Ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. U Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći
I oni koji šute zauzeli su stav – istih onih koji podržavaju zločin, silovanja, genocid, etnička ćiščenja. Punih 75 godina cilj je Izraela bio stvaranje jednog sigurnog mjesta za sve Jevreje u svijetu. Tu politiku zasnovanu na ideologiji u kojoj se sigurnost i bezbjednost stvara ubijanjem i bombardovanjem hiljada djece, staraca i žena, treba definisati jasnim imenom – barbarizmom.
Izrael je u petak izveo nove udare na prenaseljeni pogranični grad Rafah na jugu Gaze, gdje je više od milion raseljenih Palestinaca potražilo utočište, a ključni izraelski saveznik Sjedinjene Države upozoravaju na prijeteću "katastrofu".
Insajderi tvrde da pritisak s vrha rezultira lakovjernim izvještavanjem o tvrdnjama izraelske strane i utišavanjem palestinskih perspektiva.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Obično u konfliktnim situacijama proširena porodica brine o djeci, ali to je teško u Pojasu Gaze jer su mnogi raseljeni, rekao je glasnogovornik UNICEF-a.
Stanovnici Gaze, posebno stručnjaci, akademski obrazovani građani, liječnici, mladi i bogati, žele napustiti razoreni pojas, mnogi to i čine. To je u savršenoj korelaciji s dugogodišnjom voljom Izraela da oslabi palestinsko društvo i desetkuje broj Palestinaca "dobrovoljnim" i prisilnim raseljavanjem, govori izraelska novinarka o situaciji u Gazi
Odluka Međunarodnog suda pravde prvi put uvodi u pravni okvir godinama ponavljane optužbe da Izrael provodi sistematske ratne zločine i genocid nad Palestincima
Konačno, nešto se pokreće. Stručnjaci za međunarodno javno pravo kažu da odluka Međunarodnog suda pravde (MSP) predstavlja prekretnicu. Za početak, resetovan je rečnik. Gotovo je sa referencama na „samoodbranu“, koje služe kao izgovor za neoprostivo; uvedeni su uverljivi argumenti da najveći saveznik SAD i UK na Bliskom istoku vrši genocid.
Tačno pre petnaest godina u Guardianu je objavljen moj članak koji je počinjao ovako:
„Vreme je. Davno prošlo vreme. Najbolja strategija da se okonča sve krvavija okupacija je pretvaranje Izraela u metu globalnog pokreta sličnog onom koji je srušio aparthejd u Južnoj Africi. U julu 2005. ogromna koalicija palestinskih grupa planirala je da uradi upravo to. Pozvani su ’savesni ljudi širom sveta da nametnu širok bojkot i da protiv Izraela primene inicijative dezinvestiranja slične onima koje su primenjene protiv Južne Afrike u doba aparthejda’. Tako je rođena kampanja Bojkot, dezinvestiranje i sankcije.“
Ako katastrofa u Gazi nastavi da se razvija, ostvariće se upozorenja na masovna umiranja od bolesti, gladi i izloženosti. U slučaju da se humanitarna pomoć pruži brzo i u velikim razmerama, smrtnost od gladi i bolesti će se stabilizovati i opadati, ali će i dalje biti potrebno vreme da se vrati na nivo pre krize.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je povodom 100 dana rata u Gazi da Izraelce "niko neće spriječiti" da unište Hamas.
