
Zlo treba da bude vidljivo
Moj stari govor, adaptiran i reinterpretiran u svetlu novih užasa, posebno u Gazi.
Moj stari govor, adaptiran i reinterpretiran u svetlu novih užasa, posebno u Gazi.
Pred očima svijeta – genocid
Proračunatost ne osjeća stid
Jedan brod plovi morem izdaje
Morem neutralnih od kojih niko se ne kaje
Zbog ruku krvlju namočenih
„Ne želim biti samo udarna vijest ili broj u grupi, želim smrt koju će svijet čuti, utjecaj koji će ostati kroz vrijeme i bezvremensku sliku koju ne može zakopati vrijeme ili mjesto.“ (foto-reporterka Fatima Hassouna, ubijena u izraelskom bombardiranju Gaze).
Za ljude u Gazi retoričke promjene u istupima zapadnih političara i medija još ne znače ništa – i dalje su izloženi ubijanju i izgladnjivanju. No, valja se zapitati odakle su one došle. Uvjerljivim se tumačenjem čini ono koje naglasak stavlja na geopolitičke i poslovne interese
Inicijativa Gaza Tribunal, koja okuplja intelektualce i borce za ljudska prava iz cijelog svijeta, okupila se u Sarajevu i donijela deklaraciju s ciljem dokumentovanja zločina Izraela u Gazi i pritiska da se zločini prepoznaju kao genocid, a počinioci kazne
Palestinska djeca, ni kriva ni dužna, postala su metafora svih zaboravljenih. Ona više ne brane samo sebe. Ona brane holokaust od zaborava, Srebrenicu od poricanja, Sarajevo od zaborava, Ruandu od geografskog zatvaranja, Ukrajinu od zamora empatije. Svaki antisemitski ispad, svako poricanje genocida danas vrijeđa ne samo Jevreje i Bošnjake – nego i Palestince. Jer djeca nisu podijeljena po vjeri. Ona su braća po suzama.
Nemačka nema pravo da ćuti. Ona je prva morala da digne glas protiv onoga što se dešava u Pojasu Gaze. Ali ona, uz nelagodu, ćuti. A morala bi da se pobuni, ne samo u ime prošlosti, već i zbog indirektne odgovornosti za Nakbu koja se bez Šoe ovde verovatno ne bi dogodila. Nemačka delom ima i moralnu odgovornost prema palestinskom narodu.
Odnosom prema Gazi legitimirali smo pravo jačega da čini što god ga je volja i pritom cinično naziva antisemitom svakog tko ga u tome pokuša zaustaviti. U okončanju ovog genocida zato posebno mjesto imaju hiljade i hiljade hrabrih Židova koji nisu zaboravili holokaust pa, čuvajući sjećanje na tragediju vlastitog naroda koji je jedva preživio pokušaj istrebljenja, širom svijeta svakodnevno glasno poručuju – „Ne u naše ime!” svjedočeći da borba protiv fašizma ne smije biti poistovjećena s antisemitizmom.
Televizija Al jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj '91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Ima ih puno koji se bore za oslobađanje talaca. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Postoje i oni koji brinu o statusu Izraela kao izopštene zemlje. Mnogi su uznemireni i zbog cene koju će zbog toga platiti izraelska ekonomija i društvo.
BIVŠI izraelski premijer Ehud Olmert tvrdi da Izrael čini ratne zločine u Gazi te da su "tisuće nevinih Palestinaca ubijene, kao i mnogi izraelski vojnici".
Brus, Plenkoviću, izraelske vojne akcije protiv milijunskog nenaoružana naroda pod platnenim šatorima, na kiši i hladnoći, izgladnjelog, bolesnog i progonjenog, smišljena je akcija istrjebljenja ljudi s njihovog tla na kojem su im najprije razoreni domovi, škole, bolnice, komunalna infrastruktura...