Demećenja sam se sjetio dok sam prelistavao tekstove i gledao videa u kojima pokojni brko Dražen Dalipagić skače rukama milujući loptu pri izbačaju i daje koševe lakoćom kakvom je Niko Čoko demetio listove duhana. To je ta ista tehnika, lakoća i izvrsnost hercegovačkih ruku.
Povodom sedme godišnjice smrti profesora Dubravka Lovrenovića ponovo objavljujemo tekst koji je napisao novinar Amer Obradović.
Desetog januara 2016. godine svoj posljednji ovozemaljski dah u New Yorku je ispustio David Bowie i otišao da u crvenim cipelama pleše svoju Odiseju u svemiru. Dvije godine kasnije, istog tog januara napustio nas je veliki Pradrag Lucić, novinar, pjesnik, urednik… Ili, najkraće: car.
U Zagrebu smo razgovarali s autorom kultne TV-emisije “Nedjeljom u 2”, koja od ove sezone više ne ugošćuje političare nego ljude s margine. O Kusturici, Halidu, Igoru Mandiću, Miloradu Bibiću Mosoru, Miši Kovaču, ali i o njegovoj borbi s depresijom, TV-putopisu po regiji i nevjerovatnim scenama koje su obilježile TV-novinarstvo ove regije za Tačno.net govori Aleksandar Stanković.
Veliko ništa donio je Sergej Barbarez kao trener reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao i svi ostali funkcioneri u zemlji odbacuje odgovornost. O Sergeju Barbarezu, fudbalskoj legendi, genijalnom igraču pokera i trenerskoj neznalici za Tačno.net piše Amer Obradović. "Kao trener donkihotovski luta, a njegove vjetrenjače nisu protivničke ekipe, novinari ili dobronamjerni kritičari, nego trenerski posao u koji vrhunski igrač ponekad zna zalutati. I gdje, ponavljam, blef ne može biti ni štit, niti mač. Nego teret pod kojim se može zatamniti i vlastita zvijezda."
Rođen je u Travniku sredinom sedamdesetih. Iako na prvu ni najmanje ne odaje takav dojam, dugo je u medijima predstavljen kao l'enfant terrible postjugoslovenskog, ne samo pozorišta nego i kulturnog prostora. U Srbiji je Hrvat na zadatku, u Hrvatskoj često četnik, u Bosni, valjda, i jedno i drugo, a Poljskoj možda i sam antikrist koji je sišao na zemlju da napastuje vjernike. Za Tačno.net govori jedan od najproduktivnijih i najintrigantnijih teatarskih redatelja današnjice, Oliver Frljić.
Za razliku od onih što se predstavljaju kao zaštitnici naroda, umišljenih pajaca koji nemaju pojma i puni su predrasuda o istočnoj Bosni, Kris Kristofferson bi sigurno u svom Macku znao doći do Bratunca i Glogove, tamo gdje je odrastao drugi kamiondžija, Huso Osmanović, koji obilazi američke gradove i sanja o rodnoj zemlji i pravdi.
Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio popularni glumac iz naše mahale koji reprizno uveseljava regiju. Kako je zavjet šutnje ogolio propast ljudske empatije u našem društvu.
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog diskursa kojeg među historičarima, ili barem onima koji nose te titule, čujemo širom nekadašnje Jugoslavije. Rodom je iz Krajine, iz Ključa, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a diplomirao je 2006. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje ga je zapazio i profesor Dubravko Lovrenović, te ga je uzeo za asistenta. Magistarsku tezu “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni” odbranio je 2009. a doktorsku disertaciju “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)” 2014. godine. Profesor Emir Filipović u razgovoru sa novinarom i historičarom Amerom Obradovićem odgovara na pitanja zašto političari idu u prošlost da biju svoje današnje bitke, ko i zbog čega želi da privatizira bosansko srednjovjekovlje, o stećcima, bosanskim vitezovima, dinastiji Kotromanić, spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, o nebulozama članice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH da nije bilo bosanskog kraljevstva i njenih kraljeva, spomenicima Bogdana Bogdanovića, te zašto politika ne mora biti poštena, a povijest mora…
Đokovićevi navijači najčešće izvrnu tu tezu da, pošto je Novak iz Srbije, nikada neće biti voljen i obožavan kao Nadal ili Federer. Radi se o nečem potpuno suprotnom: uz oca, koji je deklarisani nacionalista, i neko ko je očito navigator Noletovih stavova, te uz srbijanski nacionalistički mainstream kojem mit o nebeskom narodu traje i hrani ego, naročito u porazu, prvi teniser svijeta je sa izjavama podrške teroristima, slikanjem sa četničkim zastavama… ustvari sam sebe ograničio da ne može biti svjetski car sporta koji važi za najgospodskiji.
Ako ćemo o čojstvu, tu je Marko u ratu sve pokazao, ako ćemo o njemu kao pjesniku i piscu dovoljno je samo spomenuti njegovu ”Poljsku konjicu” i ”Smrt je majstor iz Srbije” i sve će vam se kazati, a ako ćemo o njemu kao tumaču poezije, Marko je napisao i neke od najboljih eseja o poeziji Maka Dizdara, a zajedno sa Omerom Hadžiselimovićem je sjajno prepjevao čuvenu pjesmu legendarnog Josifa Brodskog ”Bosnia Tune”. Vešović je bio čovjek ozbiljne poezije, one koja je od zla željela spasiti ljude, a bio i onaj koji je život pretvarao u šegu, jer se jedino tako moglo ostati normalnim i slobodnim u opsjednutom Sarajevu
Tridesete godina nakon etničkog čišćenja Bošnjaka Stoca, nakon brutalne eliminacije ”bošnjačke” arome iz tog grada, priča o kratkom ljekovitom razgovoru dok logoraši iz Koštane bolnice sa ceste sklanjaju ostatke Podgradske džamije i njene munare. O brutalnim zločinima i snovima o slobodi na zidovima jednog od najzloglasnijih logora za Bošnjake tokom devedesetih.
