U djelovanju aktualne Vlade hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, a to isto vrijedi i za sve njegove dosadašnje Vlade i promjene u kabinetima, nakon kojih je ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek skoro pa jedina ostala u kontinuitetu ministrica, postoji jedno pravilo.
Srbima, Bošnjacima i Hrvatima dosta je ratova, suza i krvi prolivene zarad tuđih interesa! Građani širom regiona podržali su tekst "Jebo vas rat" i istakli da žele da žive u miru, žene se, rađaju i školuju djecu, hoće da idu na svadbe, krštenja i punoljetstva, a ne na sahrane. Hoće da se smiju i budu srećni, a ne da plaču za svojim najmlijima.
Ako pratite medije na ovim prostorima, primijetili ste možda kako nema više humorističkih rubrika, satire pogotovo, jedva nešto provokativnih crteža, nego je sve smrtno ozbiljno. Onako kako i treba biti u državama rastavljenim s demokracijom i modernošću, koje se stoga i nazivaju režimima, autokracijama, diktaturama.
Ako na osnovu uvođenja obaveznog služenja vojnog roka stječete utisak da vas država posjeduje, da je ona vlasnik vas kao osobe, potpuno ste u pravu, no vodite računa da je ista stvar s rijekama, šumama, planinama, Jadranskim morem i rudnim bogatstvima, pa se ovi ne bune.
S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu, a hrvatska desnica nije delulu. Postoje dobri razlozi zbog kojih je, tri i po decenije nakon raspada Jugoslavije, još uvijek opsjednuta bivšom državom toliko da njenu zastavu stavlja na jumbo plakate.
Nekad je, i to sve češće, hrvatska stvarnost toliko zabavna da je u njenoj analizi najbolje zanemariti alate historiografije, sociologije ili politologije, a pomoć tražiti od psihologije. Jer da je bilo tko drugi, osim HDZ-a, oblijepio čitav Zagreb jumbo plakatima s jugoslavenskom zastavom, uparenom sa zastavom duginih boja, ishod bi neupitno bio sljedeći: Sami plakati bili bi masovno vandalizirani, naručitelji bi momentalno bili pozvani u policiju na obavijesni razgovor zbog sumnji u rušenje ustavnog poretka, dok bi na HRT-u, isto kao na svim televizijama s nacionalnom koncesijom, ponajprije na Novoj TV, koja u Hrvatskoj ne funkcionira ništa manje na nacionalnim pozicijama od javne radio-televizije bile organizirane debatne emisije u kojima bi netko tko bi eventualno branio poziciju onih koji su plakate postavili, predstavljao klaunovsko opozicijsko mišljenje. Točno onako kako je to bilo u debatnim emisijama na temu Thompsona i njegovog rekordnog koncerta posljednjih dana.
Ako je zaista ponavljanje majka znanja, nikada ne treba posustati u upozoravanju na to koliko je, pod krinkom znanja, oko nas zapravo sranja. I koliko je opasno ignorirati tu činjenicu. Na primjer, legendu o domoljubnoj ikoni Marku Perkoviću Thompsonu. Liku izmaštane biografije koji ne preza od krivotvorenja povijesti. Zarađujući na gluposti svoje publike. Rasplamsane njegovim slavljenjem zločina koje „prodaje“ pod nacionalistička „licitarska srca“. A oni koji bi trebali prepoznati opasnost od takvog sranja prave se da ne znaju ništa.
Moja majka je svog oca, a mog djeda, krivila za moju opsjednutost sportom. Mali mora učit, a vas dvojica stvarno niste normalni. Crno-bijeli televizor Ei-Niš u mojoj kući bio je vječno na programu 2, s kojeg je uglavnom emitiran sport, i to sport u pravom svom smislu, dakle i skijanje zimi, nogomet, košarka, pa sve do stolnog tenisa.
Neprijateljske politike sećanja su istisnule kulturu sećanja. Svedočimo da svaka vlast piše svoju nacionalnu istoriju i da sudski utvrđene činjenice više nemaju prostora, kazala je u emisiji Vida info aktivistkinja Nataša Kandić.
Nijedna reforma ni najbolji programi neće unaprijediti školski sustav bez reafirmacije prosvjetne profesije. Dignitet struke i njezino samopoštovanje ostvaruju se, a negativna selekcija sprječava i pravednim plaćama koje prosvjeta čeka desetljećima.
HDZ/DP-Plenkovićeva tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena kao slika Doriana Graya? Iznutra dozlaboga izjedena hrđom što kobno napreduje, a izvana se ljušti lažna ljepota tzv. demokracije i ljudskih prava za sve njezine žitelje.
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
