Prvo malo povijesti zbog boljeg uvida u sadašnjost, koja se pak žilavo bori za drukčiju, bolju prošlost. Uglavnom, te su davne 1945. partizanske jedinice 8. Dalmatinskog korpusa ulagale strahovite napore kako bi slomile njemačkog okupatora i ustaše pri oslobađanju Mostara u zapadnoj Hercegovini. Bitke su bile teške jer su taj dio Bosne od „crvene aždaje“, uz njemačke fašiste, branile i legionarska 369. bojna, zvana „Vražja“, i 9. ustaško-domobranska divizija, lokalna milicija, ukupno 15.000 dobro naoružanih vojnika. Bilo je to čitav rat čvrsto ustaško uporište koje je dalo i najgore koljače Nezavisne države Hrvatske, a sam je Mostar platio visoku cijenu svoga antifašizma, sa 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog terora, pa svaki osmi stanovnik toga grada nije dočekao slobodu. U Jugoslaviji je potom baš u Mostaru izgrađeno Partizansko groblje, fenomenalni rad velikog arhitekta Bogdana Bogdanovića, amfiteatar iznad grada, gdje se „mrtvi i živi gledaju, ali praznim očima“, kako mi je rezignirano govorio njegov graditelj, kad je, smrću Jugoslavije, groblje bilo sukcesivno skrnavljeno i sve do danas izloženo iživljavanju raznog ološa, a što nimalo ne brine tamošnju HDZ-ovu vlast, unatoč tome što je groblje uvršteno na UNESCO-v popis kulturnog dobra.
No, nije ni to dovoljno da se zbriše svaki spomen na antifašiste pokopane na tom groblju, ne, valja do kraja prekrojiti ionako revidiranu prošlost, pa se iznad Mostara gradi takozvano Groblje mira – zajednički projekt hrvatskih vlasti u Hercegovini, Republike Hrvatske i Katoličke crkve čiji su neki fratri onomad dali nemali obol snaženju ustaške države Hrvatske. Ima to biti groblje za hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, uz one iz posljednjeg rata što ga Hrvati u BiH, baš kao i oni u Hrvatskoj, nazivaju „domovinskim“.
Takozvani „Memorijalni centar zamišljen je kao hrvatsko nacionalno i međunarodno spomen područje posvećeno žrtvama Drugog svjetskog rata“, stoji u saopćenju „projektanata“, a predviđa se gradnja čak 50.000 križeva s imenima stradalih vojnika i civila. Kojih vojnika? Koje vojske? Odgovor je odavno poznat, eno ga u nacionalističkoj, proustaškoj agendi utkanoj u noviju hrvatsku povijest, kulturnu, obrazovnu i svaku drugu, dakle križevi su to za poginule vojnike ustaške NDH, podignuti na praznoj zemlji, bez kosturnice, kao politički projekt koji služi nacionalnim i vjerskim vođama da upotrebom „svojih“ mrtvih kontinuirano nadražuju hrvatski nacionalni kolektivitet.
Svakako, Hrvatska je „prepoznala važnost projekta Groblje mira i proglasila ga projektom od strateškog značaja za Hrvate izvan RH“, pa je hrvatska vlada potpomogla gradnju s 350.000 eura. Nećemo sada o tome da se s tim novcem može izgraditi nekoliko kuća na u davnom potresu i danas uništenoj Baniji, nećemo cjepidlačiti nego podsjetiti na riječi vođe Hrvata u zapadnoj BiH i produžene ruke desničarskog hrvatskog HDZ-a, Dragana Čovića kako je „značaj ovoga projekta u očuvanju sjećanja i doprinos jačanju nacionalnog identiteta i zajedništva“. To bi ga imala biti takozvana kultura sjećanja na koju, eto, upućuje čovjek koji je 90-tih, kao šef tvornice aluminija u Mostaru njegovao posebno kulturan odnos prema bošnjačkim civilima, zatočenim u halama tvornice, te ih lično slao na rad, a zapravo u pogibiju na prve crte ratišta.
Priču o Groblju mira dugo je obavijala tišina, da bi danas postalo jasno kako je to isključivo politički projekt hrvatskih vladajućih nacionalista s obje strane granice, oslonjen na kurentno žrtvoslovlje i revizionizam, o čemu je izvrsno pisao ugledni teolog, fra Ivan Šarčević, ukazujući na licemjerje hrvatskih nacionalnih i crkvenih vođa koji „podižu megalomansko ‘groblje šutnje’, kako ne bi morali progovoriti o vlastitim zločinima u Drugom svjetskom ratu i u ovom posljednjem“.
Još jedan ugledni bosansko-hercegovački teolog, fra Drago Bojić, pita se čemu uopće još jedno groblje pored tolikih u BiH i kaže kako je „šutnja o vlastitim ideološkim zastranjenjima i zločinima praćena autoviktimologijom svela bosansko-hercegovačke Hrvate na samosažaljivo i tragično nacionalno biće“. Zanimljivo je pak kako se nacionalno zajedništvo o kojem trubi taj Čović ne odnosi na očuvanje Partizanskog groblja, niti hadezeovoj bratiji na pamet pada obnova i potom čuvanje toga groblja od proustaških vandala, dok istodobno Katolička crkva čini sve da se taj memorijalni kompleks – koji nije samo spomenik nego i pravo groblje, s kostima 629 partizanskih boraca – zauvijek ukloni. S druge strane, oni koji vjeruju u povijesne fakte, a ne u revizionističke tlapnje, dobro znaju za fanatičnu privrženost nekadašnjoj ustaškoj državi Hrvatskoj upravo u zapadnoj Hercegovini, kao i dijela tamošnjeg klera, čak i nakon 1945., pa ne treba puno nagađati u ime koje političke ideje se podiže Groblje mira.
Retardirane ideje da bi velebni i skupi „memorijal“ s gomilom fiktivnih križeva ispod kojih nema ljudskih kostiju donio toliko željenu, makar simboličnu, pobjedu nad antifašistima.
P.S. Na koncertu Bijelog dugmeta u Splitu 10.000 prisutnih pjevalo je njihove proročke, antiratne stihove s kraja 80-tih: Tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju… iz hita Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. I? Ništa, samo kažem.
