Spasioci u Kijevu gase požare u gradskoj četvrti Darnytskyi. Foto: Global Images Ukraine/Getty Images
Svijet se globalno mijenja brže i uvelike drukčije no što se i kako mijenjao do sada, pa zamor ukrajinskim ratom – pogotovo u okolnostima u kojima se Rusija prilagodila zapadnoj strategiji „međunarodnoj izopćenosti“ te joj udarila bolnu polit-ekonomsku i vojnu kontru, i još će udariti drugdje u svijetu – dakle, taj zamor proturuske histerije uvjerljivo SAD/EU/NATO-u dolazi na naplatu. Na najneugodniji način: državnim se blagajnama vidi dno, pod i zidovi u ispražnjenim vojnim arsenalima, a rezultat na bojnom polju – nula bodova. Ne računa zastrašujući podatak o cca pola milijuna ubijenih i ranjenih ukrajinskih i ruskih vojnika. Samo još munjeni političari koji su izravno skrivili te smrti i medijski tzv. vojni stručnjaci, neodgovorni propagandisti suludog ratovanja i razaranja bez svrhe i smisla koji im drže huškačke ljestve, mogu neosnovano telaliti o nekakvim pobjedama, probojima, domoljublju, hrabrosti i žrtvovanju
Marijan Vogrinec
Jest da se nije ostvarilo Putinovo očekivanje – ako je to uopće bila istina, a ne zapadna izmišljotina – da će ruska vojska za tjedan-dva svojevrsnim blitzkriegom 22. veljače 2022. slomiti ukrajinski otpor invaziji i promijeniti u Kijevu proamerički režim bivšega tv-komedijaša Volodimira Zelenskog. Ali jest da se ni nakon 19 mjeseci ratnog pretvaranja Ukrajine u spaljenu zemlju mrtvaca, ranjenika, raseljenika i vrlo nesretnih ljudi nije ostvarilo ni SAD/EU/NATO-ovo očekivanje – ako je to bilo očekivanje, a ne tek insajderska polit-medijska spekulacija radi mazanja očiju globalnoj javnosti – kako će Rusija u sudaru s udruženim oružjem i tzv. sankcijama proameričkog Zapada pasti na koljena za najmanje pola godine, izgubiti rat i „događanjem nezadovoljnog naroda“ zamijeniti „autokratski“ režim u Kremlju tzv. demokratskim prozapadnog tipa. Dakako i tzv. Ruskog cara Vladimira Vladimiroviča Putina nekim prozapadnim tzv. demokratom à la Aleksej Anatoljevič Navaljni, kakvih je u oporbenoj pričuvi po Zapadu sva sila. Kad ono – ništa, ćorak… Zelenski se drži u Kijevu, ali drži se i Putin u Moskvi. Putin, je li, čvrsto drži osvojeno, parira na bojištu zapadnim sve ubojitijim oružjjima (streljivo s osiromašenim uranom, kazetne bombe, pa dronovi…) i provodi izbore.
Volodimir Zelenski ne razmišlja o izborima ni u ustavnom roku, ali – gubi živce. Višekratnim dnevno iskakanjem iz svake medijske paštete više nije u stanju čak ni na Zapadu držati proturusku histeriju na visokoj razini globalne pozornosti budući da tisuće milijardâ dolara/eura SAD/EU-ove i tzv. saveznika/partnera (proameričke) „pomoći“ u goloj kešovini, oružju i humanitarnim potrepštinama, zbrinjavanjem na Zapadu desetak milijuna Ukrajinaca pobjeglih od rata, itsl. nemaju očekivani ekvivalent na bojištu niti na međunarodnoj političkoj, ekonomskoj i vojnoj razini. Ratu se još ne nazire kraj, ali ne vidi se ni to da je ruska invazijska vojska na izdisaju. Ukrajinska tzv. proljetna protuofenziva je propala unatoč svim zapadnim oružjima i obavještajnim podacima, savjetnicima na terenu, promjenama u zapovjednom lancu… Novačenje pak svježega topovrskog mesa više ni približno ne funkcionira te su – dobrim dijelom i zbog neviđenog rasta korupcije u ukrajinskoj vojsci, politici i svim društvenim strukturama – na brzaka smijenjeni šefovi svih regrutnih centara (onaj uhićen u Odesi je navodno pokrao pet milijuna dolara), pa je sve očitiji zamor od besmisla ukrajinskog rata koji je u 19 mjeseci ispraznio zapadne arsenale oružja i novčanike tzv. običnih/malih ljudi.
