Velika izbjeglička kriza koja je počela 2015. sirijskim građanskim ratom i pokušajem stvaranja tzv. Islamske države, suočila nas je s vlastitim predrasudama, uskogrudnošću, manjkom empatije i izostankom solidarnosti. Otprilike milijun ljudi stiglo je u Europsku uniju. Dočekali smo ih negodovanjem, premlaćivanjem i bodljikavom žicom pokazavši da o demokratskim vrijednostima mnogo više volimo govoriti, no što smo spremni živjeti u skladu s njima.
Desetak godina kasnije suočeni smo s novim valom migracija. Nije li vrijeme da ozbiljno preispitamo zašto zaziremo od dolaska tih ljudi? U zadnje vrijeme većinom je riječ o ekonomskim migrantima iz Nepala, Indije, Filipina i Pakistana koji su potrebni našem društvu, primarno za rad u građevinarstvu, prometu i turizmu. No, iako su nam potrebni, istovremeno im jasno dajemo do znanja da ih uopće ne želimo. Umjesto prijateljskog prihvaćanja koje bi im olakšalo boravak u dalekom i nepoznatom svijetu te integraciju u hrvatsko društvo, mi se u odnosu na njih držimo distancirano kao pokondirena frajla koja s prijezirom i gađenjem okreće glavu od „crnog” roblja. To rezultira njihovom izolacijom i getoizacijom, a upravo to se u mnogim zemljama zapadne Europe pokazalo glavnim generatorom budućih problema.
Čega se zapravo bojimo? Njihovi motivi nisu ni mistični niti neobjašnjivi, većina migranata dolazi u potrazi za boljim životom, bježeći od rata i bijede. Ne dolaze u Europu zato da bi ju pokorili, islamizirali, organizirali terorističke napade, nametali nam svoje običaje, jezik niti kulturu. Dolaze da bi vrijedno radili te, uz vrlo skroman život kojeg karakterizira odricanje od svakog viška mimo zadovoljenja osnovnih potreba, uštedjeli novac koji će poslati svojim obiteljima na drugi kraj svijeta.
Za razliku od Nepalaca, Indijaca, Pakistanaca i Filipinaca kojima nije zabranjen ulazak u zemlje Europske unije te u njima borave legalno (s boravišnom i radnom dozvolom), Afganistancima i Sirijcima to nije dopušteno. Strogi granični režimi onemogućuju im slobodno kretanje i putovanje, pa koriste usluge organiziranih kriminalnih skupina krijumčara ljudima da bi došli do Europe. Za same migrante to znači izdvajanje znatne sume novaca te veliku opasnost bez jamstva da će ikad doći na cilj, čak ni da će preživjeti putovanje. Za krijumčare to je vrlo profitabilan posao, prema podatcima MUP-a jedna od najunosnijih kriminalnih aktivnosti tik uz trgovinu drogom i ljudima. Krijumčari ljudima obećaju im siguran transport do odredišta, a onda prekrcaju čamce dvostruko većim brojem ljudi od onog koji bi bar donekle jamčio sigurnost plovidbe ili ih transportiraju kamionima, ponekad čak i hladnjačama. Iskrcaju ih u šumi bez jasnih uputa o tome gdje se nalaze i kako da se domognu željene destinacije. Ponekad im lažu da su ih doveli do dogovorene države, a nisu. Neki od njih dali su sav novac koji je njihova obitelj godinama štedjela, možda se i zadužili, da bi platili put u sretniji i bolji život. Bi li uopće krenuli da su znali da ih čeka siromaštvo tek malo manje od onoga kakvo su ostavili za sobom, neizvjesnost posla, getoizacija u rubne i opasne kvartove velikih gradova i tužan osjećaj nepripadanja.
Kad su odlučili krenuti vjerojatno nisu znali da ih Europljani neće dočekati otvorenog srca i raširenih ruku. Već odavno ovdje nema gostoprimstva kakvo je moguće doživjeti još samo na Istoku. Vjerojatno nisu znali niti to da u ovoj „obećanoj zemlji” ne teku med i mlijeko, da su domaći radnici često potplaćeni i neredovito plaćeni, da mnogi poslodavci krše propise iz radnog zakonodavstva te da će prema njima postupati još i mnogo gore. Za isti posao nisu plaćeni istom plaćom kao domaći radnici, a iza fraze o „osiguranom stanu i hrani” najčešće se krije smještaj u sobi nalik na zatvorsku ćeliju u koju ih je nagurano još desetak. Poslodavci od njih traže da rade prekovremeno ucjenjujući ih gubitkom radnog mjesta ako odbiju ili o tome progovore.
Nisu, u trenutku kretanja u vrli novi svijet, znali niti to da Europe, koja je stoljećima bila izvorište slobodarskih ideja borbe za ljudska prava, više gotovo da i nema. U terminalnoj fazi bolesti, u kojoj više nije u stanju priznati niti zaustaviti genocid, potiho živi svoje posljednje dane gušeći se od ksenofobije, islamofobije i cenzure medija.
Zašto dolaze i oduzimaju nam radna mjesta, pitat će tzv. „autohtoni Europljani”, zaboravljajući da došljaci ionako većinom rade one poslove koje „bijeli” Europljani uopće ne žele raditi. Što ne promijene uvijete života u svojoj zemlji pa ne bi imali potrebu dolaziti ovdje, nastavljaju drugi zauzimajući pozu prosvjetljenih pravednika. No, siromaštvo tih dijelova svijeta produkt je višestoljetnog iskorištavanja sirovina i jeftine radne snage od strane Zapada, a ono traje i dalje. Iako tzv. „zemlje trećeg svijeta” formalno više nisu pod političkom upravom imperijalističkih sila, u ekonomskom smislu i dalje ovise o bivšim kolonijalnim gospodarima. Europa i dalje profitira iskorištavajući njihovu neimaštinu i spremnost da rade za mnogo manju plaću nego zapadni radnici. Uz to, zloupotrebljavamo i manjak zakonske regulative na polju zaštite radničkih prava doprinoseći tome da bogati svakim danom postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Njihova želja za boljim životom, na koju imaju potpuno i neotuđivo pravo, često se, unatoč svim naporima, na kraju ne uspije ostvariti.
No, ta želja nama nije nepoznata. Na tisuće naših građana svake godine napušta Hrvatsku u potrazi za boljim životom u Irskoj, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj ili nekoj drugoj zemlji europskog sjeverozapada. Mnogi od njih ostat će tamo usprkos trajnoj nostalgiji za životom među ljudima koji razumiju njihov jezik i smiju se njihovim vicevima, a ne naglasku. U svojoj novoj domovini često osjećaju da nisu građani prvog reda na isti način na koji to i kod nas osjećaju imigranti, da su, zahvaljujući svijetloj puti, tek malo povlašteniji u odnosu na došljake iz Azije i Afrike.
„Odjekuje jauk boli pretvarajući Mediteran, „mare nostrum” (naše more), iz kolijevke civilizacije u „mare mortuum” (more smrti), groblje dostojanstva: to je ugušen jauk braće i sestara migranata”, rekao je papa Franjo I. u septembru 2023. na misi u Marseilleu dodajući kako je naša ljudska dužnost otvorenog srca prihvatiti ljude koji bježe pred ratom, gladi i siromaštvom.
