Sa promocije na književnom festivalu Bookstan u Sarajevu, foto: Bookstan
Široj javnosti Refik Hodžić je bio poznat uglavnom kao dugogodišnji glasnogovornik Haškog tribunala, aktivista i borac za prava žrtava rata u BiH. Odnedavno, Hodžića čitalačka publika upoznaje i kao vrsnog prozaistu, o čemu svedoči svaki redak njegovog prvog romana „Polaroid kauboj” koji je objavljen ove godine u izdanju Portala slobode Nomad. Roman je izgrađen na sećanju i nastojanju da se čitav jedan nestali svet i život otrgnu iz zaborava. Pišući na tragu Kišovih “Ranih jada” i Ćopićevih priča o detinjstvu, Hodžić oživljava rane godine u Prijedoru, slike odrastanja i upoznavanja sveta, tek usput dajući nagoveštaje budućeg zla koje će taj davni svet zbrisati s lica zemlje.
“Ova knjiga nije herojski, vojnički narativ o ratnom vihoru koji je skršio naš svijet a mi mu se otimali. Ovo je melanholična priča o životu jedne slamke među vihorima, jednog usamljenog, čudom preživjelog čovjeka, u kojem i danas živi prijedorski mili dječak koji sanja da se vrati kući u svoj Prijedor i da tamo zatekne mater i sve druge koje je volio i izgubio, da se ušuška u sigurnost svoje kućice svoje slobodice – iako ni te kućice ni te slobodice nema, niti će ih ikada više biti”, napisala je Ferida Duraković u pogovoru za roman “Polaroid kauboj”.
Neke priče iz “Polaroid kauboja” prvo su objavljene na Vašem blogu. Kako ste došli na ideju da ih objedinite u jednu romanesknu celinu?
Ferida Duraković mi je rekla da moram. Šalu na stranu, Ferida mi se javila nakon što je pročitala neke od tih prvih zapisa i rekla mi da će mi pomoći da to uobličim u knjigu, da treba na to da gledam kao materijal za knjigu. Međutim, nisam se bavio mišlju da to počnem slagati u neku cjelinu dok nisam došao u Prijedor da se brinem o majci koja se razbolila od raka, tamo krajem 2020. Tokom tih 7-8 mjeseci sam uvidio kako te priče čine cjelinu u kojoj je upravo moja majka Esma glavni protagonista. Na kraju, knjiga je postala jedan literarni spomenik njoj i ženama njene generacije sa bosanske periferije.
Stvarnost koju opisujete u knjizi danas je, čini mi se, prepuštena sistematskom zaboravu, pa čak i zabranjena, kao da je na snazi damnatio memoriae. Ratni zločini i etničko čišćenje Prijedora nastavljaju se drugim sredstvima, poricanjem, revizijom istorije. Da li je i taj prisilni zaborav i falsifikovanje prošlosti bio motiv za pisanje knjige, za rekonstrukciju jednog nestalog, uništenog sveta?
Nije “Polaroid kauboj” nastao kao reakcija na procese koje opisujete, ali jeste pokušaj da se sačuva sjećanje na jednu zajednicu koja više ne postoji. Ne nužno na Bošnjake i Hrvate koji su u Prijedoru svedeni na postotke o kojima je govorio Radoslav Brđanin, već na zajednicu ljudi koje su povezivale zajedničke vrijednosti, na živote radničke klase sa periferije gradova poput Prijedora, na magiju i slobodu djetinjstva moje generacije, na svjetlo slobode koju su osvajale naše matere u socijalizmu i na gusti mrak nasilnog patrijarhata koji će nas, udružen sa nacionalizmom i posvemašnjom dehumanizacijom dojučerašnjih komšija, na kraju sve skupa pojesti.
U romanu opisujete odrastanje u doba socijalizma, u jednoj multietničkoj, heterogenoj sredini koja nije idealna i apsolutno harmonična, takve nigde na svetu i nema, ali se stiče utisak da nacionalne i verske razlike tada nisu bile previše bitne. Iz te perspektive čini se gotovo nemogućim ono što je usledilo, mahnitanje velikosrpskog nacionalizma koje je dovelo do rata, istrebljenja i genocida. Kako je uopšte moguće da do tako radikalne promene dođe tako brzo, pogotovo što su generacije vaspitavane u kakvom-takvom antifašističkom duhu bratstva i jedinstva? Ili je problem u onome što konstatujete u jednoj priči: “Namjera da se od nas naprave istinski antifašisti bila je taman toliko iskrena koliko su preslica i pegla na paru bili simboli primjereni njenoj ozbiljnosti”?
