Obustavit će se svi postupci naplate potraživanja prema pravomoćno osuđenim hrvatskim ratnim zločincima za naknadu šteta koje je Država tijekom godina isplatila njihovim žrtvama: štoviše, i onima od kojih se uspjela naplatiti Država će vratiti uzeti novac. Ili, ukratko: Država je konačno preuzela odgovornost za zločine
Moj je Mostar kao i moja sataraš porodica sastavljen od najboljeg zavičajnog, sve začinjeno ljubavlju od Rondoa do beskraja, od drugara koje samo po nadimku znam, nikad ih po nacionalnosti i vjeri nisam prepoznavao, već kako su igrali lopte ili navijali za Velež. Oni su i danas moje društvo u Bristolu ili ih, nažalost, posjetim na zajedničkom groblju u Sutini.
Poretka kojemu ne da nije prijetnja, nego je simbol izvjesni Branimir Glavaš čija „sigurnosna“ provjera govori o krivnji za niz zločina nad srpskim civilima u Osijeku ratne 1991., a koji, iako osuđen, prelazi granicu, slobodno šeće Hrvatskom s državnim odlikovanjima na reveru. Zato je on pravo lice poretka što ga od „terorista“ Fadila, Omera… sladostrasno štite bezimeni makroi sustava.
Ono što je trebalo biti jedna smisleno zaokružena cjelina obilježavanja četrdesetogodišnjice Igara pretvorilo se u niz loše osmišljenih, gore realiziranih i još gore iskomuniciranih događaja. Sam Tony Cetinski je tu samo kolateralna žrtva a fokus na njemu još i dobro dođe organizatorima da javnost ne obrati pažnju na njihova objašnjenja kako „program još nije finalan“ i kako slijede „brojni sportski i zabavni događaji“.
Kako su Nevesinjci proslavili 9. januar? Pored centralnog i najposjećenijeg događaja večeri, prenosa utakmice Partizan - Fenerbahçe, zvanični ceremonijalni program, koncert etno pjevačice Branke Zečević, polaganje cvijeća na orunule spomenike te defile par automobila sa tablicama Republike Srpske nisu privukli značajan broj stanovnika ovog hercegovačkog grada.
Zapadno novinarstvo i ranije je imalo globalnih posrtaja, ali ovo sada je totalno urušavanje profesije.
Kretene s pola mozga koji na nogometnim stadionima zborno urlaju „Ubij, ubij Srbina“, „Za dom spremni“, sprejaju po fasadama „Šukeru, cigane, vješalo ti ne gine“, „Mamiću, Srbine“ i na društvenim mrežama ksenofonično do maloumne groteske vrijeđaju „Nepalce i Indijce što se masovno vesele pred pozornicom na novogodišnjoj veselici s prijelaza iz 2023. u 2024. godinu na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića – a autorsku je malenkost ovog teksta sramota što takvi pripadaju istoj joj nacionalnoj zajednici – vrijedilo bi pitati zašto to čine.
Desetog januara 2016. godine svoj posljednji ovozemaljski dah u New Yorku je ispustio David Bowie i otišao da u crvenim cipelama pleše svoju Odiseju u svemiru. Dvije godine kasnije, istog tog januara napustio nas je veliki Pradrag Lucić, novinar, pjesnik, urednik… Ili, najkraće: car.
Jer kažimo konačno istinu. Vukovar – to smo svi mi. Vukovar danas, ono što se dogodilo u Vukovaru, čin je naše mržnje, čin je naše isključivosti, čin je naše ksenofobije i našeg besmislenog nacionalizma.
Procjenjuje se da je jedan od najbogatijih političara Milorad Dodik čije je bogastvo oko tri milijarde maraka. Kako je moguće da jedan čovjek ima ovoliko bogastvo u odnosu na široke narodne mase? Prema analizama ekonomiste Alekse Milojevića RS se već nalazi u dužničkom ropstvu usljed ogromnih zaduženja
I ove godine Milorad Dodik i njegova horda nacional-skakavaca proslavljaju Dan Republike Srpske. Ustavni sud Bosne i Hercegovine dva puta je ovaj nazovi praznik proglasio neustavnim, ali to ne sprečava slavljenike gnusnog praznika. S obzirom šta zapravo slave, nije ni čudo što ih ustav i zakoni ne sputavaju, Republika Srpska je i nastala kao negacija svakog pokušaja da se društvo uredi pravnim regulama i etičkim normama.
Nebeska čestica je stvorila navalu: Vava, Didi, Pele i Garrincha. Iza njih je igrao Mario Lobo Zagallo. I kao posljednji član te čuvene generacije iz 1958. umro je u 93. godini. Ono što je Orson Walles podario filmu, Zagallo je dao fudbalu – zauvijek će ostati upamćen kao prvi fudbaler koji je osvojio Mundijal i kao igrač i kao trener. Čak četiri puta, kao niko nikada. Čuveni Profesor i njegova generacija je, opet, fudbalom pobijedila emocionalnu i psihičku paralizu Brazila izazvanu kolektivnom traumom nakon poraza na SP-u 1950. na Marakani.
