Biden i Putin – foto: VCG
Mirotvoran svijet nije veslo sisao, a nije nepoznata ni američka praksa sile i nepravde nametanjem tzv. unipolarnoga svjetskog poretka, kojim će dominirati Uncle Sam, pa rješenje te kvadrature kruga tek čeka svoj epilog. Stari Efežanin je još prije neka dva i pol milenija izrekao vječnu istinu o tomu da „samo mijena stalna jest“ (panta rhei), što neuki Zapad nikako ne razumije. I nije problem u tomu što Amerima desetljećima, je li, luzerskoga globalnog žandarenja nikako da iz debeloga mesa uđe u glavu da je odavno minulo vrijeme samozvanoga svjetskog vođe koji ima prvu i zadnju riječ u međunarodnim odnosima, problem je u tomu da ta fatamorgana America First! skupo u ljudskim životima i uništenoj imovini stoji – fućkaj SAD i tzv. saveznike/partnere koji siju zlo – mir, sigurnost i životni standard milijardâ tzv. običnih/malih ljudi na svim kontinentima. SAD neće pobijediti Rusiju ni sada u Ukrajini niti Rusija SAD, a oslabit će cijeli svijet. Indikativan je taj ukrajinski lakmus papir svakomu tko ga znâ odčitati
Marijan Vogrinec
Mogu Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., Antony John Blinken, Lloyd James Austin i Rishi Sunak zajedno s Ursulom Röschen/Ružicom von der Leyen, pa Andrejem Plenkovićem na repu ratnohuškačke kolone, hodati na trepavicama ili dubiti na glavi, izigravati Isusa na površini vode, ali SAD sa svojim globalno mobiliziranim tzv. saveznicima/partnerima i vojnim arsenalom NATO-a, ni po cijenu da i posljednji Ukrajinac uskoro ode u Vječna lovišta – neće pobijediti Rusiju. Ni u Ukrajini niti igdje na Kugli. Jednostavno, ni tehnički niti moralno nije za to kapacitiran. Baš kao što Rusija u istom okolnostima, iz istih razloga i sa svojim tzv. saveznicima/partnerima (a ima ih) ni u Ukrajini niti igdje na Kugli nije kapacitirana pobijediti SAD. No, jedino što jest izvjesno da će u tom globalno toksičnom pripetavanju oslabiti i SAD i Rusija, a najskuplji će ceh platiti tzv. saveznici/partneri i navučeni na ratni ljepak – kibici. Tako to uvijek ispadne na kraju, pa zašto ne bi i sada kad su neprijateljstva eskalirala gotovo do crvenoga gumba sudnjeg dana, a ratno ludilo i ekonomsko iscrpljivanje suvereno gaze svaki proplamsaj mirotvorne pameti. Uncle Sam je, doduše, sada nešto poduzetniji kad sjevne iskra te pameti (npr. Papin poziv na obustavu rata, kineski ili afrički prijedlog za obustavu krvoprolića u Ukrajini, etc.), pa smjesta šikne koju cisternu vatrogasne vode. Da se Turci ne dosjete? Ili Putin?
SAD ni davnih dana – još od svog nekažnjenoga ratnog i zločina protiv čovječnosti 1945. godine atomskom bombom na stotine tisuća civila u japanskoj Hirošimi i Nagasakiju – nije bio ni međunarodnopravno niti izrazitom vojnom dominacijom kapacitiran za pobijediti Ruse u Hladnom ratu ili sada u Siriji, tzv. komuniste u Kini, Koreji, Vijetnamu, na Kubi ili u Venezueli, oružjem i također nekažnjenima masovnim zločinima protiv civila unijeti tzv. zapadne demokratske vrijednosti u Afganistan, Libiju, Irak… Ni Sovjeti/Rusi nisu bili kapacitirani – kao nitko nakon Aleksandra Velikog, čak ni strašan mongolski osvajač Džingis-kan i SAD/NATO 20 godina – pokoriti neosvojivi Afganistan. A svijet već dugo nije duopolan i to je dovoljan protok vremena za kraćega tzv. postduopolnog razdoblja u kojemu su stasale globalne velesile Rusija, Kina, Indija, Brazil, etc., koji je pokazao da bez velikoga globalnog zla ne može funkcionirati monopol dominacijom jedne sile. Osobito ne obrascem America First! Tzv. novi svjetski poredak se, kao samoodrživ, ima graditi novim materijalima na osnovi projekata što ih kvalitetno, primjereno suvremenim uvjetima i okolnostima mogu izraditi samo sposobni, savjesni i predani projektanti u multidisciplinarnim studijima, ne „narodni“ zidari svikli na odokativna zdanja od ćerpića u kojima pater familias drži na oku višečlanu obiteljsku zadrugu. To su tempi passati.
