I kao što to obično biva, sve se pretvorilo u lov na glasove, simpatije birača, lajkove ili pak naklonost nekih stvarnih ili zamišljenih stranih centara moći, od kojih je rečeni funkcioner – ovdje namjerno neimenovan da bi se smanjila mogućnost uplitanja ovog skromnog osvrta u predizborni cirkus – valjda očekivao da se jako uznemire na pomen “islamske republike” kao moguće opasnosti, računajući na islamofobni refleks dijelova međunarodne zajednice, a da se, eto, on, odnosno njegova partija, i bliski joj intelektualci, u takvom scenariju predstave kao sigurna brana toj prijetnji.
Rječnikom neusklađenim s protokolom (koji predviđa dostojanstveno, pristojno i razumljivo javno obraćanje osoba iz vrha državne politike) ili, primjerice, dodjelom odlikovanja Zlatanu Miji Jeliću, nekadašnjem zapovjedniku vojne policije HVO-a nadležnom za upravljanje zloglasnim logorom Heliodrom i optuženom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Milanović je višekratno i mnogostruko unizio funkciju koju obnaša.
Većini kandidata glavni argument na prethodnim izborima bilo pretresanje prethodne administracije i objavljivanje podataka o pljačkama, mahinacijama i “ugrađivanjem”. Pa ne vidjeh baš nešto puno objavljenih nepravilnosti.Kao kad je sjajni Izudin Bajrović glumeći Mugdima u filmu “Gori vatra” obasnio suštinu talova u jednoj rečenici:– Pomogni ti meni, pomognuću ja tebi.Ili u našem trenutnom stanju: ne “kopaj” puno unazad, možda će i oni sljedeći “kopati”.
Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio popularni glumac iz naše mahale koji reprizno uveseljava regiju. Kako je zavjet šutnje ogolio propast ljudske empatije u našem društvu.
Memorijalizacija po mjeri predizborne kampanje. Tako bi se mogla opisati saga sa postavljanjem spomenika u parku kod Druge gimnazije u Sarajevu koji je polarizirao stručnu javnost i građane Sarajeva. Međutim na koji način vlasti Bosne i Hercegovine čuvaju naše kulturno historijsko nasljeđe najbolje pokazuju podaci.
To je eto sažeti odgovor onima s početka priče zašto isti tekst '93., '94., '95. i 30 godina kasnije. Zato jer se Hrvatska nije makla s mjesta, devastirana ekonomski i demografski, i još gore - ukopana u ideologiju radikalnog nacionalizma. Kao društvenu normalnost.
Prisvajajući Tvrtka srpski nacionalizam prisvaja teritorij kojim je Tvrtko vladao, tj. Bosnu. Prisvajajući Bosnu srpski nacionalizam realizuje ideju ''srpskog svijeta''. Prisvajajući Bosnu srpska političko-ekonomska elita prisvaja novi teritorij, nova tržišta, novu imovinu i putem ugnjetavanja drugih naroda i eksploatisanja vlastitog bogati uske krugove vlasnika, što rade i ostali nacionalizmi.
Dakle pred nama su izbori koje niko ne želi i koji ne trebaju nikom. Njihovi rezultati neće ništa značajno promijeniti, a energiju, vrijeme i ljude bi bilo pametnije uložiti u nešto drugo.
Posljednji pozdrav akademika Esada Bajtala akademiku Slavi Kukiću.
O dugom putovanju džehenemskim sferama
Smijem se. U glavi gluho glamočko kolo i rečenica Predraga Lucića: “Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu”.
Priču o Groblju mira dugo je obavijala tišina, da bi danas postalo jasno kako je to isključivo politički projekt hrvatskih vladajućih nacionalista s obje strane granice, oslonjen na kurentno žrtvoslovlje i revizionizam, o čemu je izvrsno pisao ugledni teolog, fra Ivan Šarčević, ukazujući na licemjerje hrvatskih nacionalnih i crkvenih vođa koji „podižu megalomansko 'groblje šutnje', kako ne bi morali progovoriti o vlastitim zločinima u Drugom svjetskom ratu i u ovom posljednjem“.