Ispostaviće se da su mnogi moćnici i iz tog, a naročito iz vremena koje će doći, u završnim godinama jugoslovenskog eksperimenta, baštinili sasvim drugačije vrijednosti od onih na kojima smo mi mislili da odrastamo. Oni su, suštinski, bili fašisti i nije im bilo teško, ni neprirodno, da sve svoje poluge moći upregnu u proces dehumanizacije “neprijatelja” u kojem su vrijednosti koje su promovisali koncepti bratstva i jedinstva, antifašizma, zajedničke borbe za slobodu jugoslovenskih naroda, proglašene za lažne, a strah i mržnja uhvaćene u onoj odvratnoj, strašnoj izreci koju koriste svi narodi našeg podneblja – “stavi jednog u vreću, sa drugim pij, obojica ti isto misle” – proizvedeni u najvažnije istine po kojima su krojili društvene odnose. Ljudi i čitavi narodi su svedeni na prljavštinu, problem koji se mora ukloniti, na komarce. Kada se stvori takva atmosfera, a nju su stvarale sve institucije u rukama tih moćnika, personificiranih u Slobodanu Miloševiću – i mediji, i politika, i vjerske institucije, i prosveta, i estrada, i zarobljeni sindikati, itd. – tada je sasvim moguće očekivati atmosferu u kojoj će komšija presuditi komšiji bez puno razmišljanja i milosti. I to nije svojstveno samo nama, to su matrice upravljanja sukobima koje možete da vidite svakodnevno na raznim meridijanima, od Sirije, Palestine, do Ukrajine, ili u odnosu prema izbjeglicama i migrantima, prema Afro-Amerikancima ili muslimanima u nekim zemljama Evrope. Kod nas je to bilo utoliko krvavije i brutalnije tamo gdje su veze među ljudima bile jače i korijeni bratstva i jedinstva dublji. Trebalo je pobiti puno ljudi i proliti more nevine krvi da se ti korijeni do kraja sasijeku.
U mnogim pričama o bezazlenim danima detinjstva prisutna je i senka, nagoveštaj budućeg zla, na primer u priči o telefonskoj šali čiji su autori Refik i njegov najbolji drug Ado, a žrtve Adin did Ešref i taksista Žigić. Tek na kraju priče saznajemo da je Ešref skončao u Omarskoj, a Žigić u Hagu. Da li biste nam ispričali nastavak “Šale”?
Nema nastavka, tu je za nas sve stalo. Životi naše male zajednice su prekinuti i od tada tvore savim drugu priču, kao što se i kaže na kraju „Šale“.
Vaš roman podsetio me je na stihove kojima Ana Ahmatova započinje treću „Sjevernu elegiju“, u prevodu Marka Vešovića: „Mene, ko rijeku, / Obrnula je surova epoha. / Život su meni podmetnuli. Drugim / Koritom, mimo onog, on poteče“. Da li se ta dva života, predratni i posleratni, mogu nekako spojiti? Da li je nostalgija neminovna, kao čežnja za jednim svetom koji više ne postoji?
Teško. Oni i dalje teku baš tako kako ih Ana Ahmatova opisuje, u dva korita. Ja ne znam nikoga od ljudi moje generacije koji ne žive „paralelne živote“: jedan „stvarni“, više ili manje osviješten na nivou taktilnog iskustva življenja, u kojem se sa više ili manje uspjeha penju piramidom Abrahama Maslowa, i u kojem su prilično prisutni i funkcionišu naizgled sasvim „normalno“; i drugi, ništa manje stvaran, u kojem iznova i iznova proživljavaju neku verziju uglavnom idealizirane predratne prošlosti. Mislim da to nije nostalgija, naročito ne takozvana „jugonostalgija“, čežnja za nečim što je bilo bolje od ovoga što danas imamo, kako je uglavnom vide mlađe generacije, nego „losstalgija“, čežnja za svojim izgubljenim svijetom, možda najviše za bespovratno izgubljenom iluzijom da možete da upravljate svojim životom.
Među najpotresnije priče u knjizi spadaju one koje tematizuju mirnodopske tragedije i patnje, priča o učiteljici Jovani, bivšoj partizanki, koja doživljava slom na času, ili o Simi iz Zaječara kog su roditelji ostavili u Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju. Možda će pitanje delovati naivno, ali posle čitanja ovih priča, pogotovo u kontekstu ratnih strahota, nekako se nameće samo po sebi: Zar nema dovoljno zla na svetu i bez nacionalizma, šovinističke mržnje, rata, zločina, konc-logora?
Ima ga i ono živi u svakom od nas, u to sam duboko uvjeren. Karl Jung je rekao da je osnovna svrha svakog života da „upali svjetlo u mraku samog ljudskog postojanja.“ Drhtave su te svijeće i dovoljan je malo jači dah zle kobi da ih utrne i da se mrak zgusne, kao što opisuju priče koje pominjete. Zato su ljudi koji čine dobro ne očekujući ništa zauzvrat tako dragocjeni i svijetle u tom našem mraku, ne kao svijeće, nego kao baklje.
