foto: avaz
Ovog oktobra se održava osmi kongres Stranke demokratske akcije i moguće je da među lojalnijim članovima stranke sa sumnjivim diplomama ima i onih koji bi se dali ubijediti da je oktobar baš sudbinski dobio ime po latinskoj riječi „octo“, odnosno „osam“ baš po osmom kongresu za kojeg su pripreme u toku. A pripreme uključuju i strogu brigu da stranka bude monolitna i da se ne dopusti neki bespotrebni demokratski eksperiment sa kakvom protivkandidaturom predsjedniku stranke Bakiru Izetbegoviću, jer to što se oktobar još zove i „listopad“ fino kazuje kako u njemu pada lišće – a ne lideri.
Piše: Adis Nadarević
Tako je stranačka mašinerija upregnuta da se pobrine kako u sistemu caucusa po kojem se vrši predlaganje kandidata unutar SDA vječni alternativac unutar stranke Šemsudin Mehmedović ne dobije dovoljan broj nominacija koje bi ga učinile legitimnim Izetbegovićevim protivnikom na kongresu. Mehmedović je potom dao nagovijestiti svoj mogući izlazak iz stranke i eventualno pokretanje novog političkog projekta, ali čak se ni najstariji ljubitelji ovog sporta teško mogu sjetiti kad se tačno prvi put očekivalo da on napusti SDA, te da li je to bilo skupa sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem ili nešto prije njih.
Ispratili su Izetbegović i Mehmedović iz SDA i Silajdžića, i Terzića, i Hadžibajrića, i Ogreševića, i Kasumovića, i Šepića, i Sadikovića, Ademovića, Konakovića, Čamparu, svjedočili su nastanku i SBiH, i ASDA, i SBB-a, Nezavisnog bloka, Nezavisne bosanske liste, NiP-a – i ostale su izvjesne dvije stvari: niti Mehmedović ima mogućnosti ponuditi bh. političkoj sceni svojim izlaskom, niti kadrovski devastirana i demokratski unazađena SDA ima šansu za neki progres sa Bakirom Izetbegovićem na čelu. Njeni članovi se sada samo sa nostalgijom mogu sjećati vremena kad je SDA bila stranka čiji je kongres održan 2009. godine bio (i do danas ostao) prava lekcija demokratije svim drugim strankama.
No, kad smo kod lekcija, možda SDA jeste okoštala, anahrona, kadrovski desetkovana struktura nespojiva sa modernim demokratskim tokovima, ali zadnji koji im imaju pravo o tome držati lekcije jesu njihovi politički protivnici. Samo tokom prošlog vikenda održani su izborni skupovi najvećih političkih stranaka u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i prošlo je bez iznenađenja – na čelu SNSD-a je uz jednoumnu podršku ostao Milorad Dodik, dok će PDP nastaviti voditi Branislav Borenović, također izabran bez izazivača.
Kongres ide, kongresu se nadam
U federalnom dijelu BiH situacija nije ništa bolja, naprotiv. Prije će se Radobolja vratiti svom originalnom toku nego što će iko unutar HDZ BiH dovesti u pitanju neograničeni autoritet Dragana Čovića. Neko bi rekao kako je ovo za očekivati jer su sve do sad pobrojane stranke etno-nacionalne pa se od njih ni ne očekuje Bog zna kakav nivo demokratičnosti nego upravo vjernost lideru i poštivanje njegovog kulta. No, za pravi bankrot demokratije potrebno je pogledati stranke koje se kunu u građansku orijentaciju i za sebe tvrde da uzore imaju u europskoj demokratskoj tradiciji.
Ako prihvatimo da je DF pokret koji nema smisla bez vodstva svog osnivača Željka Komšića i tu stranku posmatramo kao projekt vezan uz jednu ličnost, preostaju nam dvije stranke koje su lučonoše dvije od tri glavne političke ideologije – socijalizma/socijaldemokratije i liberalizma – a to su SDP i Naša stranka. Lidera prve od njih dvije je baš krenulo sa kršenjem krovnih akata pa nakon što je za premijera Federacije imenovan uz kršenje Ustava FBiH, Nermin Nikšić je uz krajnje kreativno tumačenje stranačkog Statuta ostao na mjestu predsjednika SDP-a. Uzalud su bila upozorenja kako mu je mandat produžen protivno statutu i kako stranački organi poput Glavnog odbora nisu ispoštovani u proceduri – napravljen je presedan, torpedirani su svi proklamirani poput legendarnog „1 čovjek 1 glas“ principi i stranački izbori su jednostavno prolongirani.
Dok je na Ilidži trajao kongres SDP-a, tri općine dalje – gdje drugo nego na Marindvoru – održan je kongres liberalne Naše stranke na kojem je produžen mandat predsjedniku Edinu Forti, bez izbora između više kandidata. Mnogi pogrešno misle kako liberalizam podrazumijeva unutarstranački pluralizam iako to nije obavezno tako: imati dobrog lidera uz kojeg stranka nepodijeljeno stoji godinama nije nespojivo sa dobrom praksom liberalizma. No, u posljednje vrijeme svjedočimo učestalim istupima istaknutih članova NS koji govore o netoleranciji prema drugačijem mišljenju u toj stranci, a kao primjer zatvorenosti te strukture prema promjenama možda je bolje navesti njen kongres iz 2019. kada su svi stranački resursi bili iskorišteni da se spriječi da na čelo stranke dođe Damir Marjanović (što se i iz tadašnje a i iz današnje perspektive doima sasvim razumljivo).
Poslije mene potop
Sve u svemu, čini se kako nam taj pluralizam ne ide baš od ruke i kako smo, u suštini, umjesto da zamijenimo jednu rigidnu i nedemokratsku Partiju sa više otvorenih i demokratskih stranaka na širokom ideološkom spektru, samo dobili više zatvorenih, nedemokratskih partijica, jednako autoritarnih i rigidnih i bez ikakve koherentne ideologije. Ovo niko nije uspio sublimirati bolje od Srđana Šušnice koji je takvom sistemu dao ime neoboljševički klijentelizam.
Neoboljševički klijentelizam je sistem u kojem je partija iznad svega osim iznad interesa klijentelističke elite na njenom čelu. Ta elita je lišena ikakve ideologije, lišena ideala, skrivena iza ispranih floskula, ona parazitira na socijalnom i ideološkom kapitalu svojih prethodnika i iluziji borbe za neku nikad jasno ostvarivu viziju budućnosti svojih nasljednika. Ona ni za šta nema rješenje ali za sve ima spreman izgovor, za nju ne postoji princip kojeg neće pogaziti i ako niste neizlječivo naivni ili i sami interesno povezani sa nekom određenom političkom organizacijom – u ovom opisu možete pronaći sve i jednu koja trenutno djeluje na prostorima nekadašnje Jugoslavije.
I zato nema potrebe gubiti vrijeme na praćenje i komentiranje nekog kongresa neke stranke jer za njih kongres na kojem se unaprijed ne zna pobjednik jednostavno nije dobro pripremljen kongres i te se stvari ne prepuštaju slučaju. Ovdje je dobar kongres onaj sa unaprijed poznatim ishodom, a dobar balkanski lider je k’o ona afrička šljiva – ne pada ni u listopadu ni u bilo kojem drugom mjesecu dok to ne odluči sam.
