Ako pratite medije na ovim prostorima, primijetili ste možda kako nema više humorističkih rubrika, satire pogotovo, jedva nešto provokativnih crteža, nego je sve smrtno ozbiljno. Onako kako i treba biti u državama rastavljenim s demokracijom i modernošću, koje se stoga i nazivaju režimima, autokracijama, diktaturama.
Prof. dr. Elvis Fejzić redovni je profesor i prodekan za nastavu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je Odbora za političke nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH). Njegov primarni znanstveni i istraživački interes vezan je za političku teoriju, historiju političke misli, teorije vlasti i globalizacije, modele države i demokratije, institucionalnu i vaninstitucionalnu politiku, političke ideologije i modele upravljanja državom. Razgovarali smo o globalnim i regionalnim političkim aktualnostima, ljevici, akademskoj zajednici, obrazovanju, izbornom zakonodavstvu i ZAVNOBiH-u.
Poznati američki psiholog Stanley Milgram još davno je u svojim studijama ukazao na sklonost ljudi da slijepo vjeruju društveno prominentnim figurama. Istražujući nekritičku poslušnost autoritetima, upozorio je na opasnost tendencije da stavove neke osobe smatramo relevantnim ne zbog sadržaja onoga što govori, već zbog društvenog statusa ili njene medijske prisutnosti.
Dodikove metode su lukavija od Karadžićevih ili Martićevih. On zasad ne ispaljuje metke, nego antiustavne zakone. Umjesto barikada na ulicama, on koristi blokade institucije. Umjesto minobacača, koristi medije. Institucionalna blokada Bosne i Hercegovine u njegovoj režiji savršeno se uklapa u ono što bismo mogli nazvati “hibridnom strategijom secesionizma”. Sukcesivno paralizira Bosnu i Hercegovinu -institucija po institucija, agencija po agencija, nadležnost po nadležnost. To je stanje između mira i rata, u kojem država postepeno, gotovo neprimjetno, gubi kontrolu nad dijelom vlastitog teritorija.
Optimisti, naravno, vjeruju da živimo u divnoj demokraciji, da je rat ovdje odavno završen, da se diktature događaju negdje drugdje i nekim drugim narodima, jer mi smo Evropa, uljuđena i spremna svim snagama onemogućiti svaki oblik terora u bliskim državama. I zato je skepticima lakše. Jer nas ništa ne može iznenaditi. Još ako smo sami, a jesmo, prošli tolike hajke i smiješne, ali opasne optužbe za terorizam i ruenje ustavnog poretka, onda nas istovjetne optužbe i progoni kojima su u Vučićevoj Srbiji izloženi studenti, profesori… nikako ne mogu čuditi.
Sinoć, dok nas je Kipar stiskao, oko 15. minute prvog poluvremena, kamera je uhvatila Edina Džeku s gipsom na ruci, sa slomljenim nosom i modricama ispod očiju kao da je noć prije boksao protiv Mikea Tysona. Stajao je i bodrio svoju vojsku kao gladijator, neko ko je već više od 20 godina u areni i u kojem Plišek nije vidio smotanog dječaka s Grbavice, „kloca“, nego nebrušeni talent koji će jednog dana predvoditi svoju vojsku. Ovo je priča o našem Gladijatoru.
Nerzuk Ćurak: U subotu, 15.03.2025. Emir Sulejmanović je u utakmici njegove Zaragoze sa moćnom Unikajom, pružio briljantnu partiju. U pobjedi 84:69, nad Đedovićevom ekipom, jednom od najboljih u španjolskoj ligi, a što je potvrdila i nedavnim demoliranjem slavnog Reala u finalu Kupa Kralja, Emir je za nešto više od dvadeset osam minuta igre ubacio 18 poena, dodao 10 skokova i dvije asistencije, što ga je uz indeks korisnosti 29, učinilo najboljim igračem utakmice.
„Srbi su lud narod“, govorio je 90-ih, za vrijeme pobune hrvatskih Srba, jedan od njihovih vođa, Jovan Rašković.
„Za jednog Srbina ubit ćemo stotinu Muslimana“, govorio je 1993. Aleksandar Vučić, tada odani potrčko srpskog vožda Slobodana Miloševića.
„Tamo gdje živi samo jedan Srbin, tamo je Srbija“, govorio je Milošević.
Odgovor na pitanje koliki je maksimum demokratičnosti koji može da ostvari srpsko društvo nije važan samo za građane i građanke Srbije. Važan je i za susedne zemlje, zapravo sve one koji su devedesetih imali traumatična i tragična iskustva zbog delatnog sna o jedinstvenoj Srbiji. U dvehiljaditima, on se javlja u preoblikovanom i naizgled “mekšem” izdanju, a oličen je u ideji srpskog sveta koju je aktuelni autokratski režim u Srbiji formulisao 2020. godine.
Ne sudi se Srbima, sudi se Srbinu koji ne poštuje principe zajedničke države u kojoj živi koliko god oni bili nezgrapni. I svaka čast onim Srbima koji su se oduprli Dodikovim prijetnjama i ostali u zajedničkim institucijama. Ovo je prije svega pokazalo sav besmisao podjela, a prije svega podjela zajedničke zemlje u kojoj svi mogu zajedno da žive, rade i stvaraju prema jednom zakonu i jednom društvenom interesu zajedničkog razvoja.
Starka od 101 godine uzburkala je javnost svojom pričom o bitkama za Široki Brijeg, digli su se na noge tamošnji fratri i hrvatski desničari, a poseban se krimen stavlja na teret predsjedniku države čijoj je inauguraciji prisustvovala i Vjera Andrijić, kao posljednja živa partizanka i učesnica bitaka na Sutjesci i Neretvi. Pa se predsjednik Zoran Milanović ondanekim nemuštim jezikom ogradio.
Milorad Dodik je u posljednje dvije decenije postao jedan od najpopularnijih i najkontroverznijih političara na Balkanu, a njegovo bahaćenje po medijima već odavno nikoga ne iznenađuje. Zahvaljujući Dodiku i njemu sličnima, Bosna i Hercegovina u stopu prati političke trendove mnogih država koje na vodećim pozicijama imaju ljude čija vladavina označava kombinaciju populizma i ličnog interesa koji lebde na desnom političkom krilu koje ne vodi nikoga nigdje.
