Foto: Štefica Galić
Na čitavom balkanskom podneblju ne postoje ljudi koji na jedan tako specifičan i autentičan način mogu oslikati svu gorčinu balkanske realnosti kao što su to Boris Dežulović i Predrag Lucić. Naime, splitski dvojac je dvadesetrećeg u decembru gostovao u Omladinskom kulturnom centru Abrašević i gradu Mostaru, čija tragika sadašnjosti predstavlja, ako ne i najbolju personifikaciju Dežulovićevih Lucićevih zapažanja. Povod gostovaju bila je promocija romana Predraga Lucića Aziz te je jedan komad romana odigran na daskama OKC-a Abrašević, a centralni događaj večeri – Melodije Borbe i pretvorbe, satirični performans po pitanju aktualnih društevno političkih zbivanja u regiji. Zbivanja počevši od premijera na službenom putu do skrnavljenja lika i dijela Šabana Bajramovića, a sve prožeto i Melodijama bljeska i oluje, ironičnim spjevovima, o sada već antologijskom zapažnju muzičkih referenci Marka Perkovića od strane Boba Dilana.
*Da vas pitam, kako se osjećate kao građani Hrvatske po pitanju nesretnog provociranja premijera Ive Sanadera od strane austrijske granične policije, samim tim što su se usudili da ga uhapse?
Boris: Šta kako se osjećam? Pa za početak ne osjećam se kao građanin. Kako se ti osjećaš Predraže?
Predrag: Sad ja, jel? Šta sad, cijela ta priča sa Sanaderom meni je više stara. Mene je sad sram što sam prije toliko godina u Feralu napravio naslovnicu sa likom Ive Sanadera stilizovanog nekim crno-bijelim prugama okomitim,ako me shvaćaš. Sad vidim to u Večernjim, Globusu, Nezavisnim, ma jebeš ga, po svuda sedam-osam godina kasnije. Sad je meni stvarno neugodno. Osjećam se kao da listam stare Ferale. To su, uglavnom, stvari o kojima smo samo mi pisali onda kada su svi bili oduševljeni proevropskim slilom Ive Sanadera, njegovim genijalnim potezima. Tad si samo u Feralu mogao pročitati zapravo, kakav korumptivni sistem se u Hrvatskoj ustoličuje. Meni je to sada stara priča, nad tim niti likujem, niti me pretjerano zanima.
Boris: Ja, upravo to! Sad ćeš svugdje čuti one koji će prokomentarisati -“Ti feralovci sad likuju, k’a prasci”. Mislim, zašto sam ja ovako fin prasac, zašto bih ja, kao drugo, sad likovao, i zašto ja sad, kao prasac koji likuje, sam negativan tip? Kao da je sad sve ovo napravljeno da bi mi likovali. Sad kao – “vidiš ono kurbini sinovi su došli na svoje”, pička mu materina, ko je ovim došao na svoje!?
*Jeste li znali da je Sanader rekao da je Jadranka Kosor njegova najbolja prijateljica?
Predrag: Pa to je meni jako drago. Pogotovo jer mislim da je tačno. Ma koliko se ona pravila da ništa ne zna, malo, malo pa odnekud izroni papir koji je upravo ono o čemu ona nije znala, a koji je upravo o onome što ona nije znala a koji je ona upravo potpisala.
Boris: Ne znaš šta je gore – da imaš nju koja ne zna šta potpisuje ili da neko potpisuje mjesto nje, po njenim instrukcijama.
Predrag: Tako je! Znaš, neka uvaljuju jedni druge, skupa su radili na svemu tome, i stvarno je smješno. Do prije godinu dana je bilo “dragi Ivo kud ti, tu i ja, i mi svi za tobom” a sad niko pojma nema o blindo BMW-u, o bankama…
*Jedino smješnije od vlasti u Hvrvatskoj sve te situacije je opozicija. Prije nekog vremena je pokojni Vladimir Bebić rekao da ga Zoran Milanović podsjeća na bankovnog službenika.Može li bankar promjeniti nešto u Hrvatskoj?