Chris Nineham i Herbert Wulf
Dvojica uglednih u svijetu mirotvornih aktivista i intelektualaca – Britanac Chris Nineham, jedan od pokretača akcije „Stop ratnoj koaliciji“ (Stop the War Coalition) te Nijemac prof. dr. Herbert Wulf, bivši rukovoditelj i sada aktivan suradnik Međunarodnog centra u Bonnu za studije o konfliktima te Instituta za razvoj i mir Sveučilišta Essen/Duisburg – objavili su ovih dana, a prenijeli i neki neovisni zapadnobalkanski mediji koji afirmiraju kritičko mišljenje utemeljeno na činjenicama/istini (npr. portali H-Alter u RH i Tačno.net u BiH), da je notorna laž zapadna polit-medijska mantra kako se ukrajinski rat vodi zbog ljudskih prava. U svom ga interesu vode neke od najmoćnijih ekonomskih i vojnih sila na planetu. Na dugoročnu, globalnu štetu cijelog svijeta i po cijenu da ukrajinski narod – čije aktualno vodstvo na čelu s neodgovornim predsjednikom Volodimirom Zelenskim kao tzv. malim od (pro)američke kužine drži fenjer tragediji – postane demografski, materijalno i teritorijalno okljaštreni torzo na postolju jednog dana ipak – neodgodivog mira.
Današnji (pro)američki Zapad, koji se napadno odijeva u boje ukrajinske zastave (vidi ratobornu Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen), grli i ljubi Zelenskog čak i na fotkama te mu povijesno neuko diže rep nacističkim „Slava Ukrajini“ (jer se, kukavički, ne ufa guknuti istoznačnicu „Sieg Heil“, sic transit), sutra ga neće ni nacrtanog željeti među „zaslužnicima“ na postolju mira. Dogovorenog između SAD-a (možebitno bez Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr.) i Rusije (možebitno bez Vladimira Vladimiroviča Putina). Drukčije ne može biti. Zelenski trbuhozbori bajke za jasličku djecu o „pobjedi u ratu“ kada mu ni najsuvremenije zapadno oružje nije spasilo živote već blizu 200.000 vojnika, spriječilo milijunska iseljavanja iz zemlje i presušivanje bazena za novačenje sve novoga i novog topovskog mesa, pretvaranje Ukrajine u spaljenu zemlju koju neće biti moguće obnoviti te dekontaminirati desetljećima i koju obnovu iz temelja neće ni moći niti željeti platiti (pro)američki porezni obveznici. Volodimira Zelenskog, bivšega osrednjeg tv-komedijaša bez političkih znanja i iskustva, glinemol političara što se dao nagovoriti dementnom već Joe Bidenu na rat s višestruko nadmoćnijim Rusima, pitat će se – za zdravlje. Uvijek, je li, mora visjeti neki Pedro, ako mu prije galgi ne presude vlasita svijest i savjest? Što je najmanje vjerojatno.
Nadasve je smiješno očekivati – uči iskustvo – da će božica povezanih očiju, s kantarom u lijevoj ruci uistinu pravedno i po zasluzi razvaliti mačem u desnici po vratovima nekolicine najljućih jastrebova na čijem su perju globalno vidljive najdeblje naslage nedužne i ukrajinske i ruske krvi. Ali i jad i bijeda stotina milijuna i milijardâ tzv. običnih/malih Europljana, Amrikanaca, Rusa i inih žitelja Kugle. Njima su ti jastrebovi – poimence ih se znâ i dade nabrojiti na prste obiju ruku – ugrozili obitelji i budućnost neovlaštenim odbijanjem od usta i rušenjem standarda eda bi financirali ukrajinska krvoprolića i tragediju bez presedana, da bi Zapad, sic transit, „branio ljudska prava“ u Ukrajini i „obranio demokraciju od autokracije“, Europu i Ameriku od Rusije (i Kine), što je laž nad lažima za koju se kad-tad mora odgovarati. Nadasve je smiješno očekivati i to da će, je li, UN-ov Međunarodni sud u Haagu (International Court of Justice – ICJ) ili neko ad hoc sudište zaraćennoga (pro)američkog Zapada biti u stanju učinkovito „osuditi Putina za ratne zločine u Ukrajini“ kada ni ICJ niti to neko ad hoc sudište navodno demokratske međunarodne zajednice nije bilo doraslo ikad u prošlosti osuditi američke i tzv. savezničke/partnerske ratne i zločince protiv čovječnosti za milijune ubijenih civila i razorene domove od Hirošime i Nagasakija do Koreje, Vijetnama, Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, na Karibima, u Srednjoj i Južnoj Americi, etc.
