Uoči održavanja konferencije Svjetskog ujgurskog kongresa Ambasada Narodne Republike Kine u Bosni i Hercegovini intenzivirala je online kampanju o ujgurskoj pokrajini Sinđan na društvenim mrežama, čemu su prethodili cyber napadi na članove zajednice, kao što su prijetnje hapšenjima i sabotažom.
Gospođo Mahmut, prvo Vas moram pitati: kako komentarišete pritiske koji su došli od kineskih vlasti prije početka ove konferencije?
“Prijetnja je uvijek postojala, nije nova za ljude, čak ni u UK gdje živim, u Londonu. Znate, i ja primam prijetnje, ali ova je prijetnja – prijetnja da se pokuša zaustaviti Svjetski kongres u održavanju svoje skupštine ovdje. Bila je snažna i bez presedana. Imali smo konferencije u prošlosti u različitim gradovima poput Minhena, Pariza, ali se čini da su nas ovdje pokušali potpuno ušutkati, pa su koristili mnogo različitih prijetnji, zato smo radili u krugovima i kućama u zemljama kako bismo pokazali vladi moć, što znači da je naš rad vrlo jak i moćan i kineska se vlada stvarno boji. Mogu reći da su prepadnuti od Ujgura koji govore istinu. Također, pokušali su zastrašiti bosansku vladu I pokazati da je neuspješna te jako sam ponosna na vašu vladu, koja je odlučila da se ne pokori kineskoj vladi i dopušta nam da imamo ovu konferenciju. Zaista, zaista sam zahvalna na tome.”
Kako biste opisali trenutnu situaciju Ujgura u Xinjiangu?
“Trenutna situacija traje od 2017. do sada. Ne vjerujemo da se išta promijenilo. Jedina stvar koja se promijenila jeste to kako su ukrasili površinu i osigurali da je ono što ljudi mogu vidjeti tamo sretan život. Ono što je kineska vlada rekla jeste da Ujguri žive vrlo sretan, miran život. Ali ispod onih prikazivanja plesa i pjevanja i takvog običnog, normalnog života koji vidite na ulicama Urumqija, Ghulje, Kašgara i mnogim mjestima, a znamo da su milioni još uvijek iza rešetaka, neki u koncentracionim logorima, većina je u zatvoru.
Ti nevini ljudi, umjetnici, pjevači i pisci, intelektualci, obični ljudi, svi oni još uvijek služe dugotrajne zatvorske kazne. I većina je, možda ste već čuli, pod programom prisilnog rada. Također, ljudi koji nisu pritvoreni nalaze se pod takozvanim programom podizanja siromaštva, uzeti su iz svojih domova i poslani u kopnenu Kinu, radeći u mnogim različitim sektorima, prisilno radeći kao robovi u industriji morskih plodova, elektronici, tkaninama, odjeći, automobilima, šta god želite.”
Koji su ključni ciljevi Svjetskog ujgurskog kongresa? Kako Vaša organizacija podržava Ujgure u Kini i širom svijeta?
“Dakle naš se rad prvo bazira na podizanje svijesti javnosti, informisanje ljudi o onome što se dešava, kako Ujguri pate, posebno od invazije Kineske komunističke partije 1949. godine. Potiskivanje nije počelo jučer, traje već dugo vremena, ali su genocidne politike počele 2016. i još traju. Dakle naš je prvi posao osigurati da dijelimo I obavijestimo ljude o onome što se dešava. Naš rad također, advokatski rad, jeste informisati parlamentarce o onome što se dešava da bi se osiguralo da su ti parlamentarci na našoj strani, da informišu svoju vladu kako bi vlada mogla poduzeti mjere protiv politike KKP-a prema Ujgurima. U ovom trenutku ključna kampanja koju imamo jeste da želimo da vlade širom svijeta, posebno demokratske vlade poput UK, gdje je moja kampanja zasnovana, prestanu s poricanjem genocida i priznaju da ono što se dešava s mojim narodom jeste genocid. Broj dva su strožije legislative o proizvodima od ropskog rada, tako da bi trebali imati strogu kontrolu uvoza iz regija čiji je lanac snabdijevanja naslonjen na područja s ropskim radom i mnoge druge akcije, uključujući sankcije i drugu odgovornost, pa je to ono što Svjetski kongres radi, od vlade, od lokalne do međunarodne, UN, EU. Prilično smo vrlo mali tim, ali svi koji rade neumorno su radili da pokušaju zaustaviti ovaj genocid i povratiti slobodu našem narodu kod kuće.”