Boris: Banke i služe da su u sprezi sa političarima, a vidiš, stvarne opozicije im i nema. Volio bih ja da postoji negdje ta opozicija koja proklinje i pljuje vlast a sama moli boga da nikad ne dođe na vlast. Toga nema. Ako neko i dođe na vlast mjesto ove tranzicijsko-ekonomske hunte koja nas godinama okupira, to je isto smeće. Neće moći učiniti ništa veliko jer smo toliko duboko u govnima. Biti će postavljeni na vlast kao neki novi prelazni period do nove hunte. Samo da se na njih istrese sva vreća govana koju smo nakupili za sve ovo godina nakon Juge. To naš narod ne shvata, već u svakom novom, vidi mesiju. Zato nije uopće bitno ko će dobiti izbore, niti ih iko stvarno želi dobiti.Ova opozicija ima želju da nikada ne dođe na vlast.
*Sinoć sam bio u Sarajevu i razgovarao sam sa fra Petrom Jelečom, koji me je zamolio da vas pitam, kako vi vidite ovu situaciju sa Ivom Josipovićem i njegovom politikom spram BiH, jer ima tu promjena? Evo, Hercegovina ga je prvo smatrala đavolom, ateistom, a sad je zvjezda Večernjih novina, omiljeni im lik.
Predrag: On je postao omiljeni lik Večernjeg lista isto kao što je i Dodik bio omiljeni lik. Po djelu su slični, pa što ne bi i po omiljenosti Večernjem bili slični. Mislim da sva ta garnitura koja vlada zemljama bivše Jugoslavije, je ista, i da će se panično sada držati jedni drugih jer nemaju izbora. Tako će pokazivati svijetu kao, mi smo normalni, vidite da se ne mrzimo i sarađujemo, ali ne zato jer to tako jeste normalno, niti jer to tako treba, nego zato jer nemaju opcija. Novi rat, i da hoće, ne mogu pokrenuti, i ostaje im samo da se proglašavaju mirotvorcima. Oni su sad kao dobri đaci, mantraju: mi smo super i svi smo isti. Misle pod tepih će tako otići i tužbe za genocid, i prestat će suđenja ratnim zločincima. Al’ neka, neke stvari stvarno i jesu pomak, ali ne zbog njih, njihovih ličnosti. Te stvari bi došle svakako sa bilo kim ko je stavljen na tu poziciju vlasti i u taj kontekst. Ne zaboravimo, upravo Sanader je na primjer učinio daleko veće stvari u regiji.
Boris: Odzvonilo je kao bomba u Jutarnjem programu njegovo – Hristos se rodi! .To je bilo veliko.
*Da, Ivo Josipović baš vodi agnostičku politiku spram BiH, ono kao, boga možda ima, a možda i nema. Znači, treći treba da bude, a možda i ne treba da bude!
Boris: Da baš tako kaže i moj prijatelj Božo iz Sarajeva, koga pozdravljam ovom prilikom, on kaže: „Boga možda ima, a možda sigurno nema!“
*Borise, jesi li ti svjestan da u Banjaluci kruži ozbiljna priča da ti svojim pisanjem za Nezavisne novine ozbiljno ugrožavaš srčano stanje Milorada Dodika? Prelistavajući Nezavisne, čitajući tebe, on zadobiva srčane probleme.
Predrag: A koja je to kardiologija ustanovila da Milorad Dodik ima srce? To, kao oni prije, što su nas tužili za duševne boli.
