foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Kada se desničarski povjesničar i saborski zastupnik Josip Jurčević nedavno u Saboru pozvao na britanske izvore o broju hrvatskih vojnika i civila koji su se u svibnju 1945. preko Hrvatske i Slovenije povlačili prema austrijskoj granici, on je “hrvatskim vojnicima” zapravo nazvao i pripadnike ustaških postrojbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koji su u kolaboraciji s fašističkim i nacističkim snagama odgovorni za brojne logore i zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu.
Za to mu predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije udijelio ni opomenu, jer očito nije smatrao potrebnim da se ovaj kojim slučajem drži historijskih činjenica i da precizira na koju i kakvu to hrvatsku vojsku misli. Uostalom, i izjave državnog vrha na minuloj komemoraciji povodom 80. godišnjice blajburške tragedije i žrtava križnog puta, čiji je pokrovitelj bio Hrvatski sabor, bile su na sličnom tragu. Taj se događaj predstavlja kao velika tragedija hrvatskog naroda, čime se, za početak, vojska zločinačke NDH izjednačava s hrvatskim narodom.
Također, većina političara na vlasti, a i konzervativni desničari, u svojim izjavama uoči i nakon komemoracije posvećene stradalima na tzv. križnim putovima – razoružanim zarobljenicima, najviše ustašama i drugim kolaboracionistima koji su bez suđenja stradali na stratištima u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i jednom broju civila koje su britanski vojnici 1945. izručili partizanskim jedinicama – papagajski ponavljaju da je obaveza sjetiti se svih žrtava totalitarnih, nedemokratskih i zločinačkih režima.
Tako je Jandroković na komemoraciji u Maclju izjavio da su ovdje kako bi osudili zločin komunističkog režima koji se “dogodio iz osvete, s ciljem eliminacije svih koje su tadašnje vlasti smatrale neprijateljima”. Premijer Andrej Plenković naglasio je pijetet prema žrtvama koje su nakon Drugog svjetskog rata ubijene bez suđenja, osvetnički i bez ikakvog dostojanstva, ali i naglasio da obrazovni sustav treba objektivno prikazati te povijesne trenutke koji su umnogome definirali biće hrvatskog naroda.
Viktimizacija kolaboracionista je pogotovo neprihvatljiva kada znamo da je znatna većina pripadnika oružanih snaga NDH, strijeljanih maja i juna 1945., bila iz redova ustaškog pokreta i Ustaške vojnice. Većina hrvatskih domobrana zarobljenih u Sloveniji nije strijeljana, što se često namjerno zaboravlja – ističe Milan Radanović
Osim “bića hrvatskog naroda”, čija bi se definicija, kao mjerodavna, valjda uskoro mogla naći i u školskim udžbenicima, razvidno je da nema ni spomena konteksta koji je doveo do stradanja kvislinških snaga tih majskih dana 1945. godine. Situacija je kod nas bila utoliko posebna i složenija jer su te snage pružale otpor partizanskoj vojsci još sedam dana nakon što je kapitulirala nacistička Njemačka.
Što nam, dakle, službena politika ovim poručuje? Da je u svojoj naravi i antifašistička borba koju su predvodili komunisti bila totalitarna? Ako je tome tako, onda je takav stav u krajnjoj liniji u suprotnosti i s izvorišnim osnovama Ustava RH, u kojima piše da se pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo, između ostalog, u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama ZAVNOH-a (1943).
Već šestu godinu zaredom komemoracija se održava u Hrvatskoj, jer je zadnja održana na Lojbaškom polju 18. svibnja 2019. bila posljednje masovno okupljanje na austrijskom tlu, koje je Austrija potom zabranila. Članica Komisije eksperata za zabranu održavanja središnjeg komemorativnog skupa u Blajburgu, politologinja Ljiljana Radonić, u intervjuu Novostima prije tri godine rekla je da je u izvještaju Komisije pod vodstvom pravne sekcije austrijskog Ministarstva pravosuđa obrazloženo zbog čega je to tako: “Naravno, ne zato što je austrijska država protiv komemoriranja mrtvih, nego zato što taj događaj, koji uključuje okupljanje na groblju, ‘procesiju’ i skup s misom na Blajburškom polju, sadrži i ekstremno desničarske, pa i fašističke elemente”.
