U ranim danima jula 1995. godina Vojska Republike Srpske intenzivira napade na srebreničku enklavu, koja je dvije godine prije bila proglašena „zaštićenom enklavom“ Ujedinjenih nacija. Uprkos tome, VRS do 10. jula napreduje do samog centra grada, što stvara ogromnu paniku kod civilnog stanovništva Srebrenice koje se povlači prema Potočarima, gdje su se nadali da će ih zaštititi snage UN-a koje su bile stacionirane u ovom dijelu Srebrenice.
Jedanaestog jula Srebrenica pada u ruke VRS-a, nakon čega i Ratko Mladić ulazi u Srebrenicu i izgovara poznatu rečenicu o „osveti Turcima“ nakon što je naredio da se ukloni tabla Reufa Selmanagića Crnog, srebreničkog partizana iz Drugog svjetskog rata. Samo ova dva Mladićeva poteza pokazuju identičan način na koji će se pristupati historiji u godinama koje dolaze, ostale poteze suvišno je i spominjati.
Na današnji dan hiljade srebreničkih muškaraca i dječaka krenuli su u proboj prema slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Više od 8.000 njih će pasti u ruke Mladićevih krvoloka, a hiljade drugih će imati vječne traume pakla kroz koji su prošli između Srebrenice i slobodne teritorije. U narednim danima srpske snage organiziraju prijevoz žena i djece iz Potočara prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, dok u isto vrijeme počinje potraga za muškarcima koji su se probijali prema Tuzli. Otprilike između 12. i 16. jula uslijedila su masovna pogubljenja na širem području Srebrenice i okolnih mjesta i gradova.
Redoslijed je bio jasan…
Nakon što su uhvaćeni, muškarci su odvezeni u fabričke hale, škole, domove kulture i druge objekte koji su mogli poslužiti kao privremena stanica prije završnog čina. Veliki broj njih ubijen je u ovim objektima, dok su drugi odvođeni na druge lokacija na kojima je izvršena egzekucija. Ukopavanje leševa nije bio posljednji korak cijelog plana. U prvim sedmicama nakon zakopavanja masovnih grobnica došlo je do premještanja leševa na druge lokacije, a ovo je nastavljeno i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma kako bi se sakrili dokazi. Za jedan ovakav poduhvat bilo je potrebno angažirati određenu civilnu i vojnu strukturu tadašnje Republike Srpske i suvišno je i govoriti o broju ljudi koji su svjedočili ovim gadostima. Oni se broje u stotinama, ako ne i u hiljadama ako uključimo i civilno srpsko stanovništvo ovog dijela Podrinja!
Srebrenica nakon jula 1995. godine nije više ista…
Dovoljno je pogledati slavlje na ulicama Srebrenice nakon „oslobođenja“ ovog grada da bismo shvatili tu zlobu, da bismo shvatili koje poteškoće su Srebreničani imali prilikom povratka u svoj rodni grad. Da li se genocidom zove i to kada moraš gledati koljače svojih najmilijih svakodnevno u gradu? Ako ne, kako se onda to zove?
Premještanje leševa iz jedne u drugu masovnu grobnicu nije bio završni čin genocida. Njegova posljednja faza traje i danas, a karakterizira je poricanje svega što je urađeno. Poricanje genocida nije ostalo samo na neformalnom nivou, na ulici i u svakodnevnom životu. Ono je svoje mjesto našlo i u institucijama Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Srbije, a obrazovni sistem koji negira ili zanemaruje juli 1995. nije zakazao – napravljen je da mu to bude jedna od funkcija!
Prošlogodišnje usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a u Srebrenici je samo potvrdilo međunarodno priznanje genocida. Na ovaj način će se izvan granica Bosne i Hercegovine zaštititi Srebrenica kao historijska činjenica koja svakako stvara svojevrstan pritisak na političke aktere koji osporavaju presude međunarodnih sudova.
S druge strane, Rezolucija o Srebrenici ne može vratiti povjerenje Srebreničana u institucije Bosne i Hercegovine tako lako. Svaki Srebreničanin koji je preživio ljeto i juli 1995. na svojoj je koži osjetio izdaju koja je došla iz dva pravca. Prva iz UN-a, druga iz tadašnjeg političkog vrha Republike Bosne i Hercegovine, kao i iz vrha Armije RBiH, koja boli mnogo više…
Srebrenica je simbol svega toga. Patnje, stradanja, izdaje, mira i pomirenja, i ona sama po sebi treba biti centralni dio kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini. Jedno je sigurno, odnos koji joj politika daje Srebrenica ni u kojem smislu nije zaslužila!
Ovaj tekst je urađen u suradnji sa Pro Peace BiH