Boris: Nemam ja ništa protiv toga da pišem za Nezavisne novine, niti da me čita Milorad Dodik. Nemam ja ni pretjeranih iluzija da će njemu štrokat srce radi mog pisanja, kao što nemam iluzija ni da moje pisanje u Nezavisnim novinama, bitno mjenja stvari. Znaš, čak ima i nekih koji mi ozbiljno zamjeraju pisanje u Nezavisnim, ali meni to ne smeta. Njihov cilj je da sam ja tu, da im budem demokratski ornament kojim će reći: ” E vidite, mi imamo Dežulovića”. Neka me imaju, neka mašu sa mnom koliko god hoće. Sve dok sam ja ispunio cilj da me 50 ljudi može pročitati u Banja Luci, neka mašu sa mnom koliko hoće. Možda sam imao problema sa tim prije ali sad vodimo drugačije revolucije. Nismo više klinci od šesnaest, nismo ni odustali od revolucije, sad je vodimo samo pametnije. Možemo mi pisati i blogove, i kolumne, šta god, pa što ne bi i tu, u Nezavisnim. Ja sam u boljoj poziciji tu,oni su mene zvali,oni objavljuju sve što ja napišem i meni to odgovara. A, ako Dodika još i srce štreca radi toga, tim bolje.
*Vas dva ste trenutno čitaniji pisci od Miroslava Krleže. Feral je postao važniji od lektire. Čak i ko je pročitao samo dvije knjige u životu, danas čita vaše knjige, tekstove, traži vas po internetu. Postali ste od avangarde, amblem hrvatske književnosti.
Boris: Nije problem biti čitan. Problem je, ko čita i dali se plaća? Vidi, neko pametniji bi odjebao sve te Globuse, Nezavisne, i sve te neke stvari i pisao samo na internetu. Ja bih bio taj pametniji rado, bilo bi lakše i slobodnije. Dobro ne slobodnije, nisam ja neslobodan da pišem ni sada. Inače, ne bi me objavljivali kao što to rade. Prava riječ je poštenije. Da, bilo bi poštenije pisati to iza svog imena, a ne novinskog. Znaš, ja se još ne snalazim na internetu tako dobro. Ja sam ona generacija koja je kucala na pisaćoj mašini. Meni je internet još strani entitet. Evo, otvaram natječaj – traži se super student informatike da mi napravi stranu, održava je i da smisli kako da ja to naplatim. Ja ću pisati samo za internet, ako će mi to plaćati režije. Ali, na žalost, još nema te opcije.
*Atmosfera Mostara povodom vašeg gostovanja je, kao kada je dolazila Azra ili EKV. Jel’ vi to osjetite?
Boris:Uh, jebo te! Predraže tvoji smo, vodi nas.
Predrag: Evo za šta nas neće sve optužiti! Ovo je sad prikaz – Kako je propao rokenrol.
Boris: Sad sve ode k vragu!
*Feral je voljen. On nikada nije bio samo institucija. Mi smo ga zavoljeli i znači nam više od novine. Jel znate tu veličinu koju je Feral značio?
Boris: Da, sa tim se često susrećemo. Još uvijek nas zbunjuje i dira kako ljudi shvataju Feral, prerastao je novinu i postao fenomen. Od kada ga nema, ljudi ga traže u našim daljnjim pisanjima. Mi smo ga pokrenuli da bi radili nešto, nešto što volimo i znamo raditi, a da bude pošteno. Puno kasnije kad se rat završio i ljudi se počeli vraćati iz Kanade, Austalije, Novog Zelanda, iz ovih bližih zemalja, ma iz svakojake pizde matere, ljudi su nam zahvaljivali: “Vi ste nas održali u pameti, mislili smo da ćemo poluditi, osjećali smo kao da smo samo mi normalni” i, takve stvari su nam govorili. Nama sa Feralom nije bilo do para, samo mi, koji govorimo istinu, ili bar naše viđenje svega. To je onda poprimilo jednu veću dimenziju. Ljudi su ga primili k srcu i dobilo je viši smisao.
*Feral mnogi danas smatraju književnim časopisom. Da li je to bila ambicija na početku?
Boris: Mi smo možda zadnja generacija novinara koja je svoje tekstove pisla na komadu papira prije nego što je internetsko novinarstvo učinilo svoje. Što se tiče književničkog momenta Ferala, to nije bio prvobitni cilj, ali ga je način pisanja učinio takvim.Većina ljudi koji su prošli kroz Feral, objavili su kasnije knjige. Ali napominjem, nije nam to bio cilj, željeli smo da imamo novinu u kojoj ćemo moći pričati našu priču i to je to.