“Gdje god da se komemoracija održava, trebalo bi biti jasno da glorifikacija NDH nije dozvoljena i da hrvatska vlast i Crkva takve skupove ne smiju podržavati, a kamoli biti pokrovitelji. Pokroviteljstvo je nasljedstvo devedesetih, kad se činilo važno napokon govoriti i o partizanskim zločinima, no od početka je to sadržavalo glorifikaciju NDH kao konstitutivni element”, kazala je tada Novostima Radonić.
Povodom ovogodišnje komemoracije Hrvatska televizija u središnjem Dnevniku najavila je prilog po kojem je “u Maclju služena sveta misa u spomen na desetke tisuća vojnika i civila ubijenih bez suđenja odmah nakon Drugog svjetskog rata”. Očito ni HTV nema potrebu navesti o kojim je to vojnicima riječ, odnosno kojim su sve postrojbama pripadali, što ne čudi jer je narativ državne televizije u vezi Blajburga godinama unazad isti.
Komemorativne prakse ovog tipa preselile su se krupnim koracima i na sveučilišta. Tako su na Hrvatskim studijima u Zagrebu održani komemorativna akademija i predstavljanje zbornika međunarodnog stručno-znanstvenog simpozija “Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Blajburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda”. U skladu s prevladavajućim diskursom, priređivači zbornika složni su da su “s protekom vremena, komemoracije za žrtve Blajburške tragedije bile izraz sve većeg hrvatskog jedinstva, pa je spomenuti događaj prepoznat kao hrvatska nacionalna tragedija, a ne poraz jedne političke opcije”, kako je to predstavio profesor Volfi Krašić.
Sunakladnik zbornika je Počasni blajburški vod, udruga koja je lani izgubila još jedan sudski proces u slučaju spomenika na blajburškom polju. Kako smo tada pisali, upravni sud Austrije odbacio je njihovu žalbu na odluku Zemaljskog upravnog suda u Koruškoj kojom su osporavali uklanjanje šahovnice s prvim bijelim poljem sa spomen-kamena na Lojbaškom polju pored Blajburga, na kojem je bio i natpis “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”.
Podsjetimo i da su pripadnici Torcide nedavno na utakmici s Rijekom podigli transparent “Hrvatska krv rijekama je tekla, novo sjeme je ipak proklijalo”, u čijem je dnu pisalo “Blajburg 1945”. Da ne bi bilo zabune, navijači su pritom skandirali i ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Nisu ostali dužni ni Dinamovi Bed Blu Bojsi, koji su na utakmici s Lokomotivom razvili transparent “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.”, iznad kojeg se vijorila zastava s prvim bijelim poljem.
Povjesničar Milan Radanović, autor više knjiga i znanstvenih studija kojima se etablirao kao vrstan poznavatelj, ne samo u hrvatskim okvirima, četničke i ustaške kolaboracije i njihovih zločina počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, o tzv. hrvatskoj vojsci koja se početkom maja 1945. povlačila s područja NDH ka Sloveniji i Austriji, odnosno ka Trećem Rajhu, za Novosti kaže da je ta vojska bila hrvatska samo po nacionalnom sastavu, kao što je to bila i većina partizanskih snaga u Hrvatskoj u tom trenutku.
– Nazvati snage NDH “hrvatskom vojskom” predstavlja manevar prikrivanja činjenice da je riječ o vojsci jedne fašističke države koja je bila najodaniji saveznik Trećeg Rajha i države koja je izvršila tri genocida, o vojsci koja je u vrijeme povlačenja bila pod zapovjedništvom istaknutih ustaških oficira poput Ante Moškova i Maksa Luburića. Naime, u proljeće 1945. cjelokupne oružane snage NDH su svrstane u pet zdrugova, koji su bili pod zapovjedništvom istaknutih ustaških zapovjednika – ističe Radanović.
