Milorad Dodik je politička životinja koja može promijeniti retoriku, iako teško i samo kad je dotjeran do zida. Kao nakon jasne poruke ‘gubernatora’ BiH Schmidta da bi mogao završiti u zatvoru nastavili li kršiti državni Ustav. I novih sankcija SAD protiv njegovih posilnih. Čak je pomirljivo najavio hrvatsko obilježavanje obljetnice ‘Oluje’ u akciji ‘saniranja štete’. Ali istovremeno cinično organizira srpsko obilježavanje obljetnice ‘Oluje’ tamo gdje su Srbi istrijebili nesrbe. I nameće kriminalizaciju klevete kako bi zaštitio svoj ‘lik i djelo’ od javnih kritika.
Nogometni klub Dinamo političkom je odlukom osnovan nakon Drugog svjetskog rata, ali se njegov rođendan slavi na dan kad je, prije 113 godina, osnovan Građanski. Ako je Dinamo zapravo Građanski, koji je osnovan 1911, jer ima plave dresove i sličan grb, kako je moguće da je Hrvatska 'rođena' 1991? A u istim je granicama u kojima je 1945. postala federalna jedinica Jugoslavije, zastava joj je slična zastavi SR Hrvatske, a postala je samostalna država – političkom odlukom. Povijesni revizionizam počinje od naoko nevažnih manipulacija.
SDP je gubitnik jer nije iskoristio “poguranac" Zorana Milanovića; Možemo jer su htjeli sami ono što ne mogu; manjine jer se njihovi predstavnici brinu samo za sebe; Most jer bi “malo piškili, malo kakili“; Plenković jer su mu se “kroz prozor“ vratili oni koje je izbacio “kroz vrata“, a sad mora trpjeti da ga ucjenjuju. Domovinski (čitaj: Imovinski) pokret dobio je gotovo sve što je htio, ali hoće još i mnogo više. Na kraju će i ta ekipa biti gubitnička jer će ih “usisati“ bratski HDZ. Ali do tada će načiniti strahovitu štetu. Najkraće – izgubila je Hrvatska.
Proglašavati zločince herojima, ili barem mirnim susjedima koji šeću za život i/ ili pišu bezazlene knjige o vinu, te najavljivati ozakonjenje političkog terora nad kulturom i medijima sto puta je gore od neprirodnog prekrajanja izbornih jedinica i od ‘izlaska na glasanje’ fantomskih birača, među kojima su i mrtvi. Hrvatska je izabrala vlast koja će je sunovratiti na samo dno. A time i dodatno uniziti one svoje građane koji ne pristaju biti ‘kotačići’ u kleptokratsko-nacionalističkom žrvnju.
Agencija za elektroničke medije kaznila je HRT jer voditeljica nije spriječila pjevačicu da u TV programu, u koji je pozvana, reklamira svoju modnu marku čarapa. Slično 'prikriveno oglašavanje' inače prolazi nekažnjeno. Uz to, HRT često, bez posljedica po tu 'katedralu hrvatskog duha', krši temeljne obveze javnog medijskog servisa. A AEM ne kažnjava niti medije koji šire mržnju.
Sisački biskup, Vlado Košić, neka je vrsta Crkvinog Ivana Pernara, s razlikom u tome što su Košićeve javne predstave mnogo opasnije jer nastupa u ime moćne institucije. Kao kad je u ovogodišnjoj božićnoj čestitki vjernicima zavapio da je iz Adventa Djed Mraz izbacio Isusa. To je nepojmljiva drskost duhovnika koji svojim istupima krši temeljne vrline koje Crkva Isusu pripisuje. Istovremeno Košić podupire one što vjeru zloupotrebljavaju da bi od ljudske intime pravili javne cirkuse.