Predrag: Ma nismo imali pojma da će to ljudi tako gledati kao što kaže Boro krenuli smo da pravimo novinu bez književnih ambicija. U Hrvatskoj se bila, mislim prošle godine, povela polemika u medijama kao, otkud pisaca u novinama, to je otprilike, kao da se pitate otkud glumaca u kazalištu.
*Boris Dežulović, Predrag Lucić i Viktor Ivančić su činili priču koja se zvala Feral Tribun. Za Feral su pisali i Mirko Kovač, Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, ali mi smo novinu uzimali radi vas trojice.
Boris: To jeste bila neka vrsta svetog trojstva, koja je funkcionirala na dobroj osobnoj relaciji između nas trojice ali svakako, ni pod koju cijenu nebih umanjio značaj, odnosno doprinos ljudi koji su priču o Feralu činili potpunom.
*Da li je Feral Tribun spriječio sveopću fašizaciju hrvatskog društva i da li je uloga Ferala kao antifašističkog medija sačuvala ideju antifašizma?
Boris: Nisam siguran koliko je zapravo Feral zaslužan za čuvanje ideje antifašizma. Međutim, ono što je bio naš cilj, uistinu je bilo postojanje radi samog postojanja. Potreba da se javnosti predoči, da uprkos svemu egzistira misao koja, ne samo da misli, nego je i uvjerena u istnitost zločina i podvala koje su počinjene u njihovo ime. Da se ne lažemo, nas su čitali istomišljenici. Jednostavno, bilo je nužno dokazati onome čovjeku koji ide kupiti novine na trafici, da postoji i drugačiji način razmišljanja osim onog uvriježenog.
*Primjetno je da imate izgrđen poseban odnos prema BiH. Kada bi se Bosance i Hercegovce pitalo koga bi predložili za Nobelovu nagradu književnosti ili novinarstva, veliki broj njih bi bez imalo zadrške rekao Boris Dežulović?
Boris: Ja na to gledam kao na moralnu kategoriju, i sasvim je normalno da ja, kao ratni izvještač iz Sarajeva, imam takav odnos prema tom gradu i zemlji, bez obzira na to kakvo je Sarajevo danas i šta je od te Bosne ostalo. Nema tog Sarajeva koje je bilo za vrijeme olimpijade, Vučko, ta romantika, ali glavna krivica je ljudi sa strane. Svijestan sam odgovornosti mene, kao građanina Hrvatske države, države čije se djelovanje itekako manifestiralo na BiH. Zato mi je bezpredmetno pričati o nepostojanju Sarajeva onakvog kako je bilo, kada znam, da je tadašnji hrvatski politički vrh kumovao tome. Naravno, ni ta Bosna nije u svemu posve nevina, ali o nevinosti Bosne se mora govoriti sa drugačijih pozicija, pa i tražiti ljude koji bi sa jedne takve pozicije govorili o tome. To je i taj privatni osjećaj, evo nas u Mostaru. Ovdje je moja država pravila sranja. Mi smo bili agresori. To je recimo, kao da si 1961. imao osjećaj solidarnosti sa Jevrjima jer su oni bili najveće žrtve rata. To ih dakako, ne amnestira za sve što su ranije ili kasnije učinili. Tako je ovdje. Da budemo jasni, ta treća strana, Bošnjaci muslimani, su činili zločine ali to ne umanjuje činjenicu da su oni najveće žrtve rata i da je moja država jako zaslužna za to.
*Ima li nade za Bosnu i Hercegovinu kao državu?
Predrag: Nadu kao nadu, možda i ne treba tražiti u državi. Mi i nismo najdosljedniji pobornici same države kao takve. Nadu u njenom izvornom smislu, treba tražiti u međuljudskim odnosima. Bitno je, da ljudi međosobno komuniciraju i da uspostavljaju odnose.
