Foto: Povorka ponosa
Tema 5. Bh. povorke ponosa je nasilje, iako se problem nasilja nad LGBTIQ+ osobama problematizirao i kroz sve prethodne povorke, jer Povorka ponosa u svojoj suštini jeste protest protiv sveprisutnog nasilja, homofobije, transfobije i marš za jednak pristup javnom prostoru svim građanima i građankama.
Kroz kampanju ovogodišnje Bh. povorke ponosa obrađuju se lične priče LGBITQ+ osoba, nastojeći da se kroz lična iskustva ukaže na svakodnevne probleme sa kojima se suočavaju ljudi iz zajednice i na koji način su uspjeli_e pobijediti nasilje i nastaviti živjeti svoje autentične živote. Osim toga, kampanja se bavi i edukovanjem kako zajednice tako i šire javnosti o vrstama i oblicima nasilja, te otvara pitanje kako se nasilje manifestuje kroz razne životne situacije.
LGBTIQ+ osobe u BiH se suočavaju sa različitim problemima i preprekama u svakodnevnom životu. Lejla Huremović, dugogodišnja aktivistkinja navodi da se LGBTIQ+ zajednica prije svega suočava sa nedostatkom slobode jer je, kako ona kaže, još uvijek teško biti autentično LGBTIQ+ osoba u svim sferama života, naročito kroz izražavanje svog rodnog identiteta, ali i vidljivosti sa partnerima_cama u javnim prostorima, u porodici, na poslu, u školi/fakultetu.
“Šta to znači teško biti autentično ono što jeste? Pa realnost je takva da ako se ne ograničite na svoje mikrokrugove, i ako ste vidljivi recimo sa vašim partnerom/icom na ulici ili nekom koncertu, postoji velika vjerovatnoća da ćete iskusiti neki oblik nasilja. Bilo da govorimo o dobacivanju, vrijeđanju, pljuvanju, izbacivanju ili fizičkom nasilju. Sve je to realnost života LGBTIQ+ osoba u BiH. Da biste se zaštitili prinuđeni ste birati između skučene slobode i prostora nasilja. Zato imamo još uvijek malo vidljivih LGBTIQ+ osoba u javnosti. Ipak, meni je nekako važno reći da su LGBTIQ+ osobe veoma hrabre i uprkos postojanju i normalizaciji nasilja, hrabro i ustrajno stoje iza svojih života i ne odustaju”, navodi Huremović.
Ograničavanje slobode i nemogućnost življenja autentičnog života utiče na mentalno zdravlje svake osobe, pa tako i LGBTIQ osoba. Može uzrokovati niz psihičkih problema, od toga da se osoba izoluje, povuče u sebe, postane depresivna, pa čak i suicidalna zbog nedostatka sistema podrške.
“Ako moramo sakrivati ko smo i negirati našu autentičnost, kreiramo duplu moralnost, doprinosimo manjinskom stresu i u nama dolazi do rascjepa. Ovaj proces je opasan za naše mentalno zdravlje, jer je suprotan zdravom procesu integracije”, navodi Marija Šarić, geštalt psihoterapeutkinja.
Kako bi se osiguralo otvorenije društvo oslobođeno od predrasuda, lične priče koje dijele LGBTIQ+ osobe mogu značiti mnogo, ne samo za društvo, već i za druge LGBTIQ+ osobe koje nemaju podrške i koje se suočavaju sa nizom problema. Lejla Huremović ističe da dijeljenje priča autentičnih života LGBTIQ+ osoba pomaže zajednici, ali i javnosti da spozna s kojim vrstama problema se suočava zajednica.
“Iako to ne bi trebalo tako biti, mi živimo u društvu kojem morate pokazati sa kakvim se problemima i nasiljem suočavate da bi ono reagovalo. Zato su lične priče snažan i neophodan način borbe sa nasiljem. Iznošenjem naših iskustava dajemo glas onima koji još uvijek nemaju mogućnost da progovore, a proživljavaju isto ili slično. Lične priče nisu samo važne za širu javnost, one su veoma ohrabrujuće ka zajednici jer kroz njih pojedinci_ke shvataju da nisu sami_e u svojim nedaćama i da mogu pronaći mjesta razumijevanja i podrške. Kroz iznošenje ličnih priča širimo krugove podrške unutar šire zajednice”, navodi Huremović.
