Foto: Arhiv
Moral i politiku su teoretičari društva i filozofi povijesti davno razdvojili. Princip razdvajanja je bio razumljiv: politika je javna djelatnost a moral odnos čovjeka prema sebi, pridržavanje subjektivnih načela. Razlozi su bili pragmatičko-politički jer se javna djelatnost odvija prema javnim zakonima koji se ne bi smjeli miješati s moralnim, unutarnjim zakonima svakog čovjeka. Za politiku nije presudno da li je netko moralan ili nemoralan nego da li provodi javne zakone ili ih krši. Za nemoral se ne odgovara pred javnim zakonima, država kao subjekt javnih zakona ne smije ispitivati savjest ljudi i moralne prekršaje. To rade samo totalitarni režimi koji ljude sude po javnim zakonima i onda kada nešto loše sanjaju o tom režimu. Pred javnim zakonom se može odgovarati samo za djelo. Danas postoje režimi koji su zvanično moralne ili običajne prekršaje unijeli u svoje zakonodavstvo – moralna ili vjerska policija kontrolira privatna ponašanja.
Međutim, moral je važan subjektivni faktor u ljudskom ponašanju. Ako se ispravno shvati on ima važan i društveni učinak jer obavezuje da se subjektivno djeluje tako da princip te djelatnosti može važiti za sve ljude. Tako moral nadilazi ljudski subjektivizam i postaje mjerilo odgovornosti svakog čovjeka prema drugim ljudima i javnosti uopće. Dakle, moral obavezuje ljude da privatno djeluju tako da princip njihove djelatnosti može biti općeprihvaćen. Ako je nešto općeprihvaćeno ono postaje društveno, postaje dio kulture. Moralna osoba djeluje iz dužnosti prema moralnim vrijednostima i istovremeno odgovorno prema javnim zakonima.
Pošto su javni zakoni u demokratskim državama rezultat demokratskih odnosa, a to znači volja građana, onda je i moralna i politička dužnost svakog građanina poštivanje tih zakona. Najviši javni zakon svake države je njen ustav. Poštivanje ustava i zakonâ koji su iz njega proizašli je, dakle, i moralna obaveza.
Javni zakon BiH, postojeći Ustav, proizašao je također iz određene moralno-političke situacije. Istina, nastao je u ratu i dio je mirovnog sporazuma, što znači da je mir bio najviša i moralna i politička vrijednost i princip na kojem je trebao nastao. U toj situaciji jedino ispravno moralno i političko djelovanje bilo je dovesti do mira. Rat se vodio protiv države BiH, njene cjelovitosti i suverenosti. Mir je morao biti pravedan i postavljen na drugačije principe, suprotne ratnim ciljevima.
Ustavni principi na kojima je BiH povijesno utemeljena također su postavljeni u jednom prošlom ratu u kome se shvatilo da BiH treba biti konstituirana kao država ravnopravnih naroda, tj. država koju konstituiraju njeni narodi ravnopravno. Taj princip je spasio BiH u tom ratu jer samo se takvim principom mogla zaustaviti borba za nacionalne teritorije u kojima bi se izgradile nacionalne države, što bi vodilo direktno u podjelu države i rušenje njene tradicije. U ovom ratu, Washingtonski sporazum je ugradio u Ustav Federacije BiH princip konstitutivnosti naroda, odnosno njihove državotvornosti. Time se omogućio ravnopravan položaj naroda u državi i prekid rata za nacionalne teritorije. Taj princip je neprovodiv bez teritorijalne cjelovitosti države jer se državotvornost ne može potvrditi na dijelu državne teritorije. Zbog toga je Federacija u Washingtonu projektirana na cijelom prostoru BiH a ne samo na jednom njenom dijelu.
Isti ovaj princip konstitutivnosti unesen je u Daytonski sporazum kao garancija ravnopravnosti naroda, iako se entitetskim uređenjem odustalo od federalizacije države. Narodi su konstitutivni, tj. državotvorni u oba entiteta. To je ustavno-pravni položaj naroda bez obzira kako se u javnoj politici to provodi.
Oni koji danas taj princip tumače kao pravo na odcjepljenje ili separatizam direktno ruše oba ustava, i federalni i državni. Moralna i politička obaveza i odgovornost svih politika i građana BiH jeste očuvanje ravnopravnosti, građanske i nacionalne, jer je nacionalna pripadnost dio građanske slobode. Ako poštujemo moralni zakon koji može biti općeprihvaćen u BiH, onda je moralna dužnost pridržavati se ravnopravnosti naroda, odnosno konstitutivnosti koja to osigurava. Samo poštivanjem tog moralnog principa, koji je i politički, osigurava se cjelovitost države i lojalnost njenih naroda i građane, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersko-kulturnu pripadnost.
