Foto: Zilka Spahić Šiljak
Alice Walker (1944), afroamerička spisateljica i aktivistica, podsjeća nas na moć koju imamo u sebi da napravimo promjene riječima: “Najčešći način na koji ljudi gube svoju moć jeste razmišljanje da je nemaju.”
Ovog Osmog marta, kao i u vrijeme drugih važnih datuma, često možemo čuti žene da kažu kako ne mogu ništa učiniti, kako nemaju nikakvu moć, misleći najčešće da nemaju političku moć, ali i da se ne vrijedi boriti, jer je svijet takav kakav jeste. Međutim, da su ovako razmišljale žene prije dvije stotine godina, danas ja ne bih pisala ovaj tekst, djevojke ne bi studirale, radile i imale pravo glasa, slobodu kretanja te druga prava i slobode. Hrabre su žene u našoj povijesti vjerovale da imaju moć mijenjati stvari u svom okruženju, pa su mobilizirale druge žene i muškarce da im pomognu ostvariti viziju bolje i pravednije budućnosti za žene, robove, radnike i radnice, manjine i sve druge marginalizirane skupine. Zbog takvih žena koje su nas zadužile, obilježavamo Osmi mart svake godine.
Međunarodni je dan žena praznik uspjeha i postignuća, a ne vašar konzumerizma kojim se žene patroniziraju i ušutkuju cvijećem i poklonima kako ne bi postavljale pitanja o rodno uvjetovanoj diskriminaciji u obitelji i društvu, o militarizaciji, izrabljivanju, raslojavanju i podjelama te ekološkoj katastrofi.
Kada nas pitaju zašto je važno obilježavati Osmi mart nakon što su žene ostvarile građanska i politička prava te imaju mogućnosti obrazovati se, raditi i politički se angažirati, odgovaramo da je važno jer je većina ovih prava samo formalno-pravno garantirana. U praksi su žene i dalje podzastupljene na mjestima odlučivanja, ekonomski su u velikoj mjeri ovisne o muškarcima, trpe različite oblike nasilja i zlostavljanja i još uvijek im se ne vjeruje dok ne budu ubijene – pa i onda društvo pokušava pronaći opravdanja za nasilnike. U patrijarhatu su žene pod lupom, izložene dvostrukim moralnim standardima i svaki njihov iskorak iz zadatih okvira oštro se kritizira i sankcionira, dok se za nasilnike traže opravdanja i olakšavajuće okolnosti.
Na koji način obilježavati Osmi mart?
Dobitnica Nobelove nagrade Malala Yousafzai digla je svoj glas protiv muškaraca koji su joj branili da se obrazuje i umalo zbog toga nije izgubila život. Kada se oporavila, nije prestala dizati svoj glas objašnjavajući: “Podižem svoj glas – ne zato što želim vikati, već kako bi se oni bez glasa mogli čuti.”
Svako od nas treba da se pita na koji način može dići svoj glas u borbi za ravnopravnost i pravično društvo u kojem će se vrednovati ženski rad i postignuća, i u kojem će životi žena i muškaraca vrijediti jednako.
Ovog Osmog marta, 2024. godine, u Bosni i Hercegovini važno je da se iznova podsjećamo na povijest žena i njihova zalaganja za građanska i politička prava, jer bez te borbe žene danas ne bi uživale prava i slobode koje imaju. Pored toga, važno je iznova osvještavati uzroke ekonomske obespravljenosti i izrabljivanja koji su prepreka ženama da dostignu punu ravnopravnost. Na koncu, važno je stalno raditi na podizanju svijesti o pogubnim posljedicama rodno zasnovanog nasilja i mjerama koje treba poduzeti da se nasilje prevenira.
