I ove je godine obilježavanje Blajburga proteklo uz ocjene da su ondje stradali “hrvatski vojnici”, da je riječ o “velikoj tragediji hrvatskog naroda” i da se trebamo sjetiti “svih žrtava totalitarnih režima”. Ni slova o tome da se radilo o vojsci jedne fašističke države koja je bila odani saveznik Trećeg Rajha i koja je izvršila tri genocida
Odnosom prema Gazi legitimirali smo pravo jačega da čini što god ga je volja i pritom cinično naziva antisemitom svakog tko ga u tome pokuša zaustaviti. U okončanju ovog genocida zato posebno mjesto imaju hiljade i hiljade hrabrih Židova koji nisu zaboravili holokaust pa, čuvajući sjećanje na tragediju vlastitog naroda koji je jedva preživio pokušaj istrebljenja, širom svijeta svakodnevno glasno poručuju – „Ne u naše ime!” svjedočeći da borba protiv fašizma ne smije biti poistovjećena s antisemitizmom.
Povodom objavljivanja knjige “Je li Sarajevo gdje nekad bilo” Jovana Nikolaidisa u izdanju Centra za kritičko mišljenje, na portalu Tačno.net donosimo razgovor koji nadilazi uobičajene žanrovske i porodične granice. Ova knjiga, svojevrsna elegija o gradu koji je bio simbol zajedničkog života, kulture i otpora, ali i surovi prikaz njegovih poratnih duhova, povod je za susret dvojice autora — oca i sina, Jovana i Andreja Nikolaidisa.
U razgovoru koji slijedi, Andrej Nikolaidis ne samo da vodi dijalog s piscem, već i s ocem, sjećanjem, naslijeđem i historijom, pokušavajući zajedno s njim proniknuti u ono što je Sarajevo bilo, i što jeste. Intervju otkriva intimu i kritiku, nostalgiju i lucidnost, ali prije svega nepokolebljivu potrebu da se, uprkos svemu, stvari imenuju pravim imenom.
U javnom diskursu Bosne i Hercegovine kraj mjeseca maja označava ponovno otvaranje teme rata u Prijedoru i svega šta ona sa sobom nosi. Obilježavanje Dana bijelih traka je postao događaj koji već tradicionalno izaziva različite reakcije u Bosni i Hercegovini i regionu. O ovoj i drugim temama koje se tiču odnosa bošnjačke politike prema kulturi sjećanja i njenog opstruiranja pričali smo sa Edinom Ramulićem, bosanskohercegovačkim aktivistom za ljudska prava, novinarom i bivšim logorašem.
Dan državnosti Republike Hrvatske nije niti datum kad je Hrvatski sabor odlučio da se Hrvatska izdvaja iz Jugoslavije, niti kad je ta odluka stupila na snagu, niti kad je ZAVNOH još 1943. odlučio da Hrvatska ima pravo na obnovu svoje državnosti, niti kad su oslobođena područja koja je Pavelić poklonio Italiji. Dan državnosti Republike Hrvatske je datum kad je ozvaničena prva izborna pobjeda HDZ-a. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao dijelu Jugoslavije. Čitavih 13 mjeseci prije nego što je Stjepan Mesić, tada HDZ-ovac, postao predsjednikom Predsjedništva SFRJ. To je Hrvatska, država čiji su građani žrtve nacionalističkog povijesnog revizionizma.
Televizija Al jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj '91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.
Postoje neki ljudi koji obrazovni fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ po principu naslijeđenog refleksa iz perioda primarne socijalizacije gledaju s prezirom i gađenjem. Oni su uglavnom prošli kroz etape pravilnog kućnog odgoja. Zahvaljujući pravilnom odgoju shvataju da se na ovaj način obrazovanje pretvara u indoktrinaciju potrebnu za više fašističke ciljeve. Onda imamo one druge, one koji žele ovakav fenomen prikazati kao pozitivnu društvenu okolnost iz koje se rađa poštovanje i uvažavanje različitosti. Sami procijenite koji narativ sa sobom nosi veću dozu društvene opasnosti...
U vremenima kada je šutnja često unosnija od istine, a kompromis udobniji od savjesti, rijetki su oni koji izaberu hod po rubu – bez zaštitne mreže, bez unaprijed zagarantiranog aplauza. Hrvoje Zovko je jedan od takvih ljudi. Njegov put nije bio karijera – bio je to hod po staklu u ime dostojanstva.
Kada sam otišao iz Bosne, nisam mislio poslije svih strahota koje sam u njoj doživio u ratu da ću se ikad više u nju vratiti. Ružne uspomene na to vrijeme meni i cijeloj mojoj porodici zauvijek su ostale, a najviše kod mene nikad zarasle rane! Taj okrutni i nikome potrebni rat ubio mi je dva brata, približio smrti roditeljima koji su otišli s ovoga svijeta a da nikada nisu saznali gdje im je i kako skončao svoj mladi život jedan od njihovih sinova koji je nestao u Prijedoru, za čijim kostima i danas tragamo. Drugi je svoj život završio u Travniku!
Brus, Plenkoviću, izraelske vojne akcije protiv milijunskog nenaoružana naroda pod platnenim šatorima, na kiši i hladnoći, izgladnjelog, bolesnog i progonjenog, smišljena je akcija istrjebljenja ljudi s njihovog tla na kojem su im najprije razoreni domovi, škole, bolnice, komunalna infrastruktura...
Dragan Markovina, ugledni mostarski intelektualac, historičar, esejist i autor najdubljih poslijeratnih refleksija o Mostaru, ovih je dana u središtu polemika koje daleko nadilaze pitanje urbanizma. Njegov glas, glas čovjeka koji je Mostar opisao ne iz perspektive nostalgije, nego iz unutrašnje borbe za zajednički grad, ostaje dragocjen. No upravo zato – jer znamo s koliko ljubavi i odgovornosti promišlja Mostar – neke njegove nedavne teze zaslužuju polemičku pažnju, ne iz protivljenja, već iz vjernosti istom etosu kojem i on pripada: intelektualnom poštenju.
Evo prođe još jedan 25. maj, koji smo nekada slavili kao Dan mladosti povodom Titovog rođendana! Četrdeset i pet godina na taj način to više ne činimo jer nemamo više ni zemlje u kojoj bi to trebali raditi! Ipak, neki odvažni i ponosni ljudi na to vrijeme koje su proveli s Titom to diskretno, kulturno i civilizacijski obilježavaju na svim mjestima gdje im je on ostavio neki trag.