Identitetski ratovi forsiraju simplifikaciju stvarnosti svodeći je na dihotomiju vječitog sukoba kojem je inherentna logika mi ili oni. Ako nas nečemu ono famozno, često apostrofirano, „povijesno iskustvo“, nečemu uči, onda je to uvid da u takvom sukobu neće i ne može biti pobjednika
Stvar je, naime, posve jednostavna: znanstveno-obrazovna institucija koja odbija odgovoriti na pitanje mjerodavnog sveučilišnog profesora je li političar magistrirao ili nije – pritom još političar predsjednik stranke pokroviteljice te institucije – ne može pretendirati na časnu titulu sveučilišta, nego, u najbolju ruku, dobiti naziv partijske večernje škole.
Pojedinci koji se čvrsto pridržavaju načela i uvjerenja jesu nepoželjni u egzistencijalnom prostoru političara, označeni su kao neprijatelji ili najčešće izdajnici naroda jer im je vrijednosni sklop usmjeren prema izabranim ciljevima koji daju svrhu, smisao i kvalitet svačijem životu, a ne isključivo sebi, licemjerno skriveno kroz brigu o kolektivitetu
Moguće je da je ovaj izraženi mentalitet žrtve, koji svakako nije jedini činilac bosanskog i bošnjačkog identiteta, mada prijeti da postane dominantan, rezultat, između ostalog, i neuravnoteženosti u našoj politici sjećanja
Gotovo tri godine prošle su otkad je Zeleno-lijeva koalicija u hrvatskom Saboru iznijela ono što smo na ovome mjestu nazvali “naznakama novog, nenacionalističkog programa za Bosnu i Hercegovinu”. U saborskoj raspravi o Hrvatima u BiH 8. prosinca 2020., tada još…
Povremena pojava „duhovnih lidera“ ili „očeva nacije“ relikti su predmodernog doba; oni podsjećaju na ulogu koju su vračevi imali u plemensko kodiranim zajednicama, a u naše doba ta regresija u plemenski duh susreće se sa savremenim totalitarnim nasljeđem, od nacionalsocijalističkog i staljinističkog do njihovih inačica u stapanju naroda i intelektualaca u Miloševićevo i Ćosićevo doba ili u današnjem režimu Aleksandra Vučića.
foto: š.g Bosni i Hercegovini treba dobra volja za kompromisom, više ljudska nego politička; treba joj širenja komšijske dobrodušnosti i čestitosti odozdo, od ljudi, prema političarima; treba joj više ljubavi, a manje straha prema uzajamnim razlikama; treba joj dobrote, više…
Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočim da se to najbolje vidi u našoj twitter zajednici. Pitanje je dana kada će internetski batinaši SFF-a umjesto tastature uzeti stvarne palice. A tada više nema potrebe za filmom, drugi su prioriteti.
Šta ako AfD pobijedi na narednim izborima u Njemačkoj? Šta ako Trump bude novi američki predsjednik? A šta ako Orban proglasi sebe trajnim vrhovnim gospodarom Ugarske? A Marine Le Pen 2027. konačno uđe u Jelisejsku palaču? Zamislimo da na nekim narednim izborima za Evropski parlament trijumfuje radikalna desnica? A Vučić kaže - e ovo je EU koja odgovara Srbiji. A i Republici Srpskoj. Da konačno završimo tu priču oko Bosne. Da fašizam konačno trijumfuje
Mehanizam proizvodnje zamjenske naracije može uprkos tome i u današnje doba funkcionirati tako što će falsifikatori prošlosti naprosto ignorirati glasove žrtava, zapravo ignorirati stvarnost, te se potpuno zatvoriti u vlastiti hermetični komunikativni sistem, ali cijena takvog postupka je svojevrsna secesija od ostatka svijeta, oblikovanje jednog paralelnog univerzuma kao okvira za paranoidnu zajednicu koja sebe uvjerava u vlastiti identitetski falsifikat.
Boris Pavelić – foto: šg Prvo i najvažnije: mnogi u Hrvatskoj stide se postupaka hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini. Nije relevantno to što potpisnik ovoga teksta osobno poznaje mnoge takve ljude; važnije je da među Milanovićevim biračima…
Ukratko: kome još nije jasno zašto treba ugasiti antifašistički plamen u BiH? Skupi račun plina sigurno nije razlog, treba ugasiti vrijednost i ideju antifašizma.