U razgovoru s majkom koji sledi nakon priče “Totoba”, pišete o ljubavi Zdrave i Esme sviračice. Pripovedač se ne seća ko je žena u kasnim osamdesetim koju vidi na ulici, a majka mu sasvim mirno saopštava: “Ma Zdrava, od Esme sviračice žena, kako se nećeš sjećati?” I u nastavku se ne tematizuje njihov odnos, već se podrazumeva kao nešto maltene uobičajeno. Da li to znači da je osamdesetih odnos male sredine prema istopolnoj ljubavi bio tolerantniji nego danas? Ili je u pitanju izuzetak? Pogotovo što je reč o patrijarhalnoj sredini.
Mislim da se radi o izuzetku i jednom neuobičajenom, a opet, paradoksalno, sasvim običnom životu sa periferije za koji su su Esma Sviračica i njena Zdrava izborile spremnošću da podnesu kakvo god blato je sredina mogla ili htjela da baci u njihovom smjeru. Esma je bila jedna robusna, otresita žena, koja je za život zarađivala svirajući harmoniku po radničkim kafanama i malo je bilo muškaraca, a kamoli žena, koje bi se usudile stati joj na put i reći nešto zajedljivo zbog njene veze sa Zdravom ili bilo čega drugog. S druge strane, ja se ne sjećam da je neko ikada i pomenuo njihovu zajednicu u nekom negativnom kontekstu, u traču uz kafu (koji je, da se razumijemo, bio jedna vrsta nervnog sistema našeg komšiluka) ili pijanskim razgovorima moga oca i njegovih prijatelja. Čini mi se da se ta „neobičnost“ njihovog života i veze s vremenom stopila sa narativom naše male zajednice skupa sa drugim neobičnostima: jedan je komšija pisao zapise kojima je navodno liječio svaku bolest u božijoj bašti, drugi je bio alkoholičar koji je volio provaliti u kuću i ukrasti, treći nije govorio sa sopstvenim bratom godinama, do smrti, iako su živjeli kuća do kuće, i tako unedogled… Čini mi se da su nam svima skupa bili „čudniji“ Božana i Stanko koji su svako jutro radili fiskulturu ispred kuće, nego Esma i Zdrava. Što, naravno, ne govori ništa o poziciji istospolnih parova u tadašnjem društvu, koja je bila iznimno teška, kao što znamo. Ali, zanimljivo je i to, da sam po prvi put čuo neku vrstu negiranja prirode Esmine i Zdravine veze tek nedavno, od komšije mlađeg od mene, koji mi se javio sa vrlo oštrom porukom nakon što je pročitao ovu crticu, da mi se nagovori kako su one bile samo prijateljice, kako treba da me bude sram što impliciram da su bile išta više od toga i tome slično. Mislim da ta reakcija govori puno o svjetonazoru koji danas dominira i jednom sveopštem revizionizmu koji ne mari za istinu ako ona ne odgovara tom svjetonazoru, bez obzira da li se radi o važnim događajima i procesima iz bliže ili daljnje istorije ili životima malih, običnih ljudi.
Na početku romana, tokom slavlja povodom pripovedačevog rođenja, pojavljuje se tajanstveni stranac u crnom kaputu sa kapuljačom, u ulaštenim čizmama srebrnih špiceva. U jednom intervjuu ste rekli da je on otelotvorenje patrijarhata, da je to “zla kob koju niko nije uspio izbjeći, čak ni onaj koji je mislio da je pobijedio tako što je očistio Prijedor od nesrpskog življa”. Da li je taj simbolički stranac ona zla kob o kojoj pripovedate u priči “Škola”, ona “tegoba, ozbiljnost, muka koje se nećemo riješiti dok nas ne satare do kraja“, zla kob „od koje niko od nas – ni dijete, ni roditelj, ni gazda, ni rob, ni partizan, ni četnik, ni dobar, ni loš – nije znao pobjeći”? Ili je patrijarhat samo jedan od pojavnih oblika te zle kobi ljudske sudbine?