Pritisak na globalni Jug
Ceh plaćaju nedužni civili/narodi, a kad se izjalovi „ratna povjeda“, pa krivci podvijena repa napuste bojište – kao Ameri u Koreji, Vijetnamu ili Afganistanu, etc.; nisu dobili nijedan rat poslije 1945. godine, nigdje, čak ni Hladni u blokovskom razdoblju – vazali koji su sudjelovali u masovnom zlu prvi su na redu za objesiti Pedra. Povijest vazalstva je nemilosrdna prema onima koji su, dok je grmjelo, pod dlakom političkih „pasa rata“ odrađivali prljavi posao i vezali konja, gdje je gazda kazao, pa… Chris Nineham i Herbert Wulf nisu jedina pacifistička svijest i savjest koja diže glas razumnog upozorenja urbi et orbi na to zašto neizvježni pregovori o miru uopće na proameričkom Zapadu „nisu u modi“, pa se ne nose ni u Washingtonu, ni u Bruxellesu niti u Londonu, a onda ni trabant-zemljama što je izazvalo ozbiljniju predarmagedonsku krizu no 1962. godine tzv. kubanskih pet minuta prije nuklearnoga sudnjeg dana. Bivši kolonijalni, imperijalni luzeri što su bili prisiljeni formalno napustiti eksploatirana lena, ali ne i suludu zamisao da su to i dalje njihova neupitna ćaćinstva, gdje im vazali „demokratski“ omogućuju nastavak izvlačenja resursa, vojnu i političku lojalnost, pa u to nitko ne smije dirati, trebaju ukrajinski ili koji drugi veliki rat, odnosno izmišljenu globalnu ugrozu. Radi materijalne dobiti unovčenjem tuđih smrti i tuđe spaljene zemlje izigravanjem „dobrih Samaritanaca“ – što se sada događa Ukrajini naočigled kukavički šutljiva cijelog svijeta – te kao deterdženta za pranje stalno istih prljavih nakana.
„Doduše“, tvrdi Herbert Wulf, „nijedna od BRICS zemalja (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, skupina osnovana 2009. godine kao protuteža Zapadu, zapasuje 40 posto svjetskog stanovništva i kupovnom moći je jača od skupine G-7; 19 drugih zemalja u redu je za učlanjenje u BRICS+ ili BRICS 2.0, s vlastitom valutom i 31,5 posto udjela u globalnom bruto socijalnom proizvodu smjera geopolitičkom preokretu u svijetu, op. a.) kao i ostale zemlje u razvoju ne podržavaju Rusiju otvoreno ali su zabrinute jer sveobuhvatne zapadnjačke sankcije protiv Rusije imaju konzekvence i na globalnom Jugu. Najjasnije je indijska vlada formulirala kritiku na zapadnjačka olekivanja da se suglase sa sankcijama. Većini vlada na globalnom Jugu su iz razumljivih razloga važniji vlastiti gospodarski interesi nego da podrže bojkot Rusije. Ratom u Ukrajini su se pojačale napetosti između Zapada – prije svega SAD-a kao samozvanog vođe slobodnog svijeta – i globalnog Juga. Jug se osjeća pod pritiskom da se u ratu u Europi odlučuje za jednu stranu, dok uloga industrijskih država kod mnogih konflikata na jugu, blago rečeno, nije bila baš uzorna. Mantra Vladimira Putina protiv unipolarnog svijeta, u kojemu odlučuje SAD, na globalnom je Jugu većinom prihvaćena. Za njih je vrijeme ‘globalnog policajca’ prošlost. Tu je i sjećanje na kolonijalno doba od kojega i danas pate mnoge zemlje na globalnom Jugu. One se i danas često osjećaju pod nečijim patronatom.“
Ministri vanjskih poslova zemalja BRICS-a su to na summitu početkom lipnja u Južnoj Africi nedvosmisleno posredovali Zapadu, nastupajući prije svega kao „antihegemonijski projekt koji želi prekinuti nadmoć aktualnoga svjetskog projekta i globalnu gospodarsku dominaciju američkog dolara“. Ta skupina, koja je osnovala i svoju verziju Svjetske banke i MMF-a, istodobno je i „geopolitički projekt u kojemu su središnji čimbenici“, tvrdi Wulf, „klasična politika sile, gospodarska i vojna snaga te vanjskopolitički utjecaj. Na sljedećem summitu BRICS-a u kolovozu 2023. u Južnoj Africi važnu ulogu igra moguće proširenje članstva. Među ostalima, članstvo traže globalni i regionalni teškaši kao Alžir, Egipat, Saudijska Arabija, Iran, Indonezija, Tajland, Senegal, Argentina i Venezuela. Time je BRICS više nego ikad na putu postati važan globalni igrač i sudionik u stvaranju međunarodnih normi. Posebno kroz trgovinu unutar skupine pet zemalja, žele se riješiti američkog dolara kao svjetske rezervne valute“. Vlastitom valutom pak, tzv. dedolarizacijom, smanjili bi bitno utjecaj SAD-a u globalnoj ekonomiji. Brazil i Kina su se, je li, već ožujka 2023. dogovorili međusobno trgovati lokalnim valutama, kineskim RMB-yuanom i brazilskim realom, što Kinezi prakticiraju i s Rusijom.