Loša učiteljica života
Pokvarenim su SAD/EU/NATO-ovim politikama bačeni u ralje najveće energetske krize, najskuplje hrane i najstrašnije ugroze globalnog mira i sigurnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Za čije babe zdravlje? Zato da se Rusiju izbaci iz polit-ekonomske, vojne i geostrateške konkurencije u dizajniranju tzv. novoga svjetskog poretka u kojemu će vrijediti isključivo, globalno pravilo ponašanja – America First! A svijet, je li, nije mogao tako funkcionirati ni za hladnoratovskog razdoblja 1946.-1999., ni nakon pada tzv. željezne zavjese u Europi, a najmanje može ubuduće u uvjetima kad se bar pet-šest svjetskih velesila (Ruska Federacija, Kina, Indija, Brazil, Iran, etc.), starih i novih, ovladalih i nuklearnim oružjem, mora i ima što pitati o konfiguraciji tzv. novoga svjetskog poretka. To odavno nije niti će ikad ubuduće više biti ekskluzivno, neupitno Uncle Samovo pravo: krojiti gaće ama baš svima na Kugli. Ali, kako još stvari stoje – Joe Biden je na summitu skupine G-20 u Indiji javno dao znati: „SAD se neće povući iz regije Indopacifika“ – povijest je u imperijalnoj Americi bila loša učiteljica života. Polit-vojne kaste – mandatno ih instalira megakorporativni kapital za služiti mu u ekonomskom koloniziranju globusa i ekološkom ruiniranju planeta – baš ništa nisu naučile iz izgubljenih ratova u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Africi i dijelu Latinske Amerike, sada već i u Ukrajini, gdje zamor ratom već globalno bode oči…
Predsjednik Zelenski se neki dan vrlo srdito obratio globalnoj javnosti, jer da su „naši zapadni saveznici odustali od sankcija Rusiji“ (od 11 paketa, sic transit!?), pa je prijeko potrebno „uvesti Moskvi nove sankcije“. Mo’š mislit’, je li, koliko je šef trenutnoga kijevskog režima uvjerljiv i autoritet, pa će proamerički Zapad, a za njim svi ostali, polomiti noge u trku na kijevski aport. SAD/EU/NATO i tzv. saveznici/partneri – ma koliko na sva usta još vikali: „Sve za Ukrajinu, koliko god treba i dokle bude trebalo!“ – u svojih su 11 paketa tzv. sankcija poduzeli ama baš sve, čak i puno više no što je bilo pametno, za međunarodno izolirati Rusiju, osiromašiti, ali i poniziti, razvojno omesti, vojno uškopiti, ucjenama joj rastjerati prijatelje i trgovinske partnere… U tih se već 19 ukrajinskih ratnih mjeseci pokazalo i slabovidnima, daltonistima i jedva još videćima da je proamerički Zapad time samomu sebi propucao polit-ekonomsku nogu. Doduše, unekoliko jest izazvao probleme i nevolje Rusiji, velike troškove i ljudske gubitke na bojišnici te ukrajinskom osvetom na ruskom tlu, ali to što joj je Zapad, je li, tzv. sankcijski uskratio u Uniji i na inim područjima pod SAD/NATO-ovom kontrolom, najveća je zemlja na svijetu i globalno tzv. najunosnija nekretnina (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) uredila višestruko nadoknaditi s partnerima u svijetu.
