Foto: Klara Buntić
Živimo u mizoginom društvu, društvu koje okrivljava žene čak i za nasilje nad njima samima.
Piše: Vesna Rajnović
Nedavno audio snimkom ovjekovječeno obiteljsko nasilje bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca Denisa Buntića nad suprugom Klarom izazvalo je podijeljene reakcije javnosti.
Da podsjetimo, gospođa Buntić je 22. septembra mobitelom snimila kako ju suprug vrijeđa, udara i prijeti ubojstvom dok ga preklinje da stane ponavljajući kako to nije zaslužila. Zapravo, nitko to nije zaslužio. Batine i prijetnje ne bi bile opravdane niti u slučaju da je učinila ono što je nasilnik tijekom zlostavljanja navodio tj. da je imala spolne odnose s drugim muškarcima ili da ga je nekim svojim postupkom iznevjerila, iznervirala ili na bilo koji drugi način naljutila ili povrijedila. Umjesto nasilja, svaka osoba nezadovoljna brakom ima legalnu opciju razvoda.
Pravosuđe puno razumijevanja za zlostavljače
Buntić u pritvoru nije proveo niti 48 sati nakon uhićenja. Sud mu je izrekao samo mjere zabrane prilaska i obaveznog svakodnevnog javljanja u PU Ljubuški i zatim ga pustio na slobodu. Niti to što je policija pri pretresu kuće pronašla skrivene zolje, kalašnjikove, bombe i pištolje nije bilo dovoljno da ga odluče zadržati u pritvoru. U svom komentaru ovakve sudske odluke Stručna grupa za suzbijanje nasilja nad ženama (GREVIO) upozorava kako suci u BiH slučajeve nasilja prema ženama često ocjenjuju kao prijestupe „manje društvene opasnosti” te zlostavljaču uzimaju u obzir sve moguće olakotne okolnosti pa umjesto da ga adekvatno kazne šaljući poruku da je zlostavljanje neprihvatljivo, dosuđuju nagodbe ili vrlo blage kazne. Posljedica takve sudske prakse je visoka stopa obiteljskog nasilja te, s druge strane, niska stopa njegovog prijavljivanja budući da i počinitelji i žrtve, temeljem dosadašnje sudske prakse, ispravno pretpostavljaju da nasilje neće biti kažnjeno. Ili bar ne onako kako bi trebalo biti.
Reakcije građana na ovu vijest nerijetko su bešćutne, pokazuju deficit demokratske svijesti o ljudskim pravima i potrebi zaštite žrtava nasilja te ukazuju na nužnost izdvajanja femicida kao zasebne kategorije unutar Kaznenog zakona čime bi se pridonijelo njegovom boljem prepoznavanju. U tom kontekstu posebno začuđuje što i druge žene često iskazuju više razumijevanja za motive nasilnika nego za patnju žrtve. Uobičajen je tako komentar da je zlostavljana žena sama kriva jer je provocirala i svojim postupcima zaslužila batine uz sumnju u istinitost optužbi te neizbježno pitanje zašto ga već ranije nije prijavila.
Razlozi dugogodišnjeg neprijavljivanja zlostavljanja kreću se od uzaludne nade da će se zlostavljač promijeniti i da se nasilje više neće ponoviti do stockholmskog sindroma, ekonomske ovisnosti o zlostavljaču, ucjene, straha od osvete, srama, nepovjerenja u pravosudni sustav…
Ljubušaci misle da žene ne bi trebale prijaviti obiteljsko nasilje
Novinari Jutarnjeg lista Kristina Turčin i Mario Pušić proveli su nekoliko dana u Ljubuškom, rodnom gradu Denisa i Klare Buntić da vide kako na događaj reagiraju ljudi iz njihove neposredne okoline. „Denis ne bi nikad. Udariti ženu? Mlatiti je? Nikad. A ako je i došlo do nečega do čega nije trebalo, to žena s mužem treba riješiti tamo gdje je i nastalo – u braku, u njihovom domu. Klara mu ovo stvarno nije smjela napraviti”, komentirao je njihov sugrađanin. I nije jedini, većina Ljubušaka slaže se kako je Klara manipulatorica koja je bacila ljagu pred cijelim svijetom na jadnog Denisa, koji to ničim nije zaslužio. Ana Pecotić, stručnjakinja iz inicijative #spasime objasnila je njihovu reakciju: „Živimo u mizoginom društvu, društvu koje okrivljava žene čak i za nasilje nad njima samima” te dodaje kako „konzumiranje alkohola i droge nije uzrok nasilja, uzrok je nasilnički karakter počinitelja. Ona nije dobila batine jer je on pijan, nego jer je nasilan. Nije dobila batine ni zbog bilo čega što je ona sama radila jer i da je šutjela ili odšutjela, dobila bi batine. Ako ne tada, onda drugi put”. Podršku Klari u Ljubuškom je dala samo njena obitelj i najbliži prijatelji.