Koliko god se (pro)američki Zapad raduje kako je ukrajinski rat „ujedinio Uniju“ (što nije istina, jer Mađarska, Bugarska, Slovačka, pa i Francuska ne dišu istim bruxelleskim ritmom u distanciranju od Rusije) te produljio NATO-ove granice s Rusijom (ulaskom Finske i valjda uskoro Švedske), neočekivano je SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije u Ukrajini ojačao skupinu BRICS, a „solidarnost s Rusijom traje do danas“. Recimo, od pet zemalja BRICS-a, protivno SAD-u i zemljama EU-a, Kina, Indija i Južna Afrika nisu lani u ožujku glasale za UN-ovu rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu, bile su suzdržane. „Cilj zapadne alijanse je bio napraviti od Rusije međunarodnu izopćenicu i ekonomski ju pogoditi najopsežnijim mogućim sankcijama“, smatra Herbert Wulf, što se godinu i pol kasnije nije ostvarilo, dapače. „Jedna nenamjeravana posljedica tih sankcija bile su ogromne smetnje i štete međunarodnoj trgovini. Ti su poremećaji još i pojačani, jer su – priznala je skupina G-7 (pod nadzorom SAD-a, op. a.) – tijesnom trgovinskom umreženošću nastale ovisnosti. Protustrategija, diverzifikacija lanaca i isporuke pogodila je prije svega trgovinu s Kinom, čije je gospodarstvo, osim toga, pretrpjelo štete zbog tvrde korona-politike. Mnoge zemlje globalnog Juga simpatiziraju filozofiju BRICS-a da bude protuteža skupini G-7.“
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije u Ljubljani je u velikoj analizi „ukrajinske krize“ 17 mjeseci nakon početka rata objavio da su se „počele pojavljivati neke smjernice koje bi mogle imati veliki utjecaj na budući tok međunarodnih odnosa“. Prva je neuspjeh Zapada da u ukrajinskom ratu zaustavi Rusiju diplomatskim i vojnim pritiscima, pa i ekonomskim, što se „događa prvi put jer se dvije strane nisu direktno sukobile u Hladnom ratu, kao što se sada događa u Ukrajini“. Također, „ovaj rat je otvorio put nastanku euroazijskog pola, intenzivnoj rusko-kineskoj koordinaciji te tihom pridruživanju Indije tom savezu koji će za nekoliko godina postati centar svijeta, zahvaljujući svom ekonomskom, ljudskom (više od četvrtine svjetskog stanovništva, već sada, op. a.) i vojnom potencijalu. Kina će predvoditi taj savez, a Peking neće pronaći bolju povijesnu priliku od prilike koju mu pruža rusko-ukrajinski rat, da pokaže svijetu svoju stvarnu težinu na međunarodnoj sceni“. Osim toga, „svijet je počeo otkrivati mogućnost globalne ekonomske aktivnosti bez američke valute dolara. Rusija je zajedno s velikim silama u Aziji, Indiji i Kini u osnovi pokrenula trgovinsku razmjenu utemeljenu na nacionalnim valutama, s preferencijama da kinesli zlatni yuan bude podržan zlatom, za razliku od amertičkog dolara.