Iznimno unosni, veliki i dugoročni ugovori sklopljeni su s Kinom, Indijom, Iranom, Turskom, zemaljama u Africi i Aziji, ali i u Europi (npr. Mađarska, Srbija, srpski entitet u BiH), a SAD/EU/NATO-ova proturuska histerija se pokazala kontraproduktivnom na zadnjem summitu skupine najbogatijih zemalja svijeta G-20 u Indiji, gdje su upravo afričke i azijske zemlje bila spriječile da se u zaključnoj deklaraciji spominje Rusiju kao agresora na Ukrajinu. Istodobno, Kina i Rusija, podvrgnute zadnjih godinu i pol ucjeni SAD-a, besprimjernim ekonomskim i ratnim ugrozama, više su no ikada zbile svoje (protuzapadne) ekonomske i vojno-obrambene redove kojima se otvoreno pridružila protuamerički jako nabrijana, nuklearna Sjeverna Koreja. Skupina BIRCS (Brazil, Indija, Rusija, Kina i Južna Afrika), koja već sada zapasuje cca 75 posto svjetskog BDP-a i jača je od zapadne skupine G-20, uskoro se proširuje nizom zemalja sa sjevera Afrike, s Bliskog istoka (npr. Saudijska Arabija) i Latinske Amerike. Zemlja koja ima gotovo neiscrpne prirodne resurse, ima što ponuditi i može birati cijenu, uvijek će imati trgovinskog partnera koji neće pitati za ideologiju ni razloge tko je koga, zašto i kada – napao.
Sve siromašniji i nesigurniji
Lani je negdje u svibnju ruski ministar vanjskih poslova Sergej Viktorovič Lavrov poručio Zapadu u povodu tzv. sankcija: „Vaši će političari morati objasniti svojim građanima zašto će biti sve siromašniji i sve nesigurniji“. Nećete ruske energente? Dobro, nema veze, platite četiri puta skuplje američke. Da nekom utjecajnom pak Eurounjaninu ne bi suknulo iz, je li, debelog mesa među sive vijuge prostoseljačka računica, Ameri su se pravodobno, unaprijed pobrinuli (komu bi drugom to bilo u interesu!?) razoriti megaplinovod Rusija – zapadna Europa na dnu Baltičkog mora Sjeverni tok 1 i 2. Pa sada njemački vicekancelar Robert Habeck itekako ima razloga zavapiti: „Prijatelji nam zaračunavaju neprijateljske cijene!“ I drugi Europljani mogu zajedno s njim puhati u isti rog. U tom grmu, je li, čuči istinski razlog ukrajinskog rata: američka ekonomska, politička i vojna prevlast na EU i globalnom prostoru, gdje su pak ruska i kineska konkurencija nepodnošljiv balvan u Uncle Samovom oku.
„U Ukrajini je vidljiv zamor od ratnih operacija“, kazao je neki dan vojni analitičar Marinko Ogorec u emisiji „U mreži Prvog“ Hrvatskog radija. „Kada ukrajinska ofenziva završi, vidjet će se jesu li ciljevi ostvareni, jer su Ukrajinci rekli koji su im ciljevi te kada će ofenziva početi, što je vrlo neuobičajeno u ratnoj praksi da se protivniku najavi što ćete napraviti. Strateški cilj Ukrajine je izbijanje na obale Azovskog mora, razdvajanje ruskih snaga na dva dijela i izbijanje na administrativne granice Krima nakon čega bi mogli početi pregovori. Nisam siguran da je to ostvarivo. U ukrajinskom sustavu vođenja i zapovijedanja na najvišoj razini dolazi do disbalansa, ali i do nezadovoljstva dinamikom proljetne ofenzive, iako se to ne želi priznati. U zemlji se intenzivira mobilizacija“ Ni vanjskopolitički analitičar, bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević, ne drži da sve ide glatko kako se predstavlja javnosti. „Rusija nije na summitu G-20 u Indiji ovih dana osuđena zbog invazije na Ukrajinu“, tvrdi Kovačević, „jer se zemlje globalnog Juga ne slažu sa Zapadom, već drže da taj rat „nema globalne implikacije kakve bi Zapad htio. Drže da Zapad, koristeći Ukrajinu, želi ostvariti niz drugih ciljeva koji nemaju veze s tim ratom“. A to je vrlo pogubna istina koju pak SAD/EU/NATO i tzv. saveznici/partneri – uključivo proamerički vrlo instrumentaliziran ukrajinski režim Volodimira Zelenskog – kriju od svoje i globalne javnosti kao zmija noge.
