Rođen je u Travniku sredinom sedamdesetih. Iako na prvu ni najmanje ne odaje takav dojam, dugo je u medijima predstavljen kao l'enfant terrible postjugoslovenskog, ne samo pozorišta nego i kulturnog prostora. U Srbiji je Hrvat na zadatku, u Hrvatskoj često četnik, u Bosni, valjda, i jedno i drugo, a Poljskoj možda i sam antikrist koji je sišao na zemlju da napastuje vjernike. Za Tačno.net govori jedan od najproduktivnijih i najintrigantnijih teatarskih redatelja današnjice, Oliver Frljić.
Za razliku od onih što se predstavljaju kao zaštitnici naroda, umišljenih pajaca koji nemaju pojma i puni su predrasuda o istočnoj Bosni, Kris Kristofferson bi sigurno u svom Macku znao doći do Bratunca i Glogove, tamo gdje je odrastao drugi kamiondžija, Huso Osmanović, koji obilazi američke gradove i sanja o rodnoj zemlji i pravdi.
Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio popularni glumac iz naše mahale koji reprizno uveseljava regiju. Kako je zavjet šutnje ogolio propast ljudske empatije u našem društvu.
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog diskursa kojeg među historičarima, ili barem onima koji nose te titule, čujemo širom nekadašnje Jugoslavije. Rodom je iz Krajine, iz Ključa, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a diplomirao je 2006. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje ga je zapazio i profesor Dubravko Lovrenović, te ga je uzeo za asistenta. Magistarsku tezu “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni” odbranio je 2009. a doktorsku disertaciju “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)” 2014. godine. Profesor Emir Filipović u razgovoru sa novinarom i historičarom Amerom Obradovićem odgovara na pitanja zašto političari idu u prošlost da biju svoje današnje bitke, ko i zbog čega želi da privatizira bosansko srednjovjekovlje, o stećcima, bosanskim vitezovima, dinastiji Kotromanić, spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, o nebulozama članice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH da nije bilo bosanskog kraljevstva i njenih kraljeva, spomenicima Bogdana Bogdanovića, te zašto politika ne mora biti poštena, a povijest mora…
Đokovićevi navijači najčešće izvrnu tu tezu da, pošto je Novak iz Srbije, nikada neće biti voljen i obožavan kao Nadal ili Federer. Radi se o nečem potpuno suprotnom: uz oca, koji je deklarisani nacionalista, i neko ko je očito navigator Noletovih stavova, te uz srbijanski nacionalistički mainstream kojem mit o nebeskom narodu traje i hrani ego, naročito u porazu, prvi teniser svijeta je sa izjavama podrške teroristima, slikanjem sa četničkim zastavama… ustvari sam sebe ograničio da ne može biti svjetski car sporta koji važi za najgospodskiji.
Ako ćemo o čojstvu, tu je Marko u ratu sve pokazao, ako ćemo o njemu kao pjesniku i piscu dovoljno je samo spomenuti njegovu ”Poljsku konjicu” i ”Smrt je majstor iz Srbije” i sve će vam se kazati, a ako ćemo o njemu kao tumaču poezije, Marko je napisao i neke od najboljih eseja o poeziji Maka Dizdara, a zajedno sa Omerom Hadžiselimovićem je sjajno prepjevao čuvenu pjesmu legendarnog Josifa Brodskog ”Bosnia Tune”. Vešović je bio čovjek ozbiljne poezije, one koja je od zla željela spasiti ljude, a bio i onaj koji je život pretvarao u šegu, jer se jedino tako moglo ostati normalnim i slobodnim u opsjednutom Sarajevu
Tridesete godina nakon etničkog čišćenja Bošnjaka Stoca, nakon brutalne eliminacije ”bošnjačke” arome iz tog grada, priča o kratkom ljekovitom razgovoru dok logoraši iz Koštane bolnice sa ceste sklanjaju ostatke Podgradske džamije i njene munare. O brutalnim zločinima i snovima o slobodi na zidovima jednog od najzloglasnijih logora za Bošnjake tokom devedesetih.
Majke Srebrenice nisu mogle uroniti njihove sinove u vode Gubera, Zelenog Jadra i Drine, kako je grčka nimfa Tetida u rijeku Stiks uronila njenog sina, najvećeg antičkog heroja Ahileja, da bi postao besmrtan. Srebrenički muškarci i dječaci nisu imali smo ranjivu petu, čitava njihova tjela su bila prepuštena beštijama, a kosti su im razbacane po masovnim grobnicama širom Podrinja. Mapa genocida je mapa čišćenja duša. A tu mapu su najviše otkrile majke, žene koje su antičke heroine našeg vremena i koje bez mržnje svoju bol pretaču u vapaj, ne toliko za pravdom koliko za istinom o njihovoj djeci i muževima.
Nermina Bisu poznajem od djetinstva. Igrali smo uglavnom jedan protiv drugog na turnirima, on za Vidoštak a ja za Lastu. Kad bi se vraćali iz škole, kondukter u lokalnom autobusu, Efendija Haračić, davao bi Nerminu mikrofon da improvizira prenos neke fudbalske utakmice, a Bise bi najčešće prenosio Velež protiv Hajduka, što je majstorski radio i uveseljavao raju u busu. Već u tim dječačkim godinama vidjelo se da su fudbal i novinarstvo njegov život, a na 102. godišnjicu od osnivanja Veleža, premijerno će biti prikazan njegov dokumentarni film Sve nas ista ljubav spaja.
Svaki pravi grad ili generacija imaju svoje fore, legende s ulice, ljude sa margine, svoj šmek, miris, pa i zvuk. U Mostaru je ljubav prema štiglićima bila fora, a valjda ih niko nije volio niti voli kao Franjo Kulje Vladić. Njegova ljubav prema štiglićima vrijedna je kakvog dokumentarca legendarnog Davida Attenborougha koji je nedavno preminuo. U jednom od rijetkih intervjua kojeg je Kulje dao rekao je da se ni u penziji ne odmiče od njegove životne ljubavi – štiglića. ”Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju”, kazao je Vladić.
Ovo nije tekst o tome ko će osvojiti Euro, hoće li biti bolji Mbappe ili Bellingham. Ne, ovo nije saga o Ronaldovom labuđem pjevu, niti o crnim konjima i žutim zidovima. Već priča o ljudima koji više vole igru nego što navijaju. O onim najstrastvenijim, o kojima bi braća Coen trebala snimiti film.
Njihove duhovite parodije o životu u olimpijskom gradu, uz spoj ozbiljnog rocka i uticaja funka, pub-rocka ali i pjevano u jalijaško-sarajevskom maniru u vidu pojave Neleta Karajlića, nešto što je Ian Dury radio s njegovim izrazitim cockney – londonskim naglaskom, od Zabranjenog pušenja je napravilo ime koje je u popularnoj kulturi nadraslo granice njihovog rođenog grada.