Danas smo svjedoci da se taj temeljni moralno princip, bitan i za političku djelatnost, ne poštuje. Zamijenjene su teze: tek napuštanjem tog principa može se sačuvati BiH. Politika stranaka koje se bore i dalje za svoje nacionalne države, nekih nevladinih organizacija i pojedinih intelektualaca, usmjerena je protiv tog principa, na rušenje temelja naših javnih zakona. Ne radi se, dakle, samo o politici nego i o moralnoj destrukciji, o uništavanju onog obrasca društvenog ponašanja koji je bio temelj političke kulture u BiH.
Osim političkog sljepila i odsustva odgovornosti prema društvu i državi radi se o nemoralu i bestidnosti. Sramotno je da se javljaju i da su tako agresivne organizacije i pojedinci koji ruše one moralne principe koji su u povijesti BiH osiguravali homogeno multietničko društvo i jedinstvo politike i države. To se očekivalo od nacionalista ali ne od onih kojima su puna usta multietničnosti i građanskih sloboda. Oni svoju sramotu prekrivaju građanskim pravom i patriotizmom. To rade bestidno, javno i s velikim ambicijama, a da se uopće ne pitaju kuda to vodi. – Rušenje temeljnih principa politike BiH je uvod u kaos.
Građani imaju pravo tražiti promjene, pa i promjene najvišeg državnog zakona, pogotovu kada se zna u kojim okolnostima je on nastao. Ali to se mora raditi u demokratskoj proceduri koja pretpostavlja građansku suglasnost. To također pretpostavlja i novi princip javnog zakona i novi moralni princip djelovanja koji može biti općeprihvaćen.
Rušitelji principa konstitutivnosti naroda nastupaju s političkom platformom: jedan narod, jedna nacija, jedna država. To je uvođenje kvantitativnog, proporcionalnog principa u uređenju države koji manjinskim narodima ukida pravo na državotvornost i pretvara ih u nacionalne manjine. Da bi sačuvali svoju državotvornost i ravnopravnost morali bi se odreći i svog naroda i nacije. To je platforma bošnjačkog nacionalizma, kao što su secesija i separatizam platforme srpskog i hrvatskog.
Druga velika sramota naše javne politike je u tome što moralno-politički dignitet narodâ i njihovu ravnopravnost u državi mora štititi visoki predstavnik, stranac u BiH. Po euforičnim i radikalnim nastupima prema njemu može se mjeriti radikalizam prema temeljnim principima uređenja države. Naravno, treba priznati da ti principi nisu ugrađeni čisto u Daytonski ustav i da su reakcije na tu činjenicu opravdane. Da je to učinjeno danas Međunarodni sud za ljudska prava ne bi imao što raditi. Međutim, treba napomenuti da su svi vodeći akteri dejtonskog pregovaranja prihvatili principe na kojima je Daytonski ustav uspostavljen. Radikali svih boja upinju se nivelirati ono što je tradicionalno održavalo BiH kao „mirnu Bosnu“. Idu tako daleko da revidiraju ne samo daleku povijest BiH nego i nedavnu prošlost kojoj smo svjedočili. Krenuli su na reviziju i referendumskog pitanja iz 1992. godine, temeljem kojeg je država dobila međunarodno priznanje i samostalnost. Precizno značenje tog pitanja im smeta jer je ono samo parafraza onoga što je davne 1943. godine utvrđeno u Mrkonjiću, na zasjedanju ZAVNOBIH-a. Građani naše zemlje su se izjasnili pozitivno o tom pitanju jer su djelovali odgovorno kao moralno-političke osobe. Njihov moral ih je obavezivao na princip koji može biti zakon za sve. Znali su da bez tog principa ne može opstati država, niti oni kao njeni građani.
Danas je apsurd i opća lakrdija da se ovi radikali zalažu za građansko društvo dok ga svojim djelovanjem potpuno onemogućuju. Nije im dovoljno da to čine nacionalisti koji su simbole zajedništva uništili odmah na početku rata. Pod parolom građanstva oni ustvari stvaraju novu platformu nacionalistima. Sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom se obračunavaju tako što legitimiraju bošnjački nacionalizam.
