Foto: Sergei Bobylyov/AFP via Getty Images
Otvarajući školu u Petrinji čiju je obnovu finansirala Mađarska, ministar vanjskih poslova te zemlje Péter Szijjártó je sredinom mjeseca rekao kako Rusija ne predstavlja sigurnosnu prijetnju članicama Europske unije koje su dio NATO saveza. Rekao je još i kako predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika nema smisla kažnjavati ili sankcionirati jer je ovaj u potpunosti posvećen evropskom putu Bosne i Hercegovine.
Nije prošlo ni sedam dana od tih izjava, a Dodik se našao na turneji po ruskom svijetu, obilazeći Bjelorusiju i Rusiju, zemlje koje se nikako ne mogu smatrati našim saveznicama na evropskom putu i to sve otvorenije i pokazuju. No, ove zemlje jesu saveznice u agresiji na Ukrajinu koja je u punom obliku počela na današnji dan prije dvije godine i samo naivni mogu vjerovati kako Dodikova posjeta Putinu nema ništa sa tom godišnjicom, te kako dešavanja u Bosni i Hercegovini ne zavise od dešavanja u Ukrajini.
Bosna i Hercegovina trenutno živi svoj trenutak historijskog paradoksa u kojem svijet potresaju brojni konflikti dok je ona pošteđena direktnog učešća u njima. Prošlost nas uči da je to rijetko bilo tako, a većim dijelom te historije ono što se dešavalo u našoj zemlji su bila na ovaj ili onaj način povezana sa događanjima u Ukrajini i obratno.
Kroz veći dio zadnjih pola milenijuma, mi u Bosni Hercegovini smo bili zemljaci sa ljudima u ovom ili onom dijelu Ukrajine. Sa južnim dijelom današnje Ukrajine smo stoljećima bili u sastavu Osmanskog Carstva i isti su ljudi donosili odluke o nama. Najbolji primjer toga je Omer-paša Latas koji je, nakon što je stavio tačku na neposluh u Bosni, za sljedeći zadatak dobio zapovijedanje opsadom Sevastopolja u Krimskom ratu.
Od Barake pet Be do Ratnika paorskog srca
Zatim smo bili zemljaci i u sastavu Austro-Ugarske, te iz tog perioda imamo i značajnu ukrajinsku nacionalnu manjinu. I tada su isti ljudi donosili odluke o nama, i tada su isti ljudi odlučivali o tome hoćemo li biti siti ili gladni i gdje će nas slati kao topovsko meso. Veze naših prostora sa Ukrajinom iz tog vremena su ušle i u našu umjetnost i kulturu, puno više nego što smo svjesni toga.
Prva asocijacija na Ukrajinu u književnosti naših prostora je sigurno Miroslav Krleža i njegova Baraka pet Be, novela o ratnom paklu Galicije, odnosno zapadne Ukrajine. Ali, jedno od najznačajnijih djela bosanskohercegovačke književnosti, Provincija u pozadini Hasana Kikića, u naslovu ima još očitiju i fatalniju poveznicu Ukrajine i BiH koja nam često promiče. I u Prvom svjetskom ratu, baš kao što je to i danas, Bosna je provincija u pozadini, hinterlandu, jednog velikog rata na istoku Evrope.
Čak i u savremenoj umjetnosti imamo asocijacije na rat u Ukrajini. Jedna od najljepših balada o humanosti i pacifizmu na ovim prostorima, Ratnik paorskog srca Đorđa Balaševića inspiraciju vuče iz Galicije. Odakle se (hiljadu devetsto) devetnaeste vraća Balaševićev Braca? O mirisu kojeg mora je pričao? Pričao je kako su prešli Karpate – i na kojem su to ratištu zujali meci k’o rojevi pčela?
Dakle, svakom ko makar površno poznaje historiju je jasno kako je nemoguće ignorisati međusobne refleksije događaja na istoku i jugoistoku evropskog kontinenta. Spomenuti historijski paradoks je možda pitanje trenutka i niko ne može sa stopostotnom sigurnošću reći kako će on potrajati. Susreti Milorada Dodika i ruskog predsjednika Vladimira Putina su najmanje što brine. Puno je veća briga upadljiva sličnost između narativa kojeg Dodik plasira u Bosni sa onim koji prati Putinovu agresiju na Ukrajinu.
