Ugledni hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, jedan od najboljih poznavatelja povijesti Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, šokirao je javnost u nedavnom intervjuu za BHRT izjavom da će se Bosna i Hercegovina dugoročno gledano raspasti.
To što se naša javnost svako malo šokira, posebna je priča. Klasić će tu tezu manje-više ponoviti i u intervjuu za naš portal. Naravno, ovakva izjava znanstvenika je legitimna — upravo i jest zadatak intelektualaca da iznose stavove koji se ne moraju svidjeti javnosti. U tom smislu je i stav profesora Klasića o raspadu BiH potpuno legitiman.
Gdje onda nastaje problem? Problem je u argumentaciji.
U intervjuima za BHRT i kasnije za Tačno.net, profesor Klasić naglašava da je dobronamjeran i da voli BiH. Savršeno ga razumijem – i ja volim Edinburgh, ali kakve to tačno ima veze s naučnim mišljenjem koje izlaže?
Ali dobro, kad je već rekao koliko voli BiH, profesor zatim izgovara tu subverzivnu misao: “BiH će se raspasti.” Nije lijepo čuti, ali, kao što rekoh, legitimno je.
Nije lijepo čuti ni da će se NATO raspasti, pa ljudi govore.
I sada, naravno, tišina. Pojačate ton na televiziji ili povećate font na portalu Tačno.net da čujete i vidite naučne dokaze uglednog znanstvenika.
Argument prvi i najvažniji, znanstvenik ga ponavlja više puta: “Ljudi u Republici Srpskoj ne vole BiH.” Sad već imamo ozbiljan problem: znanstvenikov argument je “ljubav”. Koji je to tačno metod naučnog dokazivanja?
Baskijci — njih tačno 100% ne da ne vole Španiju, nego je otvoreno mrze. Godinama su imali terorističku organizaciju. Sličan sentiment dijeli i veliki broj Katalonaca. Broj irskih katolika koji mrze Ujedinjeno Kraljevstvo i žele ukidanje Sjeverne Irske i njeno spajanje s Republikom Irskom daleko je veći nego broj onih koji u RS ne vole BiH. Pa ipak, ne postoje ozbiljni znanstvenici koji ljubav (ili njezin izostanak) koriste kao argument za raspad Španije ili za skori kraj Sjeverne Irske.
Ali profesor Klasić ne odustaje. Ljubavi nije kraj — sad uvodi “navijačku ljubav”. Kaže: “Ljudi u RS ne navijaju za fudbalsku reprezentaciju BiH.”
Ne precizira odnosi li se to i na košarkašku, ragbi ili, recimo, novu hokejašku reprezentaciju BiH. Šta se znanstveniku tačno dogodi da koristi “navijačku ljubav” kao naučni argument, ostat će vječna misterija.
Ne staje niti tu — nastavlja obrazlagati svoju tezu navodeći da je u sarajevskoj kafani čuo kako se ljudi “ne bi borili za nekakav Doboj ili Banja Luku”.
Da — zaista je jedan znanstvenik rekao da je do naučnih uvida došao razgovarajući s nekolicinom ljudi u kafani.
Možda je to bilo zagrijavanje, a sad dolaze ozbiljni argumenti? Kaže profesor: “BiH ne bi postojala bez međunarodne zajednice.”
Opet nemamo naučnu istinu. Ista tvrdnja može da važi i za većinu država koje graniče s Rusijom ili Kinom. Jednom kada nestane NATO pakt ili ozbiljna međunarodna pomoć, te države bi mogle biti ozbiljno ugrožene od svojih susjeda. Po čemu je tu BiH izuzetak?
I na kraju dolazi završni argument: “Da bude referendum u RS, ogromna većina građana glasala bi za nezavisnost.”
Znanstvenik je vjerojatno u pravu. Samo — opet nemamo naučni dokaz. Profesor je, izgleda, propustio informaciju da se referendum može održati samo na teritoriji cijele BiH. Na posljednjem popisu, Bošnjaci i Ostali zajedno čine skoro 55% stanovništva. Nije baš realno da bi oni izglasali podjelu BiH.
Jedan od najuglednijih znanstvenika, Ludwig Wittgenstein, svoj Tractatus završava riječima: “O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.”
Nakon toga je šutio nekoliko godina.
Ukoliko bismo Wittgensteinove riječi primjenili u kontekstu rasprave o podjeli ili očuvanju jedinstvene BiH, mogli bismo predložiti profesoru Klasiću da se u svojim izjavama pokuša držati zaključaka koji proizlaze iz ozbiljnih znanstvenih istraživanja. Sve ostalo je govor primjereniji kafani, nego znanosti.
