Bilo SAD ili Evropa: sve veća polarizacija jača populiste. Fokus na solidarnost i zajedničke vrijednosti mogao bi spasiti demokratiju.
“Ako ljudi žele promijeniti svijet, moraju ga graditi na onome što je postao, a ne na onome što je možda nekada bio.” (Walter Scheidel)
Govori nam se da je Starmerova vlada pragmatična i zainteresovana za ono što funkcioniše. Ali kako se „rešenje“ koje sa političke, pravne i ekonomske tačke gledišta nema logike i dalje može smatrati „pragmatičnim“?
Mada krajnja desnica lažno tvrdi da ima monopol na normalnost, istina je da se krajnje desničarske partije normalizuju kako sve više političara sa desnog centra kopira njihovu retoriku ili sa njima ulazi u koaliciju. Stanovište fokusirano na odbranu demokratije je neophodno, ali ne i dovoljno da bi se suprotstavilo ovom trendu; mora se ponuditi i pozitivna vizija.
Populistički političari svoj autoritet grade kroz diskreditaciju činjenica, diskreditaciju iznositelja činjenica i, što je posebno opasno, diskreditaciju institucija kao institucionalnih i stručnih autoriteta u svojim oblastima. Bez činjenica, tj. podataka sa terena, bez institucija koje su garant fair playa na tržištu, privreda se suočava sa neizvjesnošću, pojavom pred kojom se uglavnom povlači. Ako se pojedinci i usude djelovati u takvom poslovnom okruženju, korupcija je neminovan sastavni dio aktivnosti.
“Desničarske stranke koje su spremne da preuzmu vlast nisu populističke. One su nešto mnogo gore. Trump, Farage, Narendra Modi, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Benjamin Netanyahu, Vladimir Putin, Marine Le Pen, Giorgia Meloni, Mahendra Rajapaksa, Min Aung Hlaing i Alice Weidel nisu populisti – oni su većinski nacionalisti. Svaki od njih ima isti cilj: uzeti nominalne većine u svojim zemljama (definirane rasom ili religijom) i pretvoriti ih u samosvjesne, suprematističke većine, odlučne da preprave svoje nacije po svojoj vlastitoj slici i da smanje vjerske i etničke manjine u red građana drugog reda ili još gore…
Desničarski populisti sve više nastupaju kao stvarni branioci Evrope. Učinkovitost ovih priča ne treba potcjenjivati.
Stvarna se moć autoritarnog vladara i populističkog režima mjeri brojem onih koji vjeruju u besmislenost, brojem onih koji funkcionišu u zasebnom populističkom matriksu razmišljanja, u kojem bjesnilo mržnje prema protivnicima autoritarne populističke demagogije doseže kulminaciju mračnjaštva, beskrupuloznosti, arogancije i surovosti. U tom koktelu bjesnila, cinizma, besmislica, ispraznosti, lakovjernosti i propagande, u kojem se čovjek odriče svih svojih ideala i stvarnih vrijednosti, nema mjesta činjenicama koje se protive alternativnoj stvarnosti “novog svijeta”.
Politička taktika Benjamine Karić i Draška Stanivukovićeva nije uslovljena idejnim jezgrom neke od opštih ideologija, budući da je riječ o dva politička analfabeta, već utilitarno zloupotrebljava raznorodne elemente često nekomplementarnih ideologija i ideoloških pravaca poput nacionalizma, vjerskog konzervatizma, nativizma, ekologizma, socijalizma i klasičnog liberalizma, kako bi izgradili politički imidž „ljudi iz naroda“
Pred nama je pitanje da li smo još uvijek sposobni shvatiti poruku demokrata stare Atene koji su pozivali na "stvaranje ljudskih bića koja žive u ljepoti, koja žive u mudrosti, ljubeći zajedničko dobro"? Ako ubrzo ne odgovorimo kao zajednica na ovo pitanje onda će dramatična poruka Maxa Webera: "Onaj koji traži spas duše svoje i duše drugih, ne bi ga smio tražiti na stazama politike" imati pojačan smisao srži angažmana odlučnih demokrata da zaustave fanatizam i nepopustljivost populista.