Jedan moj vrlo blizak prijatelj, vjernik, me pitao: „Pročitao sam knjigu, odlična je, ali što ti je trebao onaj šejtan na početku?“ Ne može bez njega. Pričati priču o našim djetinjstvima, a ne pokušati osvijetliti i mračne ćoškove u kojima obitava i vrhove svojih čizama lašti taj lik iz prve priče, bilo bi neiskreno, lažno, a u to se ne želim upuštati. Patrijarhat sigurno nije jedino zlo koje se zakotilo po tim mračnim ćoškovima iz kojih će prokuljati onaj strašni mrak u koji smo utonuli devedesetih, ali njegova brutalnost uveliko diktira normalizaciju brutalnosti i krvožednosti kao osnovnih društvenih vrijednosti. Kako devedesetih, tako i danas. To su „sok i fundament“ o kojima Dobrica Ćosić priča Radovanu Karadžiću u onom famoznom telefonskom razgovoru. I danas ogromna većina političara i njihovih sljedbenika iz raznih oblasti života pokušava romantizirati taj mrak, predstaviti ga kao nekakav izvor sa kojeg djeca treba da piju životne vrijednosti i da u njemu traže odgovore na monumentalna pitanja koja pred nas postavlja vrijeme u kojem živimo: klimatske promjene, sve ubrzanije sjedinjavanje čovjeka i tehnologije, neodrživost rasta ljudske populacije na našoj krhkoj planeti, itd. A u stvarnosti, ti sokovi nisu ništa nego otrov koji kola krvotokom mračnog stranca sa početka moje knjige.
Književna kritičarka Vanja Kulaš napisala je o vašoj knjizi: “usprkos mjestimičnim tamnim tonovima, surovosti i tugama… ‘Polaroid kauboj koncentrat je plemenitosti i životne radosti”. Podsetilo me to na reči Bore Stankovića na koje mi je nedavno ukazao Dragoljub Stanković, kaže Bora: „Moja koncepcija umetnosti je takođe prosta: jedna umetnost ako ne pokrene plemenitija osećanja u vama, nije umetnost. Drugo, treba da čini da zavolite svoga bližnjeg”. Kakva bi bila Vaša koncepcija umetnosti, književnosti?
I ja ću se poslužiti riječima pisaca koje smatram svojim nedostižnim uzorima, Jamesa Baldwina i Branka Ćopića. Baldwin je rekao, parafraziraću, da je uloga umjetnika da krči džunglu koja divlja u svakome od nas, da osvjetljava taj mrak, da u svemu što radimo ne zaboravimo na našu osnovnu zadaću – da učinimo svijet makar trunku, humanijim boljim mjestom za življenje. A Ćopić u predgovoru za „Pionirsku trilogiju“ kaže: „Zadatak je svake prave književnosti da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige.“ Ne znam da će moje pisanje ikoga nadahnuti na način o kojem govori Ćopić, ali znam da me u pisanju vode ove misli.
Prvo izdanje “Polaroid kauboja” je brzo rasprodato, ubrzo je usledilo i drugo. Očigledno je knjiga naišla na lep prijem kod čitalačke publike. Kakve su reakcije publike na Vaš roman? Šta je to što ih pogađa, oduševljava, što im je blisko?
Reakcije su divne, ne znam šta bih drugo rekao. Pisao sam iz unutrašnje potrebe i ne bi mi bilo teško podnijeti ni najžešće negativne kritike, jer ja sam svoju rabotu obavio i donekle ugasio tu vatru. Ali lagao bih kad bih rekao da nisam presretan zbog toga što je knjiga prošla test prvo kod mojih komšija i drugih Prijedorčana, kod onih do čijeg mišljenja mi je najviše stalo, a potom i kod šire čitalačke publike. Sretan sam što sam uspio, čini se, u zadatku koji su pred pisca postavili Baldwin i Ćopić. Kao ilustraciju podijeliću jednu od brojnih poruka koju sam dobio od čitatelja i čitateljki koje nikada prije nisam upoznao: „Ne znam da li da ovu poruku počnem sa Dobar dan ili sa Poštovani ili sa Dragi Refiku, sve mi se izmešalo nakon jučerašnjeg čitanja Polaroid kauboja. Smejala sam se, plakala i istovremeno pokušavala da se oslobodim teškog kamena koji mi je skraćivao dah. Ponovo sam proživela upadanje u potok usred zime, brkatu učiteljicu partizanku, krađu zelenog voća, uvođenje telefona… Ponovo sam sa svekrvom razvijala omač i čuvala od vrabaca i muva i ponovo sam u njenom dvorištu služila kafu Dosti, Faizi, Džehvi, Ruži. Nažalost, znala sam da se i Vi i ja tim sećanjima branimo od strahota koje su usledile i čije posledice nosimo u ranjenim dušama. Od detinjstva sam se bojala rata, ne smrti kao konačnice nego ljudske surovosti koju rat iskopa iz mnogih. Molila sam se da tako nešto ne dočekam, ali molitve su bile uzaludne. Da Vam je majka sada živa, uputila bih joj jedan veliki zagrljaj. Zbog nje same, a i zbog Vas koji ste je tako dobro opisali. Pozdrav od Dušanke, trenutno Čačanke.”