Njemačko gospodarstvo
Zapad je otkrio stupanj opadanja svog utjecaja u svijetu jer je očekivao da će zemlje koje se okreću u njegovoj orbiti ili se vjeruje da su unutar njegove povijesne sfere utjecaja, javno osuditi ruski napad na Ukrajinu. Međutim, stajalište većine afričkih, azijskih i latinoameričkih država svelo se na glasanje u Općoj skupštini UN-a o osudi Rusije, na neobavezujuće protokolarno glasanje, a uzdržale su se od jasne osude Rusije te pozvale na dijalog, pregovore i očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine“. U tim i takvim okolnostima, što SAD/EU/NATO-ov i tzv. saveznika/partnera rat protiv Rusije u Ukrajini dulje traje, bit će više žrtava u toj nesretnoj zemlji te izravnih ekonomskih stradalnika u proturuskoj alijansi. Npr., Njemačka je već u recesiji, ekstremna desnica izborno profitira na, je li, mutavoj tzv. sankcijskoj, proturuskoj politici SPD-ovog kancelara Olafa Scholz, žitelji su izrazito zabrinuti za budućnosti svojih obitelji, a kada lokomotiva EU-a zglajza s tračnica – što se upravo događa neekonomskom zamjenom jeftinih ruskih energenata za američke znatno skuplje, sic transit – vagoni se lančano razbijaju u krš i lom. Njemački vicekancelar Robert Habeck je to komentirao u jednom intervjuu regionalnomu mediju: „Prijatelji nam zaračunavaju neprijateljske cijene“. A što je drugo očekivao nakon što su Nijemci prešutjeli američku diverziju – osobno ju je lani u veljači najavio Joe Biden – na objema megacijevima plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora u blizini Danske, pod nadzorom NATO-a, čiju su gradnju samo Njemačka i Rusija platile navodno desetak milijardâ eura ne bi li se osigurata trajna opskrba zapadne Europe prijeko potrebnim energentom.
Njemačka je gospodarska komora neki dan objavila da se ekonomija najmoćnije države u Uniji, ali i u Europi, „opet spustila na pandemijsku razinu“ i da „trenutno nema naznaka kako će se oporaviti“. Forbes je pak objavio da se u lipnju 2023. „zdravlje njemačkoga poslovnog sektora znatno pogoršalo“, odnosno da je Info indeks iznosio 88,5 bodova, tri boda manje no u svibnju kada je iznosio 91,5 bodova. Capital Economics pak na osnovi anketa u lipnju tvrdi da će „njemaački BDP opet pasti u drugom kvartalu s obzirom na to da prihodi građana stagniraju, kamatne stope rastu i slabi vanjska potražnja“ te se očekuje da će se „kontrakcija njemačkoga gospodarstva nastaviti i u trećem i četvrtom kvartalu“. Ako se znâ da je Njemačka glavni ne samo trgovinski partner Hrvatskoj, ali i ne samo Hrvatskoj, može se pretpostaviti koliko je i komu će najviše, je li, naškoditi proturuska polit-sankcijska histerija na tzv. pravoj strani povijesti, sic transit. Preskupo plaćena iz džepa svih poreznih obveznika, eto, traje već 17 mjeseci, a EU vreća „pomoći Ukrajini koliko treba i dok god bude trebalo“ – nema dna. U ratu koji nije europski rat, ali ga je SAD bezobrazno/licemjerno – europeizirao.
