Prema Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, u ovlašćenja visokog predstavnika spada i smenjivanje sa dužnosti funkcionera koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum. Zašto onda Milorad Dodik i dalje mirno sedi u kancelariji predsednika Republike Srpske? Zašto je uopšte na slobodi?
O mogućnosti da Zapad prihvati većinsku volju srpskog društva
Dok Aleksandar Vučić nedostojnim negiranjem genocida u Srebrenici sramoti svoju vladu i Srbiju, u Hrvatskoj se odvija manje teatralan ali sličan proces.
Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost. Čovjeka od umjetne inteligencije ne razlikuje sposobnost pravilnog zaključivanja, već sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja i empatičnog odgovora na njih. Emotivna tupost lišena čak i minimuma empatije pokazatelj je bolesti pojedinca, ali i društva
Celu svoju političku suštinu, celo biće u ulozi vladara Srbijom, upregao je da dokaže da su Srbi genocidni narod, kao da je svako od nas radio ono što je on radio kada se genocid dogodio.
Njihove duhovite parodije o životu u olimpijskom gradu, uz spoj ozbiljnog rocka i uticaja funka, pub-rocka ali i pjevano u jalijaško-sarajevskom maniru u vidu pojave Neleta Karajlića, nešto što je Ian Dury radio s njegovim izrazitim cockney – londonskim naglaskom, od Zabranjenog pušenja je napravilo ime koje je u popularnoj kulturi nadraslo granice njihovog rođenog grada.
Nakon 25. maja 1995. Tuzla a sa njom i cijela Bosna i Hercegovina više nije ona ista. U najljepšem godišnjem dobu, mjesecu maju kad se život budi Tuzla je zamotana u crno. Bilo je to vrijeme zla, koje je uništavalo dobro i sve ono što nije imalo nikakve veze sa ratom; nevine žrtve, djecu i mladost.
Upravo na taj dan kada smo nekad slavili naš Dan mladosti, zločinci su ubijali našu mladost. Slobodarska Tuzla od tada pati, preživljava možda u svojoj historiji svoju najveću bol.
Rezolucija je mala satisfakcija kolosalnog znacenja za duše preko 8000 nevino ubijenih ljudi i dječaka, među kojim je i moj brat sa svoja dva sina i sestrić, u tzv. «Sigurnoj zoni UN», kao i nama preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici. Pravda za žrtve i preživjele, pa makar u svom djeliću, ovim je zadovoljena. Istovremeno je to veliki civilizacijski iskorak UN u globalnoj borbi za istinu, pravdu i prevenciju budućih genocida.
Srbija će nastaviti da poriče genocid, da falsifikuje prošlost, da predstavlja sebe kao žrtvu, da truli i da se guši u atmosferi moralne truleži. Na vlasti će biti ovaj ili onaj nacionalista, radikalni ili umereni, poricatelj ili relativizator zločina i genocida, ali svakako čuvar zločinačkog nasleđa
Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice.
Da je Viktor Ivančić novinar i urednik u nekoj drugoj zemlji, a ne u Hrvatskoj, ne bi dobio strukovnu nagradu za životno djelo, nego bi svaka novina nudila suho zlato da ga dobije za glavnog urednika ili neku drugu poziciju na kojoj donosi ključne oduke za novine, koje bi bile čitane i uvažavane. No u ovom društvu to je samo puka iluzija, a Viktor i mnoštvo drugih iz naše branše gurnuti su na marginu, jer tako žele moćnici koji su od ove države stvorili i stvaraju društvo po mjeri Tuđmanovih 200 obitelji. Tako da nam ostaje samo čitati i uživati u Viktorovim odgovorima i izraziti slaganje s njegovim pogledima stavovima o novinarstvu i stanju u našem mentalno osakaćenom društvu.
Nakon Zekanovićeva krvožednog ispada usred Hrvatskog sabora na konstituiranju 11. saziva, nereagiranja tzv. pravne države i nove političke vlast te mutavog SDP-ova odgovora na prijetnju smrću, bijedna naša sljedećih mjeseci – ako ne godina do kraja mandata? – može svašta očekivati. Samo ništa dobroga od tog buljuka tzv. ljudi nahvao (dum Marin Držić), zlih u duši, kvarnog karaktera i opasnih namjera.
