Čovjek teško shvata koliko je učinjena grozna šteta po slobodu mišljenja i slobodu govora sve dok ne počne prebrojavati koliko je malo ostalo odvažnih da svojim kritičkim, ali i sve više iscrpljenim glasom ne kažu: “E pa nije to tako. To vam je jasno, zar ne?”
Dino Mustafić bosanskohercegovački je režiser s bogatim opusom kazališnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Sa samo 27 godina postao je direktor kazališnog festivala MESS, a danas je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Režirao je više od 100 predstava, klasičnih i suvremenih pisaca, koje se igraju u svim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, a predstava Helverova noć, Kamernog teatra 55, dobila je najviše internacionalnih priznanja u povijesti BiH teatra. Nigdje se ne osjeća strancem jer je, kaže, dio kulturnog naslijeđa Danila Kiša, Mirka Kovača, Andrića, Selimovića, Krleže, ali i Ekatarine Velike i Indeksa.
Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, pa čak niti antibosanskim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu uz migracionu krizu koja je na granicama EU, on jeste izvorno antiislamski. Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene i parkirane u imigrantskim kampovima na granicama EU gdje je BIH po njima sigurnosna prijetnja broj jedan.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“.
Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.
Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“