Ameri, prvi put u izravnom sukobu s ruskim oružjem – kojega su se puno pametniji i nedementni Bidnovi prethodnici klonili kao vrag od tamjana i u Hladnom ratu – rasplamsavaju globalne podjele iz totalno pogrešnih procjena stanja u svijetu i realnog odnosa snaga, interesa i ambicija za zauzimanjem mjesta pod zajedničkim suncem. Režu granu na kojoj sjede. Svjesno guraju Kuglu u rupu iz koje više ne može van, što će reći da nisu baš ništa korisno naučili iz redom izgubljenih ratova, subverzija, destabilizacija, moralnih i inih blamaža u kojima su svih tih desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata stalno bili luzeri. Trilijuni dolara kojima su zadužili svoje buduće naraštaje i nedavno prvi put u povijesti doveli SAD pred bankrot zbog enormnih troškova samozvana žandarenja svijetom bačeni su u vjetar. Takve tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života ne vrijede pola pišljiva boba, ali skupo stoje mir i sigurnost, životni standard, zdravlje i socijalnu uključivost cijelog svijeta. Otuda i sve organiziraniji/masovniji otpor Azije, Afrike, Latinske Amerike i dijela kritičnosvjesne Europe i samog SAD-a ne samo američkom ratu protiv Rusije u Ukrajini nego i nastranim uvjerenjima kako je moguće da SAD napokon „pobijedi Rusiju“. Neće ju pobijediti, jer za to nije sposoban ni s više tzv. saveznika/patnera no što ih angažira u Ukrajini, pa i protiv Kine, Irana, Sirije, Jemena ili Mađarske i inih eurounijskih „skeptika“…
Britanski analitičar Chris Nineham tvrdi kako je notorna laž da najveći zagovornici na Zapadu rata protiv Rusije Joe Biden te britanski premijeri Boris Johnson (smijenjen zbog afere) i Rishi Sunak sa svojim jastreb-vladama imaju na srcu – dobrobit Ukrajinaca. Dajte najte! „Postoji duga i nečasna povijest ratovanja u ime prava nacija ili naroda“, tvrdi Nineham. „Dok se rutinski kritizira ruska proizvodnja dezinformacija industrijskih razmjera,komentatori su potpuno slijepi za ono što radi zapadni propagandni stroj, kojim upravlja ratoorna vlada SAD-a, desničarska torijevska administracija, establišment EU-a i vojno-industrijski kompleks s obje strane Atlantika. Zapadnu propagandu slijepo prihvaćaju gotovo svi mediji i, barem u Britaniji, gotovo cijela politička klasa, kao i alarmantan broj ljevičara. Dok se zapadni propagandni argumenti uvelike odbacuju na globalnom Jugu, u nekim europskim zemljama se barem o njima raspravlja, dok svako preispitivanje u Britaniji nailazi na osude u stilu McCarthyja.“ Zašto SAD – prije no tzv. saveznici/partneri – blokira svaku pomisao na pregovore o miru u Ukrajini, a navodno mu je stalo do Ukrajinaca, demokracije i ljudskih prava, čega ne može biti prije no što oružje zašuti i sukobljene strane otvorenih karata sjednu za zeleni stol?
„Putin ne smije ostati na vlasti“
Zato što je dementni Joe Biden (zasad nepokolebljivo dok ga ne pogodi izborni bumerang posred čela?) uvjeren, kaže, da ratuje za „promjenu režima u Moskvi, jer Putin ne smije ostati na vlasti“, a državni tajnik, je li, Antony Blinken i ministar obrane Lloyd Austin žele „vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može provoditi ovakve aktivnosti koje je poduzela invazijom na Ukrajinu“. E sada, toj je strategiji potreban vazal u liku lokalnog partnera ili proxyja, kako ga imenuje zagovornik rata Hal Brands, profesor na američkom Sveučilištu Johns Hopkins, a pronađen je u liku politički zelenoga i nacionalno vrlo neodgovornog Volodimira Zelenskog, operativnog krivca za ukrajinsku tragediju u kojoj je „Rusija meta jednog od najnemilosrdnije učinkovitih proxy ratova u modernoj povijesti“. Brands je to pojasnio u Bloombergu: „Ključ strategije je pronaći predanog lokalnog partnera – proxyja spremnog ubijati i umirati – te ga opskrbiti oružjem, novcem i obavještajnim podacima potrebnim za nanošenje razornih udaraca ranjivom suparniku. To je upravo ono što Washington i njegovi saveznici danas rade Rusiji“.
Mirotvoran svijet nije veslo sisao, a nije nepoznata ni američka praksa sile i nepravde nametanjem tzv. unipolarnoga svjetskog poretka, kojim će dominirati Uncle Sam, pa rješenje te kvadrature kruga tek čeka svoj epilog. Stari Efežanin je još prije neka dva i pol milenija izrekao vječnu istinu o tomu da „samo mijena stalna jest“ (panta rhei), što neuki Zapad nikako ne razumije. I nije problem u tomu što Amerima desetljećima, je li, luzerskoga globalnog žandarenja nikako da iz debeloga mesa uđe u glavu da je odavno minulo vrijeme samozvanoga svjetskog vođe koji ima prvu i zadnju riječ u međunarodnim odnosima, problem je u tomu da ta fatamorgana America First! skupo u ljudskim životima i uništenoj imovini stoji – fućkaj SAD i tzv. saveznike/partnere koji siju zlo – mir, sigurnost i životni standard milijardâ tzv. običnih/malih ljudi na svim kontinentima. SAD neće pobijediti Rusiju ni sada u Ukrajini niti Rusija SAD, a oslabit će cijeli svijet. Indikativan je taj ukrajinski lakmus papir svakomu tko ga znâ odčitati.