Ante Nazor povjesničar je s profesorskom titulom i doktoratom te ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Niie mu strano zloupotrebljavati svoju poziciju manipulativnm tumačenjem povijesnih činjenica. U najnovijem istupu na portalu Narod.hr zbog jedne rečenice o kardinalnu Alojziju Stepincu optužio je autore gimnazijskog udžbenika iz povijesti za čak tri grijeha: da sugeriraju kako je Stepinac bio zločinac, da vrijeđaju vjerske osjećaje učenika i da vrijeđaju čitavu Katoličku crkvu. Sporna rečenica je nedopustivo loše formulirana, ali nije faktografski netočna. No očito je svaki povod dobar za provođenje državnog projekta pretvaranja Stepinca u ono što nije bio. Kao i za očuvanje ideološkog-vjersko-nacionalističkog narativa kao dogme.
Sjećanje na vukovarske žrtve postalo je mučan politički igrokaz. Onih koji bi pristali na sve da ostanu na vlasti. Onih koji su se zbog mogućnosti sudjelovanja u vlasti odrekli samih sebe. I onih koji, da bi došli na vlast, ne prezaju niti od manipuliranja ratnim žrtvama. Vlast koju bi svi oni zajednički činili, a što uopće nije nemoguće, bila bi veća sramota i od aktualne vlasti. Koliko god se to činilo nemogućim
Zapravo je sve vrlo jednostavno, iako ni slučajno nije bezazleno. Glasati za UN-ovu rezoluciju o Gazi i bez spominjanja Hamasa kao terorističke organizacije znači razumjeti da je apsolutni prioritet hitno prekinuti ratna djelovanja da se zaustavi humanitarna katastrofa užasnih razmjera. Biti suzdržan znači ne slagati se s nespominjanjem Hamasa, ali slagati se s idejom da je apsolutni prioritet uspostaviti humanitarno primirje. Glasati protiv rezolucije znači biti protiv prioritetnog uspostavljanja humanitarnog primirja, koliko god se Hrvatska vlada krila iza objašnjenja da je razlog protivljenju to što se izrijekom ne spominje Hamasov terorizam.
Za hrvatsko društvo potpuno je nevažna ‘udarna’ vijest da će srpska pjevačica Aleksandra Prijović pet večeri zaredom nastupati u ispunjenoj zagrebačkoj Areni. A neizmjerno važna je gotovo neprimjećena vijest da su unatoč rasprodanim ulaznicama pjevačima iz Srbije lokalni organizatori otkazali nastupe u Bibinju i Benkovcu. Od straha pred prijetnjama lokalnih siledžija kojima je sve dopušteno. Dodatno se ponizivši javnim ‘objašnjenjem’ razloga otkazivanja. Ali to nije njihova sramota već sramota hrvatske države.
‘Na prvu’ liči na beskrajno glup pokušaj neukusne šale, ali nije. Zdenko Kojić, direktor komunalnog poduzeća nedaleko Zadra zaista je zatražio micanje jednog spomenika sa seoskog groblja - zbog natpisa na ćirilici. A njegovo objašnjenje takvog zahtjeva još je luđe. Kaže da manjine nemaju pravo korištenja svog pisma ako ih je manje od 30 posto. Niti na groblju. Da stvar bude gora, obitelj čiji je spomenik ne samo da ga odbija maknuti nego je suludi zahtjev javno kritizirala. Što su objavili i neki mediji u Srbiji. To je provokacija i nepoštivanje Republike Hrvatske, rezolutan je Kojić. Na našu sramotu, odavno smo ‘oguglali’ na razne kojiće i na mnogo važnijim položajima.
Legendarna 'dobrota hrvatskog čovjeka' opet je na djelu. Ovoga puta, međutim, ne sakuplja se novac da bi se nekom djetetu omogućilo školovanje, da bi se pomoglo u rješavanju nečijeg zdravstvenog problema ili da bi se mnogobrojnoj obitelji kupila kuća. U Hlebinama se sakuplja novac da bi od romske obitelji bila otkupljena kuća koju su kupili i tako ih se prisilili na odlazak. Nakon što im je poručeno da za njihovu djecu nema mjestu u vrtiću i školi. I bez obzira na to što su kuću u tom mjestu kupili, između ostaloga, i jer je bliže koprivničkoj bolnici u kojoj jedna njihova članica mora svaka dva dana na dijalizu nego mjesto gdje su ranije živjeli.
