Vesna Rajnović profesorica filozofije, diplomirana indologinja te kolumnistica niza medija u javnosti je prepoznata je kao kritičar zvanične hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. U intervjuu za portal Tačno.net profesorica Vesna Rajnović govorila je o populizmu predsjednika R. Hrvatske Zorana Milanovića, relaksiranju odnosa između BiH i Hrvatske, posljedicama zvanične hrvatske politike prema BiH, izazovima pred kojima se nalazi Evropa kao i o nizu drugih tema.
U javnosti je odjeknula vaša kritika Milanovićeve politike prema BiH, izrazili ste žaljenje zbog toga što ste glasali za njega. Kako objasniti neprijateljsku politiku hrvatskog predsjednika prema Bosni i Hercegovini?
Točno je da sam glasala za Milanovića, bila sam zadovoljna svojim izborom kad sam čula njegov inauguracijski govor, kao i odbijanje da sudjeluje na proslavi obilježavanja 25. godišnjice akcije “Bljesak” u prisustvu predstavnika HOS-a koji je na svojoj odjeći imao istaknut natpis ZDS što nije, kako nam je to svojevremeno pokušavala objasniti predsjednica Grabar Kitarović, stari hrvatski pozdrav, već ustaški pozdrav iz vremena NDH. Posumnjala sam da nešto nije u redu kad je u junu 2020., govoreći o BiH, rekao kako je “država triju entiteta”, još uvijek dobronamjerno vjerujući da je to bio lapsus. Uskoro su uslijedile vrlo zabrinjavajuće izjave, koje više nije bilo moguće dobronamjerno interpretirati.
Što se tiče njegove politike prema BiH, čini se da nastoji obnoviti zastrašujuću ideologiju Franje Tuđmana, koja se tijekom rata realizirala udruženim zločinačkim pothvatom u punom kapacitetu svoje destruktivnosti. Taj, naime, plan podjele BiH skiciran na salveti, nije nanio užasno i neshvatljivo zlo samo Bošnjacima, već i bosanskohercegovačkim Hrvatima. Njih HDZ BiH trideset godina kasnije i dalje drži taocima propalog nauma kontinuirano im usađujući osjećaj vječnog izgnanstva, dijaspore u vlastitoj zemlji. Predsjednik Milanović je, podržavanjem i promoviranjem takve politike, mimo svih očekivanja pristojnih građana Republike Hrvatske, zloupotrijebio svoj položaj i ovlasti svrstavajući nas uz bok onim zemljama koje europske napredne demokracije doživljavaju sramotom Europske unije, povazdan pijanim rođakom što galami, svima uzrokuje nevolje i s kojim, zapravo, uopće ne znamo što učiniti. Kao što se činilo nemogućim da bi u 21. stoljeću, u doba znanosti, mogli postojati ljudi koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, da je korona zavjera farmaceutske industrije, da nas Bill Gates pokušava čipirati ili naprosto u horoskop i s kojima je nemoguće raspravljati racionalnom argumentacijom, tako Europa šokirano gleda Orbana, Milanovića, Janšu i slične, ne uspijevajući pronaći adekvatan odgovor.
Postoji li zaista razlika između Milanovića i Plenkovića po pitanju odnosa prema BiH, ili je Plenkovićeva politika samo kamuflirana politika istog nacionalizma?
Plenković je svakako u nastupu mnogo umjereniji. Jasno je da se ne želi zamjeriti Briselu i tako zatvoriti vrata svojoj potencijalno budućoj diplomatskoj karijeri. Ponekad se čini da mu je čak i neugodno zbog Milanovićevih ispada, kao što mu je svojevremeno bilo neugodno i zbog izgreda bivše predsjednice Grabar Kitarović. No, možda je ono što mu izaziva neugodu forma, a ne sadržaj. Istina je da se vrlo uspješno obračunao s desnim krilom vlastite stranke lišivši političke moći i pozicije, primjerice, Milijana Brkića. S druge strane, ne treba biti naivan, pa sam je Plenković odgovorio na ovo pitanje i riješio nas dilema rekavši kako je pitanje BiH jedino oko kojega se slaže s Milanovićem.
SDP i Možemo su se blago ogradili od Milanovića, smatrate li da je potrebno ozbiljnije distanciranje pristojne Hrvatske od trampizma kao stila vladanja koje je uveo hrvatski predsjednik?