Koliko je važna uloga dijaspore u borbi za prava Ujgura?
“Dijaspora je izuzetno važna jer nijedan Ujgur u Istočnom Turkestanu ne može reći ništa. Čak i ako novinari odu tamo, ne smiju ni razgovarati s novinarima. Ne smiju ni o čemu govoriti, čak ni o običnom životu. I stoga smo mi ljudi koji žive u egzilu u slobodnim zemljama, tako da možemo zaista djelovati kao njihovi glasovi; možemo ispričati priče, situaciju i šta se dešava. Dakle bez dijaspore, bez onih sretnika preživjelih, koji su uspjeli napustiti zemlju, svijet bi imao vrlo malo znanja o onome što se dešava.”
Koje konkretne mjere i akcije očekujete od međunarodnih organizacija poput Sjedinjenih Država ili Evropske unije?
“Najprije vlade, UN tijela, naravno, Sjedinjene Države jedina su zemlja sada, jedina vlada koja to priznaje kao genocid, tako da je naš prvi cilj da vlade širom svijeta priznaju ove zločine protiv čovječnosti i genocid, a zatim poduzmu mjere u skladu s Konvencijom o genocidu koju su potpisali. Dakle to je broj jedan. Drugo je pitanje prisilnog rada, gdje bismo željeli da vlade poduzmu mjere koje bi dovele do prestanka uvoza kineskih, ujgurskih proizvoda nastalih iz prisilnog rada u njihove lance snabdijevanja. Treće i najvažnije jeste sankcionisati, kazniti i dovesti one zvaničnike koji stoje iza ovih zločina pred lice pravde. Dakle to je najvažniji rad koji je krajnji cilj svake grane Svjetskog Globalnog kongresa, od nacionalnog do međunarodnog nivoa, koji bismo željeli da postignemo.”
Na kraju, Bosanci i Ujguri žrtve su genocida. Koliko patnja približava ova dva naroda?
“Zbog ovog potanja naviru mi suze, iskreno, jer samo kada to doživite, možete da razumijete iskustva drugih. Mi u ovom trenutku nemamo čak ni priliku da se vratimo tamo, da pronađemo grobove. Vjerujem da postoje masovne grobnice, ali, nažalost, tamo nema nezavisnih posmatrača koji mogu otići i tražiti. Znamo da su hiljade osoba nestale i do danas ne znamo šta se s njima desilo. Znamo da je kineska vlada praktikovala ilegalnu trgovinu prisilnim vađenjem organa. I svi koji su pritvoreni u riziku su da budu meta. Žene i djeca pate tamo. Dakle, znate, kod svih ovih tragedija efekat je na ljudska bića isti. Ja sam otišla prije 24.godine, živim u egzilu. Nemam mnogo informacija o svojim rođacima, sestrama i braći. I oni su, kako znam, bili prisiljeni da osude moje akcije, moj rad, da me se odriču kao sestre. Ali znam da me vole i ja njih volim, no ne mogu ni razgovarati s njima. Dakle bol je vrlo duboka. Mislim da je to nešto što imamo zajedničko.
Znate, hrabrost, herojske akcije i imati nadu za budućnost. Bez nade, ne mogu vidjeti sutra. Jednostavno je previše bolno živjeti svakog dana. Smatram da smo svi u ovome zajedno.”