Umjesto da slavljenju poražene kolaboracionističke vojske doskoči i da ga sankcionira, pogotovo zato što se to može čitati i kao govor mržnje s tribina (politizacija sporta ovdje je prisutna u punoj natjecateljskoj formi), ministar unutarnjih poslova Davor Božinović istaknuo je jednim drugim povodom na nedavnoj konferenciji o sigurnosti na nogometnim utakmicama da incidenti na stadionima nisu izolirane pojave, već ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavnu prevenciju i suradnju svih aktera. Ministar pritom nije mislio na ustaške povike s tribina ni na navijačko “komemoriranje” vojske NDH, već na incidente povezane s eksplozijom topovskih udara i slučajeve kada vatrogasci obavljajući svoj posao ispod tribina završe u bolnici.
“Kada je 21 policajac ozlijeđen, to više nije nogomet. To je napad na sigurnost svih nas”, kazao je Božinović. Kada ministar kaže da “odlazak na utakmicu ne smije postati odlazak na ratište”, on ne želi vidjeti da su stadioni već odavno, zahvaljujući i mlakim reakcijama države, postali ratišta na kojima se slavi kolaboracionistička vojska. To je druga vrsta nasilja, pa je ministru za preporučiti da takve pojave ubuduće uključi u najavljene izmjene Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima.
Milan Radanović upućuje nadalje na činjenicu da je javni diskurs o fenomenu obračuna pobjedničke antifašističke strane s domaćim fašističkim i profašističkim oružanim snagama u svibnju i lipnju 1945., od govora političara do pisanja medija, ne samo u Hrvatskoj već i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije često opterećen viktimizacijom kolaboracionista. Takav diskurs je neprihvatljiv jer uvijek podrazumijeva relativizaciju uloge kolaboracionista, koja je bila negativna i zločinačka. Naročito se to, nastavlja naš sugovornik, odnosi na viktimizaciju strijeljanih pripadnika oružanih snaga NDH – države koja je izvršila tri genocida, nad Židovima, Romima i Srbima, i koja je bila najodanija saveznica Hitlerove Njemačke.
– Ova viktimizacija je pogotovo neprihvatljiva kada znamo da je znatna većina pripadnika oružanih snaga NDH, strijeljanih maja i juna 1945., bila iz redova ustaškog pokreta i Ustaške vojnice. Naime, većina hrvatskih domobrana zarobljenih u Sloveniji maja 1945. nije strijeljana, što se često namjerno zaboravlja. Dio domobrana je kasnije ubijen na tzv. križnim putovima, ali i u tim događajima velika je većina domobrana preživjela. Za ustaše nije bilo milosti. Oni su nemilosrdno ubijani nakon zarobljavanja od strane partizana, zbog svoje nesumnjive zločinačke uloge u ratu. Dakle, većina zarobljenih domobrana je pošteđena, a nakon nekoliko mjeseci i amnestirana. Pritom mislim na tzv. obične domobranske vojnike, ne i na oficire koji su imali daleko manje izglede da prežive selekciju zarobljenika u Sloveniji, jer je pobjednička strana smatrala da je riječ o oficirima koji su do kraja ostali odani fašizmu – dodaje Radanović.
Ovdje treba spomenuti, zaključuje, da je sve do samog kraja rata bilo vrlo uobičajeno da partizani puštaju zarobljene domobrane ili da domobrani prelaze u partizanske redove. To je bilo moguće jer je partizanima bilo jasno da većina domobrana, za razliku od ustaša, nisu bili ideološki fašisti i da su najčešće bili nevoljno mobilizirani. To je bila ključna osnova pomirenja unutar hrvatskog naroda, kakvo su zamislili i sproveli partizani.