SDP je, nažalost, već duže vrijeme potpuno nevidljiv u hrvatskom političkom životu, a koalicija Možemo djeluje ozbiljno zaokupljena samo Zagrebom. Milanovićev opus uvreda, omalovažavanja i provociranja BiH i njenih građana ostao je gotovo bez ikakvih komentara i ograda stranaka ljevice, od kojih smo imali pravo očekivati oštru reakciju. Smatram to nedopustivim. U Hrvatskoj sasvim sigurno postoji relevantan broj građana koji ne pristaje na ovakvu retoriku, ne misli da je predsjednik duhoviti zagrebački dečko i želi mirne i srdačne odnose sa susjednom zemljom. Treba reći i to da mnogo hrvatskih građana gotovo uopće ne prati situaciju u BiH, zaokupljeni su vlastitim egzistencijalnim problemima i okrenuti zapadu te sasvim sigurno nemaju nikakve osvajačke aspiracije.
Dojam je da Hrvatska i BiH nikada nisu bile udaljenije. Kolike su tu zasluge Hrvatske a kolike BIH?
Ne bih rekla da Hrvatska i BiH nikada nisu bile udaljenije. Tijekom rata 90-ih je, osim perioda vojne suradnje, nažalost bilo i perioda direktnog međusobnog sukoba. Zbog neprekidnog podgrijavanja osjećaja ugroženosti i huškanja, rat u BiH niti nakon 26 godina još uvijek nije završio u punom i pravom smislu. Ovu atmosferu stalne neizvjesnosti i prijetnje novim ratnim sukobima najintenzivnije potpiruje Milorad Dodik stalno ponavljajućim prijetnjama odcjepljenja manjeg bosanskohercegovačkog entiteta te ostrašćivanjem građana idejom “srpskog sveta”. Dragan Čović i Bakir Izetbegović doprinose tako što budno paze da se zapaljena vatra ne ugasi. Klima rata i nesigurnosti u kojoj ne funkcioniraju državne institucije najplodnije je tlo za ratno, ali i mirnodopsko profiterstvo.
Ko kreira predrasude, stereotipe i laži o Bosni i Hercegovini u hrvatskoj javnosti?
Mislim da primarni problem nisu predrasude o BiH u hrvatskoj javnosti, nego one kojima HDZ BiH obmanjuje vlastite birače uporno ponavljajući mantru o njihovoj navodnoj ugroženosti dok istovremeno ucjenama uspijeva blokirati državu i njene institucije. Nije mi jasno kako je moguće da ljudi ne shvaćaju štetnost politike koja se samo deklarativno bori za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a koliko joj je do njih stvarno stalo najbolje pokazuje “brigom” o Hrvatima u Republici Srpskoj i kantonima u kojima HDZ nema većinu.
Mogu li se odnosi BiH i Hrvatske relaksirati u ovom trenutku?
Mogu. Tome na ruku ide što je Hrvatska članica Europske unije i NATO saveza. S druge, pak, strane, otvorena podrška Zorana Milanovića “našem partneru” i sramotnom obilježavanju Dana Republike Srpske u partnerovoj režiji, definitivno ne pomaže ovoj relaksaciji. Isto tako, umjesto državničkog posjeta Sarajevu, Milanović prilikom dolaska u BiH u julu 2021. obilazi utvrde HDZ-a u pratnji predstavnika takozvanog Hrvatskog narodnog sabora.
Nedavno ste izrazili čuđenje da bi nekom Hrvatu iz Kiseljaka mogao biti bliži Hrvat iz Istre nego neko iz Sarajeva? Dokad će iracionalno imati primat nad racionalnim, na ovim prostorima?
Naša društva nisu demokratski zrela i trebat će još neko vrijeme da stanovnici postanu građani svjesni svojih demokratskih prava, ali i dužnosti. Predugo nas se držalo u međusobno zavađenim plemenskim zajednicama pa nije realno očekivati da će taj koncept biti odbačen preko noći i zamijenjen modernim građanskim društvom. U tom je smislu od ključne važnosti temeljita reforma obrazovanja kojom se djecu neće, u etnički podijeljenim školama poput mostarskih, učvršćivati u nacionalnim mitovima, nego odgajati u duhu tolerancije i znanstvenih istina o novijoj povijesti. Također, treba aktivno raditi na postizanju minimalnog konsenzusa, primjerice, da osuđene ratne zločince nećemo nazivati herojima, niti im dijeliti pomilovanja i odlikovanja.
Bez obzira na presude Haškog suda, Hrvatska se još nije suočila s politikom koju je devedesetih vodila u BiH. Smatrate li da je realno da se uskoro to dogodi?
