“Pa jesi li ti lud? Jesi li lud?”, pita Falstaf princa Henrija u Šekspirovom Henriju IV, u I dijelu. “Nije li istina – istina?” Svi oni koji su čitali ovo djelo znaju da je štos u tome što Falstaf sve vrijeme laže kao pas i princ se upravo sprema da ga raskrinka. Ovako esej o Istini počinje Salman Ruždi u zbirci eseja koja bilježi njegov intelektualni i javni angažman u periodu velikih društvenih promjena s početka 20 stoljeća.
Dvolično poimanje istine poput Falstafa dijele kao svoju političku masku moćnici poput Vučića i Dodika koji laži stavljene u službu ličnih i “nacionalnih” interesa redovno predstavljaju kao činjenice. U tom je smjeru po instrukcijama postupila članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je poslala pismo preko ambasadora Srbije u UN-u kojim pokušava izlobirati da članice UN-a ne podrže najavljenu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici krajem aprila na Generalnoj skupštini UN-a.
U pismu se navodi da bi “usvajanje rezolucije potkopalo poslijeratni proces ozdravljenja Bosne i Hercegovine i izazvalo unutrašnje nemire u Bosni i Hercegovini narušivši međuetničko povjerenje koje je od vitalnog značaja za njenu budućnost”. Pismo se nastavlja s uznemirujućim tonovima o prijetnji miru, pa se tvrdi da se “rizikuje ponovno rasplamsavanje tenzija i preokretanje napretka ostvarenog ka miru i stabilnosti u regionu”, zaključuje Cvijanović.
Iz sadržaja buduće Rezolucije koja se može iščitati iz pojedinih medija nema ni jedne sporne riječi, ona obuhvata: zabranu poricanja, osudu i zabranu promocije počinilaca, uključivanje u obrazovne programe i 11. jul međunarodni je dan sjećanja na Srebrenicu. Naravno, ovim pismom Cvijanović nastavlja politiku negiranja genocida u Srebrenici od srpskih zvaničnika, koja ne samo što nanosi nezamislivu bol onima koji su preživjeli i onima koji su izgubili voljene osobe, nego je jedan od najpouzdanijih znakova izvjesnog budućeg nasilja. Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Znamo iz iskustva da nijedna Rezolucija nije obavezujuća, pa je jasno da istupi srpskih zvaničnika u najavi Svesrpskog sabora o “ugroženosti RS-a i teškim danima za Srbe” prije svega imaju upotrebnu vrijednost za unutrašnjo-politička pitanja gdje su kosti mrtvih najmanje važne za utilitarni politički poen. Vučićevi nastupi na srbijanskim TV-stanicama imaju performativni karakter čovjeka koji, naviknut lagati u javnosti, na kraju počne lagati i samome sebi, gradi vjeru u neku paralelnu, imaginarnu “istinu”, koja mu omogućava da bez savjesti živi u miru.
U tome vrlo vješto manipulira skriven iza brige o narodu, dok je Dodiku prepustio ulogu rođaka sa sela, s one strane Drine, nekulturnog papka koji kada se dočepa mikrofona, raspali neku pjesmu srpskog inata. Sada, kada je proširio repertoar četničkim pjesmama i time po sopstvenom priznanju kao partizansko dijete opjevao familijarne dželate, šta očekivati od takvog moralnog bijednika.
Njegova posvemašnja bezočnost jeste dio njegove političke biografije odgojene na načelima bezuvjetne poslušnosti, nacionalizma opijenog ceremonijama i manifestacijama zadojenih krilatica mržnje prema drugim, gdje su riječi Vođe jedina istina i pravda. Kako da se uhvatimo ukoštac s političkom demagogijom koja čini ono što svi autoritarni vladari rade – da podriju vjeru javnosti u dokaze i da svojim podanicima kažu : “Ne vjerujte u bilo šta osim u mene, jer sam ja istina”? Mene kao građanina posebno zanima šta možemo da poduzmemo protiv ovog narativa i da li gubimo snagu i strpljenje da upravo poimanje istine stavimo u fokus naše društvene zbilje? “Ljudska patnja bilo gdje”, kako je jednom rekao Elie Wiesel, “tiče se muškaraca i žena svuda”.
Jednom kada postanemo svjedoci patnje, nepravde i nemorala, ne možemo dozvoliti da oči zaborave šta su vidjele, da usta zanijeme i da nam impuls srca za istinom utihne. Imamo ljudsku obavezu da uvežemo i organizujemo, mobilizujemo i zahtijevamo pravdu do njenog ispunjenja. Možemo biti bijesni što već decenijama iz Srbije se lažima i poricanjem činjenica onemogućava proces kulture povjerenja i pomirenja među narodima. Nikako da počnemo živjeti u miru, stalno zveckanje oružjem i neprekidne prijetnje secesijom RS-a postaju iscrpljujuće. Znamo da je to strateška odluka političke elite Srbije koja dužnosnike RS-a marionetski koristi za svoje hegemonističke snove o teritorijalnom jedinstvu “srpskog sveta”.
Emocija bijesa što se ovo čini BiH tako dugo (od završetka rata, skoro tri decenije) potpuno je razumljiv ljudski odgovor, ujedno i antiteza ravnodušnosti. Bijes je ujedno i emocija s najdužim pamćenjem. Ali bijes ako nije politički produktivan, postaje repetitivan, nepopustljiv, zapaljiv bez učinka, slijepo destruktivan, opasan da sagori mostove i veze među ljudima, da tinja u začaranom krugu nasilja koje samo rađa novo nasilje. Ne smijemo dozvoliti da se to desi. U Njemačkoj, odmah poslije Drugog svjetskog rata, autori koji su pripadali književnom pokretu poznatom kao Trűmmeliteratur-književnost iz ruševina – osjetili su potrebu da iznova izgrade svoj nacizmom zatrovan jezik, baš kao i zemlju koja je ležala u ruševinama.
Oni su shvatili da posredstvom tog novog jezika moraju iz temelja rekonstruirati stvarnost i istinu, isto kao što su morali da iznova sagrade gradove koji su ležali u ruševinama. Danas se može učiti iz njihovog primjera. Sada smo u ruševinama istine, iz sličnih ili gotovo istovjetnih razloga. Sve to traži da posredstvom jednog novog jezika koji može biti usvojen Rezolucijom o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama probudimo vjeru u istinu, kao put za generacije koje dolaze iza nas da žive u trajnom miru. Takva je Rezolucija istina koja je na svim jezicima svijeta ista.
