Ovih se dana lome koplja oko vlasništva nad Starim mostom. Dobro, možda ne baš oko vlasništva u smislu da bi postojala nedoumica oko toga tko se ima pravo upisati u Zemljišnu knjigu kao njegov vlasnik pa za njega, po potrebi, ishoditi Vlasnički list te s njim raspolagati po svojoj volji, nuditi ga na tržištu nekretnina, prodati ili iznajmiti influencerima s Instagrama da im bude kulisa za selfije ili samoslike, kako se to kaže na novom hrvatskom jeziku.
Zapravo, riječ je o tome da je nekadašnja ambasadorica Bosne i Hercegovine u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, a sadašnja zastupnica Republike Hrvatske u Europskom parlamentu, Željana Zovko upravo na dvadesetu godišnjicu obnove Starog mosta, taj isti most proglasila ni manje ni više no „materijalnom baštinom Hrvata”. Da nije riječ o tužnom i ružnom podmetanju, slatko bismo se nasmijali još jednom u nizu nespretnih, amaterskih pokušaja hrvatske administracije da diplomatskim sredstvima prisvoji ono što nije uspjela prisvojiti ratnim.
Otkud bi Stari bio „baština Hrvata”? Nisu ga izgradili Hrvati, nego Turci. Sagradio ga je 1566., u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, mimar Hajrudin, učenik velikog mimara Sinana, graditelja veličanstvenih istanbulskih džamija i jednog od najvećih arhitekata uopće. Nalazi se u Mostaru, dakle, na tlu suverene države Bosne i Hercegovine, a ne Republike Hrvatske, ma koliko HDZ BiH nelegalno i nelegitimno nazivao Mostar „stolnim gradom Hrvata”. Jedino što su Hrvati tj. Bosanci koji se identificiraju kao Hrvati, učinili za Stari most jest da su ga 9. novembra 1993. srušili i time se, doduše, uspjeli ugraditi u njegovu stoljetnu povijest. Razorilo ga je Hrvatsko vijeće obrane, vojska takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine nastale na temeljima udruženog zločinačkog pothvata, pod zapovjedništvom osuđenog ratnog zločinca, generala Slobodana Praljka. „Stari most je bio vojni objekt, a vojni objekt u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen”, rekao je.
No, povjesničari Holm Sundhaussen (profesor povijesti Jugoistočne Europe na Slobodnom sveučilištu u Berlinu i predsjednik znanstvenog savjeta Instituta za istočnoeuropske studije u Munchenu) i Marie-Janine Calic (profesorica povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Munchenu i znanstvena savjetnica berlinske Zaklade za znanost i politiku) imaju drugačije mišljenje o ovome. Smatraju da most zapravo nije imao gotovo nikakvu vojnu važnost i da njegovo granatiranje, kao i granatiranje čitave stare jezgre grada, nije ništa drugo doli namjerno uništavanje kulturnog nasljeđa, koje je Andras Riedlmayer opisao kao „ubijanje sjećanja”.
Na kraju krajeva, Hrvati ga nisu niti obnovili iako su financijskim sredstvima potpomogli njegovu obnovu. Rekonstruirali su ga turski graditelji koristeći drevne tehnike gradnje kakve su se primjenjivale u 16. stoljeću kad je most bio izgrađen. Sredstva za obnovu osigurali su Svjetska banka, UNESCO, Aga Khanova fondacija za kulturu, vlade Italije, Nizozemske, Turske i Hrvatske, Razvojna banka Vijeća Europe i vlasti Bosne i Hercegovine.
I tako je zastupnica Zovko zaprepastila bosanskohercegovačku javnost odlučivši taj isti most Europskom parlamentu prikazati kao „materijalnu baštinu Hrvata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini”. Kad bismo morali odrediti vlasništvo nad baštinom, Stari most bi, prije svega, bio baština Mostaraca, zatim svih građana Bosne i Hercegovine, što, naravno, uključuje i bosanskohercegovačke Hrvate. U najširem i ujedno najpreciznijem određenju, Stari most je baština čovječanstva. Prepoznali su to i Ujedinjeni narodi pa su ga, nakon obnove, 2005. upisali na listu Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
No, ovaj izgred nije jedini, zastupnica Zovko često je svojim stavovima u fokusu javnosti. Prekjučer (16. januara 2024.) na sjednici EU parlamenta na kojoj su zastupnici glasali za prestanak masakra u Gazi, upravo su HDZ-ovci Željana Zovko i Tomislav Sokol iznenadili kolege svojim oštrim proizraelskim stavovima i zalaganjem za nastavak brutalnog napada na Gazu. Upozorili su da je Izrael prisiljen na rat te pozvali ostale zastupnike da i sami osude zločine Hamasa, kao i međunarodnu zajednicu da pruži jasnu i nedvosmislenu podršku Izraelu i njegovom pravu na samoobranu. „Nema opstanka i sigurnosti za Izrael bez potpunog uništenja Hamasa i svih njegovih pristalica”. Sokol je istaknuo i to da ga zabrinjava jačanje islamizma u Europskoj uniji te da ga „neugodno iznenađuje toleriranje koje iskazujemo prema takvim skupinama koje se, izražavajući mržnju, slobodno okupljaju i marširaju europskim gradovima”, misleći pritom na prosvjede kojima europski građani zahtijevaju prekid vojnih akcija u Gazi. Takvim stavovima u situaciji neprikrivenog genocida nad palestinskim narodom, Željana Zovko i Tomislav Sokol svrstali su se na stranu ideologije za koju smo naivno vjerovali da je poražena 1945..
Kad je Praljak odlučio srušiti Stari most bio je uvjeren da cilj može opravdati sredstvo. Čini se da do njega nije stigla vijest da se lošim sredstvima ne da doći do dobrog cilja. Kakvim bi uopće dobrom moglo rezultirati rušenje mosta koji je nastao samo zato da bi povezivao obale i ljude? Pa i danas, trideset godina kasnije, ni do Željane Zovko još uvijek nije stigla vijest kako je ljudska dužnost svakog čovjeka koji na to može utjecati da pomogne građanima da se ponovno povežu u jedinstven grad umjesto tragične podjele koja i tri desetljeća nakon rušenja Starog mosta još uvijek onemogućuje normalan život i jednoj i drugoj strani, unatoč izjavama kojima pokušava ostaviti dojam da joj je do toga stalo.