Ako “uskoro” znači očekivanje da će do suočavanja doći u sljedeće dvije, tri, pet godina, onda uskoro vjerojatno neće. Vidjeli ste reakcije na tekst o Vukovaru Borisa Dežulovića. Kod nas je Domovinski rat svetinja kojoj se, radi zaštite njenog digniteta, pristupa vrlo dogmatski. Shvaća ga se na način besprijekorno moralnog obrambenog rata vođenog radi oslobađanja i ponovne integracije okupiranih teritorija, bez puno propitivanja o tome je li rat bio obramben i kad je hrvatska vojska prešla granicu i ratovala na teritoriji BiH.
Koliko je po vama bitan „Inzkov“ Zakon o zabrani negiranja genocida?
Itekako je bitan i dobro je da je donesen čak i tad, na samom kraju mandata Visokog predstavnika Inzka. Nedopustivo je da itko može u javnom diskursu nekažnjeno negirati genocid nakon što je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije pravomoćnom presudom ustanovio da je u Srebrenici počinjen genocid te za njegovo počinjenje osudio cijeli vojni i politički vrh Republike Srpske, od Radovana Karadžića i Ratka Mladića do Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radislava Krstića, Drage Nikolića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare i ostalih. Problem je u tome što se Zakon ne provodi.
Kantova ideja slobodne Evrope, na koju se često poziva profesor Ćurak, doživljava svoj debakl upravo na granicama Evrope gdje se brutalno premlaćuju migranti. Može li Evropa uopšte preživjeti ako nije Kantova i prosvjetiteljska?
Europa je već mrtva, bar ona Europa koju su nam u nasljeđe i kao obavezu ostavili najbolji među nama. Okončala je samoubojstvom one mračne noći u kojoj se odrekla Kantove ideje slobode i pristala na narativ o tome kako će Sirijci, Afganistanci i ostali nevoljnici što tragaju za mirnim i sretnijim životom bježeći od rata, talibana, jada, bijede i svega onog što je u dobroj mjeri posljedica zapadnih politika, ugroziti europske vrijednosti. Čovjek je biće slobode ukoliko ga određuju njegova svijest i savjest, a takav ne bi pogazio vlastitu čovječnost koju prepoznaje i u drugom čovjeku. Hrvatski “model” rješavanja migrantskog pitanja otprilike je ovaj – policija ih opljačka, prebije i protjera u BiH. Kako na taj model reagira Europa? Vijeće EU je 6. decembra 2018. odalo priznanje ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću “za sve što Hrvatska čini u zaštiti vanjskih granica Europske unije”. Nas zaista ne treba brinuti da bi migranti mogli ugroziti europske vrijednosti i kulturu, sami smo ih odavno sahranili.
Bojite li se Orbanove Evrope i Trumpovog svijeta i koliko je realno da njihova vizija svijeta bude pobjednička?
Da ste ovo pitanje postavili još samo prije desetak godina, ljudi bi vam odgovorili da takvo što nije moguće. U međuvremenu smo redefinirali značenje pojmova “moguće” i “normalno”. Populizam, kao oblik demagogije, nije razoran samo neposredno, već ostavlja i trajne posljedice, nerijetko još opasnije. Način na koji je predsjednički mandat obnašao Donald Trump, a dvije godine prije njega i Kolinda Grabar Kitarović, omogućio je ovakvog Zorana Milanovića ili, primjerice, Aleksandra Vučića. Jeftini populizam obezvrijeđuje funkciju, prioritet postaje dopadljivost, skupljanje “lajkova”, koji će se pretočiti u biračke glasove. Nasuprot tome, predsjedniku je dužnost govoriti o “krvi, znoju i suzama”, o neugodnim i nepopularnim istinama i to beskompromisno, ne kalkulirajući s vlastitim rejtingom i popularnošću. Što se, pak, tiče Viktora Orbana, on je odraz duha vremena u kojem živimo pogubni relativizam etičkih vrijednosti. Negacija slobodarskih temelja Europe u njemu je našla svoj aktualni izraz. To što podilazi najnižim ljudskim porivima i strastima također je vrsta populizma koja, nažalost, sve više nailazi na odjek širom Europe. Protuteža je trebala biti snažna ljevica, ali ona praktički ne postoji, pogubila se u zamkama liberalne ekonomije i prežvakanih fraza. Pa iako postojeća situacija ne djeluje obećavajuće, ljudska svijest ipak napreduje. To je spor i dugotrajan proces, ali ulijeva nadu.
Intrevju je provobitno objavljen 28.1.2022.