Poznavati povijest borbe za ravnopravnost žena i muškaraca
Ko ne zna i ne poštuje ono što su uradile naše prethodnice zalažući svoje živote, zdravlje i druge resurse, ne može cijeniti prava koja uživa. Prava nisu data već su izborena teškom mukom, a izborile su ih hrabre žene, poput Elisabeth Cady Stanton, Susan B. Anthony i druge u Americi, ali i brojne žene u Evropi, od kojih su najistaknutije Klara Zetkin i Rosa Luxemburg. Klara je bila članica Socijalističke partije Njemačke, a kasnije će kao studentica novinarstva u Parizu aktivno sudjelovati u socijalističkoj internacionali. Uređivala je magazin Die Gleichheit (“Jednakost”). Bila je protiv buržoaskog feminizma jer je smatrala da dijeli radničku klasu i da ne pomaže radnicama protiv kapitalističkog izrabljivanja. Rosa Luxemburg još je jedno važno ime koje treba pamtiti. Porijeklom iz Poljske, obrazovala se u Švicarskoj u oblasti pravnih i ekonomskih znanosti. Uključila se u politiku i živjela u Njemačkoj jer je smatrala da treba biti u središtu zbivanja. Zajedno s Klarom i drugim socijalistima borila se za prava žena, radnika i radnica. Na idejama Flore Tristan iz Francuske koja je napisala djelo “Radnička unija” (1843) socijalistkinje su nastojale povezivati borbu za građanska i politička prava s pravima radnika i radnica.
Pored žena koje su dale značajan doprinos u borbi za ravnopravnost u svijetu, važno je na ovaj dan prisjećati se i žena koje su u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini progovarale o ovim pitanjima i borile se za unapređenje položaja žena. Među njima su brojne partizanke i antifašistkinje, zatim žene koje su pravile proboj u znanosti, politici i kulturi, ali i svaka žena koja je u svojoj obitelji i zajednici napravila iskorak i popločala put za nove generacije da im bude bolje. O tome treba još istraživati, a jedan je dio te povijesti sabran u knjizi “Zabilježene” (2015) koja se može pronaći na veb-sajtu Sarajevskog otvorenog centra, kao i edicija #Žene BiH-ilustrirana knjiga o izuzetnim ženama, koje predstavljaju najznačajnije žene naše zemlje. Takve knjige mogu biti lijep poklon i način osnaživanja mladih žena i muškaraca, jer iako je Osmi mart praznik žena, muškarci također trebaju biti uključeni i poduprijeti njihove napore u izgradnji pravednijeg društva za sve.
Osvijestiti da na neplaćenom ženskom radu profitiraju muškarci i država
Nedavno objavljena studija UN Women pod nazivom “Polazna studija o ekonomiji brige i njege u Bosni i Hercegovini” (Maja Arslanagić-Kalajdžić et. al., 2023) pokazuje da najveći procent neplaćenog rada, što uključuje brigu o djeci, starijim i bolesnim članovima obitelji, kuhanje, čišćenje, pranje, peglanje, kupovinu i druge poslove obavljaju žene i da u odnosu na druge žene u razvijenim zemljama troše 6–7 sati dnevno na ove poslove. To je ogroman resurs koji nije društveno vrednovan niti plaćen, a ekonomija svake države oslanja se na to da ove poslove bez ikakve naknade obavljaju žene.
Zamislite da sve ovo što žene rade, bude plaćeno. Šta bi se dogodilo?
Dogodilo se već, i to na Islandu 1975. godine, kada su žene odlučile da neće obavljavati neplaćene poslove. Uslijedila je prava drama u društvu pa je država shvatila da može doći do kolapsa ako se to nastavi. Naime, država računa na neplaćeni rad, jer u suprotnom ako bi se platili svi ovi poslovi, žene bi bile ekonomski neovisnije i više bi bile cijenjenje kao i poslovi koje obavljaju.
To su proračunale neke zemlje i podaci su zapanjujući. Oxfam studija o neplaćenom radu pokazuje da je godišnja monetarna vrijednost neplaćenog rada žena preko 10 milijardi američkih dolara. Metodologija Oxfama (broj žena iznad 15 godina x broj sati neplaćenog rada x nacionalna minimalna nadnica po satu) pokazala je da je u američkom kontekstu primjerice 2019. godine monetarna vrijednost neplaćenog rada iznosila 1,5 milijardi dolara, što je 130 puta više od neto dobiti Amazon kompanije u tom periodu. Međunarodna organizacija rada u svojim analizama pokazuje da između 10 i 39% od bruto nacionalnog dohotka čini neplaćeni rad.