Taj narativ je lako prepoznati svakome ko je ovdje proživio rat i predratni period medijske pripreme zločina koji su uslijedili. Podudarnosti između narativa srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu i ruske agresije na Ukrajinu su do te mjere upadljive da se čovjek mora zapitati da li je BiH u opasnosti od nekog budućeg rasijavanja ukrajinskog rata ili je, ustvari, ona bila nacrt za ovo što je uslijedilo u Ukrajini?
Paralele su brojne. Putinov ideolog Aleksandr Dugin je devedesetih osnivao Nacionalboljševičku stranku – s kim? Sa Eduardom Limonovom, koji je tih godina pucao po Sarajevu. Ukrajina je daleko od Sarajeva, ali samo geografski i ne možemo da se ne zapitamo – šta bi bilo da je ukrajinski otpor stvarno trajao tek tri dana? Da li je bio spreman scenario secesije proruskih proksija u BiH i novi konflikt na Balkanu?
Republika Srpska i Srbija su vjerovatno jedina dva preostala mjesta u Evropi u kojima određeni političari koketiraju sa Rusijom, održavaju otvorene kontakte sa tamošnjim režimom, te u ovim okolnostima žele unaprijediti saradnju sa zločinačkim režimom u Moskvi. Oni otvoreno stalno negiraju BiH kao državu i nekažnjeno šire šovinistički narativ, isti onaj kojeg je Rusija plasirala prema Ukrajini.
Refleksije u ogledalima
Da li Milorad Dodik slučajno Bošnjacima odriče pravo na njihovo nacionalno ime i jezik, i da li recimo slučajno prisvaja zajedničku srednjovjekovnu istoriju kao u primjeru kralja Tvrtka? Naravno da ne, njegova poruka Bošnjacima je „vi ćete imati onoliko države, nacionalnosti, jezika i historije koliko vam ja dopustim“ i to je jednako onome kako Putin vidi Ukrajince.
Oba narativa su pisana u istu svesku i samo naivan čovjek može misliti da BiH ne može (opet) zadesiti ono što je zadesilo Ukrajinu. Sjetimo se da svega sedmicu prije početka totalne agresije skoro niko u svijetu nije vjerovao da je ona moguća. Okolnosti se brzo promijene i gdje god postoji taj anahroni narativ o vraćanju velike i slavne historije na račun „zlih“ susjeda tu je mogućnost konflikta više nego realna.
Kad su u pitanju refleksije ruske agresije na Ukrajinu BiH, historija uči da tu nije riječ o jednostavnoj refleksiji poput one koju imamo u ogledalu. Mi ovdje govorimo o refleksiji poput one kakvu imamo u sobi sa ogledalima jer je gotovo nemoguće odrediti gdje prestaje narativ naših agresora iz devedesetih u ruskoj agresiji na Ukrajinu a gdje počinje onaj ruskog agresora na Ukrajinu u kontekstu pripreme nekog budućeg konflikta na Balkanu.
Da, možda nam je rat u Ukrajini sada u drugom planu zbog mnogo akutnijeg i dramatičnijeg genocida koji se dešava nad Palestincima, i da, možda javnost u Bosni i Hercegovini prema Ukrajincima danas teže pronalazi empatiju zbog podrške njihove vlade Izraelu, ali bar mi ne bismo smjeli iz vida gubiti ko je u kojem ratu agresor a ko njegova žrtva. Odbrana Ukrajine danas zavisi od hirova američkih senatora, prohtjeva mađarskog autokrate i (ne)principijelnosti i (ne)odlučnosti evropskih i američkih birokrata i u takvoj orkestraciji nema baš puno prostora za soliste.
Puna ruska agresija na Ukrajinu danas ulazi u treću godinu, a kraj joj se ne nazire. Izvjesno je i kako će međusobno iscrpljivanje ruske vojske i ukrajinskih branitelja potrajati i kako su u međunarodnoj zajednici uveliko prisutne kalkulacije o ishodu ovog rata koji se ne može smatrati povoljnim za Ukrajinu.
Možda je i to dio onog spomenutog nacrta iz devedesetih ili njegove kopije, i možda je to jedna od onih brojnih refleksija iz Bosne i Hercegovine na koju Ukrajina treba obratiti posebnu pažnju. U svakom slučaju, Ukrajina je bliže nego što mislimo i ne možemo sebi priuštiti da nas ne zanima, jer bi od nje moglo zavisiti da li ćemo zadržati privilegiju da budemo provincija u pozadini ili ćemo gledati kakve to planove u pozadini imaju oni koji su „predani evropskom putu“.
