Jer srećom, nismo svi isti.
I nikada agresor i žrtva neće biti isti.
I pobijedio je Sarajlija, Bosanac, dijete ovoga grada. Pobijedilo je i Sarajevo, koje je i Draganovo.
Zato ponesi opet zastavu Dragane. Ovu borbu si sam pobijedio.
Sretan vam Međunarodni praznik rada braćo proleteri. Svima vama koji živite na ivici bijede, koje se iskorištava i beskrupulozno krade. Svima vama kojima je uništen život i budućnost, svima vama i vašoj djeci koja su vas zauvijek napustila. Sretan vam praznik braćo moja proleterska. Svima vama koji nemate apartmane i roblje ste svojih bogatih sugrađana. Sretan vam praznik braćo i sestre. Svima vama kojima je ova zemlja maćeha, a ne mati.
„Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se za nekakvu strogu žensku čednost u odijevanju, za predbračnu čistoću, tzv. život od začeća do smrti, za „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ kojih je oličenje muškarac (pater familias), itsl. te se i fizički sukobljavaju s buntovnim ženama koje se ne smatraju niti pristaju biti manje vrijednim od muškaraca. Umjesto da ustavno sekularna, tzv. pravna država zabrani „klečavačku“ agresiju na javni red i mir, policija ih čuva i izravno sudjeluje u sukobima s neistomišljenicima. Sic transit.
Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine do danas, planeta Zemlja se okrenula oko svoje ose 10.221 put. Internet i društvene mreže postale su sastavni dio života, NASA je u procesu testiranja tehnologije sigurnog slijetanja ljudi na Mars, a likovi bh. političara poput Halida Genjca, Željka Komšića, Dragana Čovića ili Nikole Špirića postali su sastavni dio kolektivne memorije. Psihološke posljedice izloženosti generacija rođenih nakon rata djelovanju bh. političara još uvijek nisu dovoljno istražene.
Dvije konferencije za medije ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, koje su mnogi označili kao bespotrebne ispade, mada je očigledno bilo riječ o raspadu, odnosno meltdownu.
Zloglasni i tzv.general Dreković je djecu poslao u sigurnu smrt u unaprijed otkrivenoj izdaji od operacije “Jesen 94” Samir Turajlić tada je imao svega 17 godina i bio je dijete. Umjesto da su ga njemu nadređeni u Štabu Vrhovne komande procesuirali, oni su ga nagradili, pa je taj isti Dreković dugo iza rata bio nekakav vojni ataše, a potom i savjetnik u Ministarstvu za pitanja boraca. A da paradoks bude potpun, Ramiz Dreković uživa i sve benifite kakve imaju nekadašnji generali Armije RBiH. On je jedna obična kukavica.
Čovjek koji nije sposoban za slobodno, tj. samostalno mišljenje, nije slobodan, nego nezreo čovjek. Za svoju nezrelost ne može kriviti druge, nego samoga sebe. Ta njegova nezrelost izvire iz njegove lijenosti i iz njegova kukavičluka
Imenovanje ovako kontroverznih ličnosti ima ozbiljne implikacije na državu, od odnosa s medijima do privlačenja stranih investicija. Strani investitori, suočeni s ovakvim liderstvom u ključnim sektorima, imaju razloga sumnjati u stabilnost i integritet zemlje. Stoga, kako bi se revitaliziralo povjerenje i privukle strane investicije, nužno je razmotriti ozbiljne reforme u sigurnosnom sektoru i izabrati lidera koji će istinski garantirati sigurnost i povjerenje građana
Ovo je priča o KTK. I ne, ne radi se o onoj čuvenoj kožnoj konfekciji iz Visokog, nego u stilu rječnika slenga otkrivamo poveznicu tri riječi koje počinju sa slovima K, T, K: kokain – Tito – kum, koje su o jadu zabavile svjetsku policiju i domaću političku scenu.
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Što da nam skupe nekretnine kupuju srpski i crnogorski narkomafijaši kad, šućur Allahu, imamo domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“
Pored blistavih eseja, polemika, analiza i satira Ivančić se ogleda i u „čistoj“ beletristici. Već naslovna sintagma njegova romana Vita activa, posuđena od njemu bliske Hannah Arendt, nekom je vrstom dijagnoze sindroma od kojeg pate ljudi tranzicijskih društava: aktivitet koji se tu pripisuje biću i postojanju jeste mimikrija, lažna maska svijeta koji, usprkos vanjskim promjenama, ostaje dubinski statičan i ukočen, a to znači podijeljen i omeđen u svojoj crno-bijeloj zadanosti. Tom svijetu spasa nema, jer staro manihejstvo ostaje na snazi čak i onda kada su uloge nanovo podijeljene, a iza maski u cijelom tom krabuljnome plesu ne nazire se ljudsko lice, već samo bijelo, sablasno lice smrti. Put iz tame socijalizma vodi ravno u mrak nacionalizma.
