Foto: Facebook
Stvarnosti koja je i naša i koju uporno pokušavamo promijeniti, jer Mostar kakav je da je i naš je. Jesmo nekadašnje komšije tu sa vrha Avenije što je danas zovu po imenu nekog kralja, a ja uvijek zaboravim i ne znam ili neću da znam, o kojem je kralju riječ.
Toliko ih se nagomilalo u Mostaru da i Dragan kao istoričar ne zna gdje su i kada stolovali, ali ono što i ja kao laik za ovu oblast, zasigurno znam jeste da su ulice okupirali kraljevima, a Mostar bio on lijevi ili desni, nekim novim polupismenim vladajućim svijetom.
Ne tabirim s Draganom samo o politici već glasno prokomentarišemo i neku od dobrih mostarskih preostalih klinki što se, kad prolaze pored našeg stola, skoro očešu, normalno mnogo više uz Dragana ili stolicu na kojoj sjedi jedan mostarsko-dalmatinski spoj znanja i ljepote.
Pričamo i o nepostojećoj bh. ljevici, neizbježno o Partizanskom, onom što radi na televiziji i nekoliko novina i portala, o mostarskim facama i likovima, onim što su obilježili Stari i mnogo više o onim što su pečat udarili širom svijeta i prostorima bivše nam YU države.
O mostarskom Matvejeviću ili Ivanu Ćurkoviću i njegovoj tipično mostarskoj provali poslije “olimpijske večere“ u beogradskom uglednom restoranu, no nek ta priča, ipak, ostane samo priča između nas dvojice. A mlađi od Markovina itekako ima šta kazati, pa samo prenosim dio onog što Dragan govori i misli, o sebi, ljudima, društvu, bivšoj državi, Mostaru, intelektualcima, fašizmu i antifašizmu, o…
“Načeo si puno tema i dao mi širok prostor za odgovor, što je zapravo najteže moguće, govori mi Dragan.
A stvari su negdje vrlo jednostavne. Sve ovo što jesam danas i što neki ljudi cijene, a neki jako ne vole, jeste posljedica odrastanja u Mostaru i svega onoga što se gradu u ratu i poraću dogodilo.
I nisam po tom pitanju, obilježenosti i traumatiziranosti Mostarom, ništa drukčiji od svih ljudi koji imaju to iskustvo. Jedina, ali bitna razlika je u tome što sam javna ličnost, koja piše, govori i dolazi do širokog broja ljudi, pa je samim tim i moja odgovornost puno veća.
Kad sam tek ulazio u javni prostor, to je ono što nisam razumio i zapravo sam liječio svoje traume i frustracije bivajući prečesto isključiv u izričaju, zbog čega mi je danas žao.
Ne zato jer sam promijenio stavove o onome što se dogodilo i o onome što nas okružuje, nego jednostavno zato što od nametanja vlastitih stavova drugima i od toga da s omalovažavanjem pristupam ljudima koji imaju drugačiji odgoj i iskustvo, jednostavno nema ništa i nije pristojno.
Previše je u Mostaru i među nama bilo nasilja i zle krvi u proteklih barem 150 godina, da u jednom času jednostavno treba stati s proizvodnjom histerije i čekanjem nekakvog revanša i prihvatiti da smo svi tu u istom gradu i istoj zemlji i svi na nju imamo jednako pravo i trebamo živjeti zajedno.
Uostalom, sve ono što me nekad nerviralo, tolika količina razilaženja, sada mi je u Mostaru lijepo. Svijet bi bio užasno dosadno mjesto da svi mislimo isto, navijamo za isti klub i ne poštujemo ničiju tradiciju.
Kad smo već kod toga, najveće što smo ikada ostvarili bila je ta zajednička partizanska borba protiv fašizma i taj Bogdanovićev spomenik kao počast toj borbi jer je i arhitektonska i ljudska vrijednost u rangu Starog mosta.
Tim mi je bolnije koliko barem taj spomenik ne poštuju i koliko je malo ljudi u gradu spremno reći sve ovo što sam vam ja rekao maloprije. Ok, nismo isti i ne slažemo se u pogledu prošlosti, ali barem poštujmo jedni drugima ono do čega im je stalo.