Dok ruski predsjednik Putin drži čvrst, nepopustljiv gard tvrdnjom da je Rusija „u svakom trenutku otvorena za pregovore o obustavi rata“, ali da SAD/Zapad subverzivno, nevjerojatnim količinama kešovine i oružja „širi rat do posljednjeg Ukrajinca“, stanje stvari u ukrajinskoj ratnoj zbílji odaje dojam o paklenoj svakodnevici u kojoj ne može biti pobjednika. Već sada – kada se nevjerojatnim ljudskim patnjama u spaljenoj/razorenoj zemlji bliži druga mokra, blatnjava i magluštinava jesen, pa zima što blokiraju ozbiljnije vojne operacije – sasvim je izvjesno da ukrajinski rat prestaje biti globalnom temom. S razlogom ili bez, više nije osobito važno, ali Ukrajina izmiče iz javnog fokusa i na to mjesto – s globalno snažnim razlogom – izbijaju prirodne katastrofe što ih je u prošlih stoljeće i pol bio skrivio tzv. civilizirani čovjek te zjapeća socijalna provalija između Juga i Sjevera u okolnostima kada stanovništvo Plavog planeta galopira prema skorih 10 milijardâ jedinki koje moraju nešto jesti, piti vodu, disati i negdje imati krov nad glavom. Posljedice biblijskih poplava ove godine, potresa, suša, pandemija, dosad nepoznatih bolesti biljaka i životinja, ekološko pak uništavanje planeta u sudaru s milijunskim migracijama s globalnog Juga prema Eldoradu na globalnom Sjeveru slute na predvorje sudnjeg dana u kojemu je Ukrajina periferno i mjesto i događaj.
Kakvim ih, je li, drži dio svijeta – ne samo u sklopu skupine najbogatijih zemalja, G-20 – uvjeren da „Zapad, koristeći Ukrajinu, želi ostvariti niz drugih ciljeva koji nemaju veze s tim ratom“. Točno. I zato se uvjerljivo okreće drugim opcijama u konfiguriranju novoga tzv. svjetskog poretka (BIRCS nije jedina opcija), koji ni u teoriji neće funkcionirati monopolno, koji se neće temeljiti na ultimativnoj dominaciji američkog dolara, koji se povijati pod autoritarnim barjakom America First! i koji neće isključivati tzv. drukčije mišljenje kao neprijateljsko te ga tzv. sankcijama privoditi „dominantnoj pameti“. I na „bijelu vranu“ huškati tzv. međunarodne asocijacije tipa UN-a s nizom specijaliziranih resora, WTO-a, WHO-a, pa globalne kamatare tipa MMF-a, Svjetske banke, londonskog Cityja… s tzv. kreditno-rejtinškim agencijama (Standard&Poor’s, Moody’s, Fitch…), kojima su – je li, na užas SAD-a i proameričkog Zapada – parirali Kinezi u tzv. Trećem svijetu svojim uspješnim projektom Novim putem svile. Mi vama platežno deficitarnima odmah pomoć u razvoju infrastrukture, kažu Kinezi, a platit ćete kada budete mogli, i to po globalno najkonkurentnijim cijenama. Kršenje međunarodnih pravila, orkestrirano tvrde na Zapadu – najviše u SAD-u – spominju dampinške cijene i „širenje utjecaja“, skupno se ljute svake zime na Ekonomskom forumu u Davosu, a tko brani tom Zapadu pomagati sirotinju na globalnom Jugu konkurentnije od Kineza!?
Svijet se globalno mijenja brže i uvelike drukčije no što se i kako mijenjao do sada, pa zamor ukrajinskim ratom – pogotovo u okolnostima u kojima se Rusija prilagodila zapadnoj strategiji „međunarodnoj izopćenosti“ te joj udarila bolnu polit-ekonomsku i vojnu kontru, i još će udariti drugdje u svijetu – dakle, taj zamor proturuske histerije uvjerljivo SAD/EU/NATO-u dolazi na naplatu. Na najneugodniji način: državnim se blagajnama vidi dno, pod i zidovi u ispražnjenim vojnim arsenalima, a rezultat na bojnom polju – nula bodova. Ne računa zastrašujući podatak o cca pola milijuna ubijenih i ranjenih ukrajinskih i ruskih vojnika. Samo još munjeni političari koji su izravno skrivili te smrti i medijski tzv. vojni stručnjaci, neodgovorni propagandisti suludog ratovanja i razaranja bez svrhe i smisla koji im drže huškačke ljestve, mogu neosnovano telaliti o nekakvim pobjedama, probojima, domoljublju, hrabrosti i žrtvovanju. Sic transit.
