Ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. U Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći
I oni koji šute zauzeli su stav – istih onih koji podržavaju zločin, silovanja, genocid, etnička ćiščenja. Punih 75 godina cilj je Izraela bio stvaranje jednog sigurnog mjesta za sve Jevreje u svijetu. Tu politiku zasnovanu na ideologiji u kojoj se sigurnost i bezbjednost stvara ubijanjem i bombardovanjem hiljada djece, staraca i žena, treba definisati jasnim imenom – barbarizmom.
Egipat želi posredovati između Izraela i Hamasa. Međutim Kairo odbija zahtjev da prihvati palestinske izbjeglice.
Iako Izrael nije ničim dokazao da su zaposlenici UNRWA-e sudjelovali u Hamasovim napadima na Izrael, države su suspendirale polovicu budžeta te agencije o kojoj ovisi opstanak Palestinaca u Gazi
Insajderi tvrde da pritisak s vrha rezultira lakovjernim izvještavanjem o tvrdnjama izraelske strane i utišavanjem palestinskih perspektiva.
Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se može zauzeti makar moralni stav da se djecu ne smije ubijati. I stati na stranu Palestine danas, kao Bosne jučer, ili Židova prije 80 godina.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Obično u konfliktnim situacijama proširena porodica brine o djeci, ali to je teško u Pojasu Gaze jer su mnogi raseljeni, rekao je glasnogovornik UNICEF-a.
Stanovnici Gaze, posebno stručnjaci, akademski obrazovani građani, liječnici, mladi i bogati, žele napustiti razoreni pojas, mnogi to i čine. To je u savršenoj korelaciji s dugogodišnjom voljom Izraela da oslabi palestinsko društvo i desetkuje broj Palestinaca "dobrovoljnim" i prisilnim raseljavanjem, govori izraelska novinarka o situaciji u Gazi
Konačno, nešto se pokreće. Stručnjaci za međunarodno javno pravo kažu da odluka Međunarodnog suda pravde (MSP) predstavlja prekretnicu. Za početak, resetovan je rečnik. Gotovo je sa referencama na „samoodbranu“, koje služe kao izgovor za neoprostivo; uvedeni su uverljivi argumenti da najveći saveznik SAD i UK na Bliskom istoku vrši genocid.
Tačno pre petnaest godina u Guardianu je objavljen moj članak koji je počinjao ovako:
„Vreme je. Davno prošlo vreme. Najbolja strategija da se okonča sve krvavija okupacija je pretvaranje Izraela u metu globalnog pokreta sličnog onom koji je srušio aparthejd u Južnoj Africi. U julu 2005. ogromna koalicija palestinskih grupa planirala je da uradi upravo to. Pozvani su ’savesni ljudi širom sveta da nametnu širok bojkot i da protiv Izraela primene inicijative dezinvestiranja slične onima koje su primenjene protiv Južne Afrike u doba aparthejda’. Tako je rođena kampanja Bojkot, dezinvestiranje i sankcije.“
Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…