Postotak tih ljudi je tragično mali. A opet, ljudi mogu živjeti zajedno i nakon svega i mnogi to još uvijek i pokazuju. Što je lijepo i nije jednostavno.
Iskreno mislim da je za ove jugoslavenske narode zajednička država bilo najlogičnije moguće rješenje i jedina suštinska nezavisnost te brana od toga da postanemo kolonija.
Onih koji su drukčije mislili je jednostavno bilo puno više i sad doista jesmo svi u položaju ekonomske kolonije, s nepostojećom industrijom bez razvijanja ikakvih specifičnih znanja te sa sveopćim egzodusom i uvijek istim temama u javnosti.
Ne, nećemo se suočiti s prošlošću, odnosno koji dosad to nisu napravili, i neće to napraviti jer jednostavno ne žele.
Zadatak neke nove ljevice bi po meni bio u tome da ove teme stavi po strani, da se pozivajući na iskustvo zajedničke borbe i modernizacijskog iskoraka počne odozdo baviti stvarnim životima malih ljudi i da stavi moratorij na bilo kakvo sudjelovanje u vlasti i pakt s nacionalistima kroz neki srednjoročni period te da odustane od fiksacije na državu. Bitni su ljudi i društvo, a ne država. Samo što ovo nitko ne želi prihvatiti i tako ćemo ispratiti i ovdašnju ljevicu u arhiv.
Svemu ovome unatoč, volim biti ovdje i nikad mi nije padalo na pamet da odem izvan našeg jezika. Imamo i dalje fantastične pisce, filmaše, umjetnike, muzičare, imamo taj jedinstveni kulturni prostor i zapravo mogućnost da udobno i mirno živimo.
Stoga još manje razumijem odakle poriv za fašizmom i destrukcijom u tako rajskim ambijentima doline Neretve, južne Hercegovine i uz mirise mora koji dolaze s maestralom. Stoga u nekom duhovnom smislu smatram za ljude koji su me formirali Predraga Matvejevića i Bogdana Bogdanovića, a odmah potom feralovce i Krležu.
Što na kraju reći, osim nek nas vodi svjetlost Rođenih.”
Spušta se Dragan, odozgo s vrha Avenije, a u glavi premotava istorijske staze i filozofska promišljanja za neku novu, svoju ko zna već koju knjigu. Možda do Mepasa napiše nekom stvaraocu i recenziju, kao što je to uradio za moju knjigu Priče o dobrim ljudima, pa o Mostaru podcrtao: “… Mostar je desetljećima pokazivao kako je moglo biti lijepo. U međuvremenu dogodio se potpuni mrak i civilizacijski sunovrat na svim poljima za vrijeme kojeg su mnogi ljudi poginuli, mnogi su ostali na razne načine trajno unesrećeni, demografska slika i odnosi u gradu su se značajno promijenili, fizička destrukcija ostavila je toliko duboke tragove da su i danas vidljivi i Mostar se u ekonomskom, socijalnom i komunalnom smislu smanjio na znatno manju mjeru”.
Kad na ovim zvaničnim ili poluzvaničnim stranicama tražim ko je Dragan Markovina, onda mi izbace da je doktor povijesnih znanosti i publicist, esejist i kolumnist, da je radio na Odsjeku Filozofskog fakulteta u Splitu, da piše za regionalne časopise i medije, da je autor brojnih knjiga, dobitnik više priznanja i Nagrade Mirko Kovač.
Neizostavno svi ističu da je ljevičar i osnivač političke stranke Nova ljevica. Mnogima ta njegova politička uvjerenja, i o ljevici i antifašizmu smetaju, pa bi da ga svrstaju tamo gdje oni misle da mu je mjesto. Dragan, opet, nikad nije dao da ga neko drugi svrstava i razvrstava, jer iako mlad, ali prepun znanja i ideja, sam sebi određuje i životni, naučni i ljudski put. Uopšte ne dvojim, malo je na ovim prostorima Markovina Dragana. Jedan neobičan mladi i vrsni intelektualac, a običan i jednostavan. On je nešto više od svega toga. Kamo sreće da je ovakvih više…
