Desnica potpuno dominira Hrvatskom, a Dragan Čović može slaviti – to je zaključak nakon hrvatskih parlamentarnih izbora, na kojima je HDZ Andreja Plenkovića 17. travnja osvojio 61 mandat, više od cijele ljevice i centra zajedno. Druga je politička snaga lijevocentristička koalicija Rijeke pravde s 42 mandata; treći je radikalno desni Domovinski pokret s 14 mandata, slijedi desni Most s 11, a potom zeleno-lijevi Možemo! s deset mandata. Na začelju su Istarski demokratski sabor (IDS) i liberalna Nezavisna platforma Sjever s po dva mandata te liberalna koalicija Fokus – Republika s jednim osvojenim mandatom. HDZ je, očekivano, u dijaspori uvjerljivo osvojio sva tri mandata.
U jednu riječ, “Rijeke pravde”, projekt predsjednika Republike Zorana Milanovića, doživio je krah. Predsjednik Republike usudio se narušiti ustavni poredak da pobijedi HDZ, a nije uspio: HDZ ne samo da je ostao na nogama, nego je sačuvao gotovo svu svoju snagu, usprkos tome što je već osam godina na vlasti, opterećen teškim korupcijskim aferama. Štoviše, Milanović je, umjesto da na vlast dovede ljevicu, učinio suprotno: otvorio je put desnici, koja je priliku uvelike iskoristila. Tako će u sljedećem sazivu hrvatskog Sabora, od ukupno 151 zastupnika, desnica imati ukupno 86 mandata – ne manjka joj mnogo za dvotrećinsku većinu. Takav je rezultat još uvjerljiviji kada se ima na umu da je odaziv na izbore bio neuobičajeno visok, uvjerljivo viši od 60%.
Ima, ipak, i dobra vijest: zeleno-lijevi Možemo! stranka je s najvišim rastom od svih koje su bile zastupljene u prošlom sazivu Sabora. Možemo! je rastao točno 100%, dvostruko: s pet mandata u proteklom sazivu sada je skočio na deset. Velik uspjeh dugoročno, ali vjerojatno malen kratkoročno: jer će ljevica i centar vrlo, vrlo teško sastaviti vladu – a ako je i sastave, bit će to prva manjinska vlada u političkoj povijesti demokratske Hrvatske – krhka i nesposobna za velike poteze.
Desnica trijumfira, premda ni ona neće lako sastaviti vladu. Razlike su preduboke: HDZ Andreja Plenkovića dosad je inzistirao na centrističkoj politici suradnje s manjinama, a programatski i sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS) Milorada Pupovca, što je vladi davalo kakvu-takvu svjetonazorsku uravnoteženost i činilo branu prema radikalnoj desnici. Snažni Domovinski pokret (DP), stranka nastala iz desnog krila HDZ-a i krugova desničarskih vukovarskih ratnih veterana, za suradnju sa SDSS-om ne želi ni čuti i tipična je stranka radikalne desnice. Zato ako Plenković ne nađe drugog izlaza nego da s njima formira vladu, Hrvatsku čeka naglo, bolno i neizvjesno skretanje udesno.
No kako god se razriješila hrvatska poslijeizborna zavrzlama, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina politička snaga koja ne dijeli konsenzus oko sadašnjeg odnosa Hrvatske prema BiH, ali snaga Možemo! u tom je kontekstu posve minorna: može se očekivati da će nova hrvatska vlada, kakva god bila, u najbolju ruku nastaviti dosadašnju politiku, a u lošijim raspletima možemo očekivati i dodatna zaoštravanja sa susjednom zemljom.
A Milanović? Šuti kao zaliven. Dan poslije izbora za tog se čovjeka ne zna je li predsjednik Republike ili kandidat za premijera koalicije “Rijeke pravde”: traži li čarobni štapić kojim bi ni iz čega stvorio vladu lijevog centra, a sebe pretvorio u mandatara, ili pije lijekove za smirenje pri pomisli da će Andreju Plenkoviću, kao predsjednik Republike, biti prisiljen predati mandat za sastav nove vlade? No što god bilo, Milanović je bivši političar, a da to još ne zna. Korektno bi prema građanima bilo da podnese ostavku na položaj predsjednika nakon što bude formirana nova vlada, i povuče se u političku mirovinu – to bi za ovu zemlju bilo najkorisnije.
Od toga vjerojatno ništa – realno je očekivati dug i mučan nastavak političkih svađa i natezanja. Sve je još otvoreno: pregovori mogu biti kratki, ali i trajati mjesecima. Dogovori li se s desnicom, Plenković će brzo sastaviti vladu, ali će zemlju gurnuti u crnilo. Odluči li ustrajati na civilizacijskom zdravlju zemlje, pregovori će se odužiti, a možda čak i ljevica uspije sastaviti manjinsku vladu. Postoji i teoretska mogućnost koju nitko još nije javno spomenuo, jer mnogima vjerojatno ni na pamet nije pala – a zapravo bi za hrvatske građane bila vjerojatno najbolja: da Plenković okrene leđa radikalnoj desnici, a Grbin desničaru Milanoviću, pa da Plenkovićev HDZ i Grbinov SDP kreiraju veliku koaliciju kao branu i nacionalističkim i populističkim radikalizmima. Nezamislivo? Možda. Ali ako uistinu jest nezamislivo, tim gore za sve nas.