Vojni debakl
Sudeći po tvrdnjama izvjesnoga Gordana Akrapa, polit-vojnog autoriteta sa Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin), valjda pretplaćenog stalno komentirati ukrajinski rat u formatima režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a, Rusija je već izgubila taj rat, samo to još ne zna, a svijet ne vidi. Zelenski i odani mu vojni zapovjednici dnevno „svjedoče“ urbi et orbi da „ukrajinska vojska napreduje“, da je „probila prvu crtu ruske obrane“, da je „oslobodila nekoliko sela“… Foto-dokumenti „s bojišnice“ prikazuju tu i tamo zapadnu haubicu kako iz nekog šipražja ispaljuje granatu u nebo, pa dva-tri vojnika kako pognuti nekamo trče spaljenim tlom, pa skupinu vojnika ukopanih u rovu kako nasmijani pokazuje V prstima, pa tenk koji nekamo odlazi, pa nekakve ruševine seoske kuće gdje vojnici poziraju s ukrajinskom zastavom, pa digitalni snimak oblaka dima, jer je projektil iz zraka pogodio oklopno vozilo na tlu… Naravno da su ti foto-dokumenti ukrajinskog „oslobađanja okupiranog područja“ mogli biti snimljeni bilo gdje i bilo kada budući da sami po sebi i tako prezentirani ne dokazuju uspjeh već tromjesečne tzv. proljetne ofenzive. Propaganda o tomu da je ukrajinska vojska oslobodila gradove Herson i Kharkiv, najblaže rečeno, obilazi istinu: Ukrajinci su bez ispaljenog metka ušli u gradove iz kojih su prethodno otišli Rusi u sklopu strateških vojnih prestrojavanja na prvim crtama bojišnice, pa…
U tri mjeseca tzv. proljetne ofenzive, priznao je to i Kijev – opravdavajući sporost dobro utvrđenom ruskom obranom i minskim poljima, kao da je to u ratu neobično, čemu Ukrajinci ne pribjegavaju sic transit – vojna sila Volodimira Zelenskog nije uspjela osloboditi nijedan grad ni veće selo. To je vojni debakl, pa je Putin uglavnom u pravu kad tvrdi da je „ofenziva propala“. Prava, sposobna i sa Zapada vođena vojska – kao ukrajinska – već je davno morala izbiti i na Azovsko more i na administrativne granice Krima. Pogotovo kad je pred njom, kako „znalački“, a ne propagandistički tvrdi rečeni Akrap, „jedna ozbiljna nemogućnost i nesposobnost Rusije da razvije moderne tehnologije i pametna oružja. S druge strane, Ukrajina ima, zahvaljujući partnerima, moderna oružja u borbi. Praktički, jedna raketa s ukrajinske strane vrijedi kao 150 ruskih. To je zapravo pokazatelj stvarnih snaga i znanja“. Kako to onda da Ukrajincima ne ide pa ne ide, nego će se u pregovorima biti prisiljeni odreći dijela teritorija? Kako je to još lani s proljeća nagovijestio bivši američki državni tajnik i savjetnik predsjednika SAD za nacionalnu sigurnost Henry Alfred Kissinger, ali i prije i kasnije – ne samo on.
À propos, svaka čast HRT-u što ima tako sposobnog, obaviještenog i nepristranoga „vojnog analitičara“, ali sućut studentima koprivničko-varaždinskog Sveučilišta Sjever koji su prisiljeni slušati predavanja tog „znanstvenog autoriteta“ i opetovati mu naučeno na ispitima. I onda, neka netko kaže da na mladima svijet ne ostaje!? Ostaje, itekako ostaje, ali – kakav svijet? Dalje se fućka. Bez obzira na to što zamor proturuske histerije jest globalna činjenica – u sljedećem razdoblju još uvjerljivija – a u hrvatska tzv. mainstream politika i (pro)režimski mediji naveliko se već slavi – ukrajinska ratna pobjeda. Doduše, bez pokrića, ali…
