljena? – Jer tata nema posla. A zašto tata nema posla? – Jer, ima previše ugljena, sine.
To je najbolja slika životne tragike rudara.
Ukratko: i kad uglja nema – i kad ga ima previše – rudari su ti koji, ni krivi ni dužni, plaćaju ceh društvene neravnoteže i moralne disharmonije svijeta našeg vremena.