Jedna od prvih javnih reakcija bila je ona svećenika Ivana Ike Mandurića koji je na društvenim mrežama napisao kako je, slušajući snimku zlostavljanja, osjetio divljenje prema svim muževima koji „se stoički nose s lažima, cmizdrenjima, optužbama, manipulacijama, prenemaganjima” i ostalim maltretiranjima „iritantnih” žena te zaključio kako „ima jako puno brakova u kojima su muževi prošli teške trenutke na kakvim je Denis pao. Pa, evo jedna poruka njima: ako ste istrpjeli onakve histerije i cmizdrenja, ja vam se divim! Dečki, svaka vam čast!”.
Za razliku od službenika Gospodnjeg punog sućuti prema sirotom Denisu koji je podlegao iskušenju ne mogavši više podnositi cviljenje, zapomaganje i ostala zlostavljanja svoje supruge, zastupnice u Parlamentu BiH su zatražile da Općinski sud u Ljubuškom preispita odluku o odbijanju pritvora te naglasile da sudovi, tužilaštva i policija svojim djelovanjem „moraju ohrabrivati žrtve porodičnog nasilja da prijave nasilje. Šalje se poruka, ne samo Klari Buntić, nego i svim ženama, da se ne mogu osjećati sigurno u BiH, niti očekivati pravnu zaštitu u slučaju nasilja u porodici, pokušaja ubistva ili drugih krivičnih djela”. Na odluku se žalilo i Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona.
Obrana patrijarhata
Psihologinja iz Sarajeva Armina Čerkić objasnila je kako i muškarci i žene koji ne osuđuju ovakve incidente, zapravo ne brane nasilnika, nego patrijarhat. „Žena se u patrijarhalnom društvu vidi kao slaba i kao nevažna. Za društvo u patrijarhatu je potreban muškarac da bi uspjelo, a ne žena”. Upozorila je kako promjena u društvu počinje dekonstrukcijom ovakvih odnosa u obitelji, drugačijim odgojem dječaka, ali i djevojčica.
Koliko je nasilje nad ženama u BiH rašireno najbolje svjedoče podaci Agencije za ravnopravnost polova prema kojima je svaka treća žena u državi žrtva nasilja, a svaka druga žena starija od 15 godina doživjela je psihičko, ekonomsko ili fizičko maltretiranje. Tijekom 2021. i 2022. ubijeno je 19 žena. Na zahtjev portala Tačno.net, Uprava policije Zapadnohercegovačke županije izvijestila je da je na njenom području u prvih osam mjeseci ove godine evidentirano 15 kaznenih djela nasilja u obitelji, od čega je 12 prijavljeno kao napadi na žene.
Jedini način da zaustavimo nasilje je razbijanje stereotipa, redefiniranje društvenih uloga te priznavanje ravnopravnosti i jednake ljudske vrijednosti muškaraca i žena. Put oporavka je prestati govoriti o ženama na način da ih reduciramo na spolni organ, ismijavamo u vicevima, doživljavamo fizički i mentalno slabima i nesposobnima te vlasništvom svojih muževa, a na muškarce istovremeno vršimo pritisak da moraju biti sposobni i jaki te ni pod koju cijenu ne pokazivati emocije (osim ljutnje). Za svako je nasilje, uz zlostavljača, krivo i cijelo društvo.