Vidljivost psihoterapeuta/kinja nudi jasnoću i osjećaj sigurnosti
Širenje krugova podrške svakako jeste važno i u segmentu podrške koju LGBTIQ+ osobe dobijaju od psihoterapeuta_kinja. Koliko je bitna vidljivost podržavajućih, savezničkih psihoterapeuta_kinja u prevenciji, ali i oporavku osoba koje su preživjele nasilje, navodi i psihoterapeutkinja Šarić.
“Vidljivost savezničkih psihoterapeuta_kinja ima nekoliko uloga: aktivizam, jer nudi osjećaj sigurnosti (nismo sami), i jasnu informaciju gdje osoba koja je preživjela nasilje može potražiti pomoć. Vidljivost psihoterapeuta_kinja nudi jasnoću i osjećaj sigurnosti”, kaže ona.
Kada su psihoterapeuti_kinje vidljivi i kada jasno iskazuju u javnosti stav da su i LGBTIQ+ osobe dobrodošle, kada u svojim prostorima imaju bar neku LGBTIQ+ oznaku, onda šalju jasnu poruku LGBTIQ+ osobama da su one dobrodošle i da kod tih psihoterapeuta_kinja neće naići na predrasude ili odbijanje.
Ipak, u našem društvu još uvijek postoji stigma od kontaktiranja psihoterapeuta_kinja i rada na svom mentalnom zdravlju.
“Stigma uvijek postoji, uglavnom zbog neznanja. Zahvaljujući društvenim mrežama mentalno zdravlje i važnost istog je vidljivija među mladim generacijama i stigma je manja, dok starije generacije imaju stara uvriježena mišljenja da su ‘ludi’ ako potraže pomoć. Mentalne povrede nisu tako vidljive i očigledne poput fizičkih povreda, te ne adresiranje istih može imati dugotrajne posljedice kako za pojedinca_inku, tako i za društvo. Mišljenja sam da samo autentična osobna iskustva podijeljena sa širom javnošću mogu potaći ljude da više pažnje posvete brizi za mentalno zdravlje”, navodi psihoterapeutkinja Šarić.
Kome se obratiti i gdje prijaviti slučajeve nasilja
Sarajevski otvoreni centar već niz godina pruža pravno savjetovanje za LGBTIQ+ osobe, gdje pripadnici_e LGBTIQ+ zajednice mogu doći i dobiti besplatno savjete ali i pravno zastupanje u slučaju potrebe. Amil Brković, pravni savjetnik u SOC-u navodi da se u svom radu susretao sa različitim upitima i potrebama koje dolaze iz LGBTIQ+ zajednice u BiH.
“Od svih predmeta, kao zastupljenije bih naveo: govor mržnje u online prostoru, nasilje u porodici, te uznemiravanje kao oblik diskriminacije”, navodi on.
Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra, LGBTIQ+ osobe nemaju veliko povjerenje u javne institucije kada je u pitanju prijavljivanje slučajeva nasilja, te mnogo češće to nasilje biva prijavljeno nevladinim organizacijama. Ipak u nastavku Amil daje listu institucija koje bi trebale biti, ili jesu tu, da pruže pravnu zaštitu LGBTIQ+ osobama.
Navodi da je policija prva adresa gdje se LGBTIQ+ osobe mogu obratiti, u slučaju krivičnih djela počinjenih iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta i prekršaja poput, npr. govora mržnje u javnom prostoru. Zatim, tužilaštvo, napominjući da su sva tužilaštva u BiH imenovala kontakt osobe za LGBTIQ+ zajednicu. Institucija Ombudsmena za zaštitu ljudskih prava BiH, kao i Agencija za ravnopravnost spolova i Gender centri Vlade FBiH i Vlade RS su takođe adrese na koje se LGBTIQ+ osobe mogu javiti. Ako se nasilje dešava na radnom mjestu, u školi ili na fakultetu, uvijek se mogu iskoristiti i interne žalbe koje postoje u takvim ustanovama.
Kada se govori o nevladinim organizacijama, pravno savjetovanje i zastupanje pruža Sarajevski otvoreni centar, dok vršnjačko i psihološko, pored SOC-a, pruža i Tuzlanski otvoreni centar u Tuzli, Kvart u Prijedoru, te Krila Nade u Sarajevu, koja su ove godine otvorila i prvu sigurnu kuću za LGBTIQ+ osobe koje su u potrebi.