Međunarodni dan žena prilika je da se u svakom domaćinstvu žene i muškarci podsjete da je neplaćeni rad još uvijek na plećima žena i da zbog toga nemaju vremena za druge plaćene i više vrednovane poslove te da je potrebno da se taj teret ravnomjerno rasporedi.
Rodno uvjetovano nasilje košta žene, obitelji i državu
Jedna od gorućih tema bosanskohercegovačkog društva, ali i drugih društava danas jeste rodno zasnovano nasilje s velikim brojem femicida. Iako je formalno-pravni okvir osigurao pravnu zaštitu za žrtve nasilja u porodici, još uvijek su u praksi žensko tijelo, seksualnost i reproduktivni kapaciteti pod kontrolom muškarca. Društveno i kulturološko normiranje rodnih uloga i na njima poželjnih maskuliniteta i feminiteta i dalje determiniraju živote mnogih žena i muškaraca. Od žene se i dalje očekuje da bude nježna, brižna, strpljiva, trpeća, da založi sebe i svoj život radi obitelji. Ako se pobuni, onda bude izložena nasilju te na kraju strada, i to najčešće od ruke bračnog ili vanbračnog partnera ili člana obitelji. Žene su, nažalost, najmanje sigurne u svojim domovima, jer kako Ujedinjene nacije procjenjuju, skoro 60% ubistava žena dogodi se unutar obiteljske ili partnerske veze, odnosno svakih 11 minuta jedna žena bude ubijena.
U Bosni i Hercegovini nemamo statistike već procjene pojedinih nevladinih organizacija na temelju medijskih izvještaja, pa je u periodu od 13. novembra 2022. do 16. novembra 2023. ubijeno osam žena, kako se navodi u Izvještaju Fondacije CURE, uz napomenu da to nije cijela slika već samo dio onoga što je zabilježeno u medijima. Sva istraživanja o rodno zasnovanom nasilju na globalnoj razini govore o tome da je svaka treća žena iskusila neki od oblika nasilja i da su u najvećem procentu (preko 95%) muškarci počinitelji.
Obilježavajući Osmi mart treba se prisjetiti svih žena koje su ubijene: Edine, Nizame, Emine, Selme i drugih, ali i razgovarati o tome koliko nasilje košta. Najveći je gubitak život žene i to ne se može materijalno nadoknaditi, niti se može kompenzirati bol i gubitak koji doživljavaju mnoge obitelji. Ono što se može mjeriti jeste to da nasilje koje doživljaju žene i djeca, ali i pojedini muškarci, košta i žrtve i obitelji i državu.
Žena koja trpi nasilje, mora odsustvovati s posla, a često izgubi posao. Također kada ode ljekaru, i to najčešće nakon težih povreda, iz sistema zdravstvene zaštite troše se sredstva kako bi se sanirale posljedice nasilja. Pojedine su zapadnoevropske zemlje i Amerika napravile procjene ekonomskih izdataka u zdravstvenom sistemu kako bi pokazale da rodno zasnovano nasilje košta državu, a time i njene građanke i građane, jer se budžeti pune iz njihovih poreza. U Americi žrtve rodno zasnovanog nasilja godišnje izgube preko osam milijardi dolara zbog odsustva s posla, a prosječno 30% žrtava izgubi posao. Evropski institut za rodnu ravnopravnost izvještava da su troškovi rodno zasnovanog nasilja na razini Evrope preko 366 milijardi i da se 79% tih troškova odnosi na žene.
Dakle nasilje košta i o tome treba otvoreno govoriti i tražiti rješenja za prevenciju, jer kad se nasilje dogodi, onda se samo liječe posljedice. Prilika je, dakle, da se i na ovaj dan Osmog marta govori o tome, umjesto da se crvenim karanfilima skrivaju modrice i krv koji su upozorenje da žena može izgubiti život, obitelj – svoju majku, kćerku i sestru, a država resurse koji se mogu iskoristiti za unapređenje standarda života.
Neka nam je sretan Osmi mart, praznik (r)evolucije, podsjećanja na uspjehe i hrabrost žena, ali i praznik preispitivanja naših stavova, letargije i nemoći iza koje se skrivamo čekajući da neko rješava ova pitanja.
