Teško je objašnjiva, ali mnogo puta potvrđena spremnost Bosanaca i Hercegovaca na praštanje. Proizašla iz strahovite patnje koju je ovaj narod bio prisiljen proživjeti, kao i iz nade da se takva bol više nikada i nikome ne ponovi, želja za pomirenjem i manjak osvetoljubivosti u Bosni i Hercegovini osjeća se na mnoge i često neočekivane načine. Ona dokazuje da ovi ljudi nisu izgubili čovječnost, jedino što je, uz sam goli život, u ratu bilo važno sačuvati, a ujedno i najlakše izgubiti
Tokom opsade Sarajeva ubijeno 1.601 dijete. Najmanje 53 djece u Sarajevu ubijeno je snajperom, a više od 14 hiljada ih je ranjeno. Djeca su najčešće ubijana na igralištima. Do danas bh. pravosuđe nije procesuiralo niti jednog snajperistu iako su njihova imena uglavnom poznata.
Treća republika međutim traži upravo sistemsku promjenu, smanjenje golemog birokratskog aparata pod kontrolom HDZ-a - time i oslobađanje institucija - ali i korjenitu ideološku reviziju, za državu temeljenu na zakonima za građane, ne na plemenu i partiji. Ima li, međutim, ovaj SDP i njegov favorit, šef države, snagu da - uz važno micanje s vlasti HDZ-ove bande - uništi i uzroke bolesti nastale još 90-tih, ukoliko dobiju izbore? Oprez? Da, jer duh kobnog vođe Prve republike itekako je živahan. A i mio predsjedniku Hrvatske.
Koliko su ljudska prava i sloboda govora velika smetnja i opasnost za režimske moćnike u nacionalističkim i neofašističkim državama, jasno se vidi iz izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kojom umjesto da zaštiti profesora i novinara Dinka Gruhonjića, Anu Lalić, Aidu Ćorović, ali i sve ostale građane koji podlježu linču rulje, i pokaže da su ljudska prava neotuđiva, on, jednostavno, nastavlja progon novinara i podržava nasilnu blokadu Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, odobravajući postupke huligana, čiji predstavnici nose majice s likom čovjeka koji je ubio Zorana Đinđića.
''Mikrofonija s Amerom'' ugostila je književnicu, profesoricu komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nekada novinarku, autoricu, Adisu Bašić. Jest da bi početkom proljeća i Adisa i autor više voljeli da razgovaraju u Aladinićima, u Dubravama, između Stoca i Čapljine, na toj sunčevoj tepsiji, ali se zanimljiv muhabet ipak desio u Sarajevu.
Projektni zadatak „Trijumfalne kapije“ izradilo je Odjeljenje za stambene i komunalne poslove Grada Gradiška. Na tender se prvo nije javio niko, a potom jedan ponuđač. Nadležno odjeljenje upustilo se u zaključivanje ugovora bez prethodnog obavještenja o nabavci. ACS studio iz Banjaluke naplatio je svoj rad 35 000 KM. Graditeljskih poduhvat biće plaćen 5.371.003 KM, prema navodima gradske uprave.
O novinarstvu kakvo je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji, kakvo tokom rata, te u šta je ta profesija u ovoj tranziciji koja za nas već traje vječno, kao i o političkim pritiscima, o krimininalizaciji klevete, te kako zakonski regulisati portale i čitavu džunglu medija, razgovarali smo sa generalnom tajnicom udruženja BH novinari, Borkom Rudić.
Činjenica je sljedeća – i vlast i opozicija u RS-u nacionalistički su orijentisani profiterski klubovi, koji se bore za svoju vladavinu i što veća ovlaštenja, a što manju transparentnost u svom radu unutar entiteta. CIK je izbrojao na stotine hiljada neregularnih glasačkih listića, a na taj način ometao je izbornu pljačku koju su nacionalističke stranke u RS-u sprovodile
Abdulah Sidran je neosporno najveći pjesnik-hroničar novije povijesti ove zemlje, a zbog njene prirode, to znači i Balkana.
Jedan od ovovremenika što spaja, a ne razdvaja, jeste Huso Omerika, koji i danas, i pored svega, vjeruje u dobre ljude. Prašta i poručuje: “Čovjek je vazda dužan dobro činiti”.
Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.
Možda je bolje reći da je nama bilo suđeno da nas Ukrajinci izbace u baražu, pošto je taj zlosretni baraž stalna sudbina naše reprezentacije do te mjere da je postao dio pjesama i narodnog folklora. Bilo bi previše bolno nabrajati sve naše baraže kojima smo se nadali i od kojih smo imali velika očekivanja, svih matematičkih šansi koje smo računali, svih izjava kako se u dvije utakmice možemo nositi sa svima i svih prognoza kako će nekad i nas poslužiti sreća.
